Religiozni populizam i populistička religioznost

Populizam se redovno poziva na tzv. „zdravorazumske argumente” iliti „ono što je normalno”, zavodi narod velikim obećanjima, pokazuje tobožnju snagu sklonošću radikalnim rješenjima, sklon je preziru glasova intelektualaca i proroka, teorijama zavjere, mišljenju u neprijateljskim slikama

Autor: Marijan Oršolić
Prometej.ba

 

Tema ovog teksta, koji se dijelom oslanja na bilješke s predavanja mađarskog teologa Andrasa Mate-Totha, dijelom na razmišljanja autora nadahnuta tim bilješkama, su elementi populizma unutar retorike predstavnika vjerskih zajednica te unutar pučke pobožnosti vjernika u ex-komunističkim zemljama.

Definicija

Populizam bi se možda najbolje mogao definirati kao politika koja, u svrhu ostvarenja vlastitih interesa, podilazi emocijama i podgrijava predrasude i strahove slušatelja (=narodnih masa), nudeći grubo pojednostavljena i površna rješenja za složene društveno-političke probleme. (Schubert; Klein) Populizam se redovno poziva na tzv. „zdravorazumske argumente” iliti „ono što je normalno”, zavodi narod velikim obećanjima, pokazuje tobožnju snagu sklonošću radikalnim rješenjima, sklon je preziru glasova intelektualaca i proroka, teorijama zavjere, mišljenju u neprijateljskim slikama, nestrpljivosti, pozivanju na biološke datosti, pripadnost itd.

Populizam se, unatoč mnogim podudarnostima i dodirnim točkama, ne može potpuno poistovjetiti s tradicionalizmom i konzervatizmom jer, za razliku od potonja dva, govori o radikalnim rješenjima u svrhu poboljšanja neke krizne situacije, ali i zbog toga što populizam ne mora biti nužno vezan za simpatizere desnog dijela političkog spektra, on se može lako naći i u govoru onih koji se predstavljaju kao ljevičari.

Populisti najradije koriste riječi: otadžbina/domovina, nacija, narod, vjera, obitelj/porodica, čast, obraz, jedinstvo, sloga, narodna volja, a jedna od najomiljenijih fraza im je „u ime naroda“ (lat. riječ populus=narod i stoji u korijenu pojma „populizam“). U ex-komunističkim zemljama, pa tako i u ex-jugoslavenskim zemljama, u zadnje se vrijeme uz populizam veoma lako kači priča o „direktnoj demokraciji“, što podrazumijeva razne referendumske i ulične inicijative koje baš i nisu u demokratskom duhu, i koje su natopljene odbojnošću i prezirom prema sekulariziranom „trulom“ Zapadu i njegovim liberalnim vrijednostima.

Osim sveprisutnog populizma s visoka (s vrha političkih stranaka i s vrha drugih u društvu utjecajnih struktura) koji podrazumijeva političku strategiju očuvanja vlasti, populizam izbija i odozdo, sa grass roots razine, na kojoj funkcionira kao površan i pojednostavljen interpretativni obrazac za ljude u vremenu sveopće dezorijentacije i prezasićenosti informacijama, a kroz direktnu demokraciju onda i kao mobilizacijski faktor inače pasivnih i nezainteresiranih društvenih masa.

Tako se populizam razotkriva kao osovina metodologije očuvanja i širenja totalitarnih obrazaca mišljenja i postupanja u mladim demokratskim društvima. Kako populizam najbolje raste na tlu pognojenom totalitarnim naslijeđem, i u klimatskim prilikama kontinuirane krize, nije čudo da se na prostorima bivše Jugoslavije, na kojima je sadašnjost tek produžetak svađa iz prošlosti i u kojima mase ljudi žive u konstantnoj duhovnoj i financijskoj frustraciji, populizam snažno ukorijenio.

Svoje mjesto populizam je lako pronašao i u politiziranom diskursu predstavnika vjerskih zajednica (religiozni populizam), ali i u vodećim religioznim trendovima u regiji koji osvajaju sve više duša običnih vjernika (populistička religioznost). Što se tiče religioznog populizma, predstavnici vjerskih zajednica posežu za populističkom retorikom uglavnom iz straha za gubitkom privilegija, društvenog utjecaja i moći, stečenih u krvavom procesu tranzicije zahvaljujući ugovoru s Mefistofelesom nacionalizma, kojem su pomogli doći na vlast.

Religija i nacija

Dugi i složeni povijesni procesi ispreplitanja religije i nacije doveli su i do preplitanja religioznog i političkog rječnika, i to na paradoksalan način da političari u svojim populističkim govorima posežu za religioznim predodžbama, a vjerski dužnosnici propovijedaju o političkim problemima. Kako u jednom intervjuu reče Stjepan Duvnjak: „Kod nas bi političari rado vodili misu, a svećenici stranku.“ Prema prof. Mate-Tothu, tri glavna susretišta političkog i religioznog populizma su: čašćenje nacije, obrana tradicionalne strukture obitelji i značenje mučenika/narodnih heroja iz (bliže ili dalje) prošlosti. Jezik religioznih službenika ponekad je ispolitiziran do te mjere, da čak ni čestitke povodom najvećih blagdana ne mogu proći bez političkih konotacija. Pa će neki islamski vjerski dužnosnik čestitati Bajram muslimanima u Bosni, Hrvatskoj, Kosovu, Sandžaku i Srbiji (zar je nakon Kosova i Sandžak postao nezavisan od Srbije?), pravoslavni dužnosnik u Hrvatskoj će čestitati Božić ili Uskrs pravoslavnim vjernicima Dalmacije, Like, Baranje (a ne Hrvatske) i sl., a katolički dostojanstvenici u Hrvatskoj će iskoristiti prigodu da se u velikom broju okupljenom mnoštvu žale na „nenarodnu vlast“.

Sada ćemo – pozivajući se na definicije populizma – navesti neke populističke značajke govora vjerskih dužnosnika u BiH. Najprije, tu je podilaženje i podgrijavanje emocija kod ljudi, posebno pred blagdane (snažne fraze, patetika, prisjećanje na sve patnje prošlosti, nakon kojih smo ipak i dalje tu, ukazivanje na veliki broj okupljenih i sl.). Na obredima za najveće blagdane ljudima u masi postane toplo oko srca, malo ih protresu emocije i tzv. „blagdansko raspoloženje“, pa su prijemčiviji da upiju poruke onih koji im propovijedaju.

Zatim, tu je razmišljanje u neprijateljskim slikama. Uvijek je tu neko zlo koje nas vreba, od šejtana i vraga, do komunista, masona, liberalizma, susjednog nacionalizma, „zavedenih“ ljudi iz vlastitih redova… To zlo je, naravno, uvijek odlično organizirano i posvećeno cilju, i ne radi ništa drugo osim smišljanja i sprovođenja zavjera protiv ugroženih vjernika. (Nisu li zavjere, isfantazirane i odnjegovane u vjerskim krugovima bile jedan od glavnih mobilizacijskih faktora u ratu 90-ih?) Na taj se način čak i kod vjernika koji su apsolutna većina u nekom društvu stvara osjećaj kao da su baš oni najugroženija kategorija društva. Pa su u takvoj atmosferi razumljive pojave poput dva „Izvještaja o islamofobiji“ Islamske zajednice u BiH (2011. i 2012), te „Izjava o nesnošljivosti prema katolicima u Republici Hrvatskoj“ Biskupske konferencije Hrvatske (2011). Ispada kako su u Sarajevu muslimani progonjena manjina, a u Hrvatskoj katolici potlačena grupa u društvu. Populizam se vrlo rado poziva na strah i ugroženost, a tamo gdje ih nema, tamo ih umjetno kreira.

U populističke značajke retorike vjerskih službenika spada i predstavljanje složenih društvenih problema na površan i pojednostavljen način, često jezikom predrasuda, redovno pozivanjem na „zdravorazumske argumente“, na ono što je „normalno“ (sadržaj „normalnog“ je konglomerat tradicionalnih predodžbi mase okupljene pred govornikom, „normalno“ je ono što misli većina i za što postoji snažan društveni pritisak da se prakticira). Pojednostavljivanje problema slijedi i grubo pojednostavljivanje rješenja za probleme vjernika, svođenje vjere na set rituala i uputa koje treba opsluživati radi posmrtne nagrade. Naviknuti na stoljetnu svenadležnost nad svojim vjernicima, a koja se zacementirala u BiH u četiri stoljeća osmanskog millet-sistema, vjerski službenici su stručnjaci za sve, imaju rješenja za sve i ne uvažavaju argumente „tamo nekih intelektualaca“ i njihovih istraživanja, ili civilnog društva u kojem ordiniraju „zapadnjački agenti“, i njihovih projektnih aktivnosti. Ono što je najgore kod politizirane religioznosti i prateće populističke retorike jest njen nasilni potencijal, čijim smo ostvarenjima svjedočili 90-ih, što nipošto nije endemski fenomen naših prostora; pogledajte samo ekspanzivnu i nasilnu stranu američke civilne religije, pogledajte islamski fundamentalizam, primjera ima posvuda.

Pored religioznog populizma, tu je i populistička religioznost. Nju, osim usvajanja gore opisanih elemenata retorike vjerskih službenika, čine masovne posjete hodočasničkim mjestima i pobožnost kakva se tamo gaji, redovito praćenje polu-političkih polu-religijskih medija (internetskih portala, časopisa), „revolucionarni“ karizmatski pokreti koji nude radikalna, jednostavna i instant-rješenja za sve probleme, itd. Tu je, naravno, i spomenuta veza populizma i tzv. „direktne demokracije“, u kojoj retorika religioznih struktura igra bitnu ulogu kao mobilizator i podržavatelj procesa. Religiozni populizam, tj. populistička politika i retorika religioznih struktura, leži u korijenu nastanka i bujanja populističke religioznosti.

Vjerske zajednice udaljiti od centara političke moći

Kako se boriti protiv religioznog populizma? Ponajprije jačanjem civilnog društva, koje lagano privlači vodeće strukture vjerskih zajednica prema sebi i nastoji ih odvući od centara političke moći. Najprije prostor za takav razvoj otvaraju istaknuti pojedinci unutar vjerskih zajednica koji prepoznaju važnost razvoja civilnog društva te istaknuti intelektualci i pojedinci iz nevladinog sektora koji uviđaju nezaobilaznost vjerskih zajednica u bh. društvu. Zatim oko tih pojedinaca nastaju čitave male grupacije ljudi koji otvaraju prozore i vrata vjerskih zajednica nevladinim organizacijama i svjetovnim intelektualcima, i obratno. Ovdje se mora nešto pojasniti: načelno će većina vjerskih poglavara isticati spremnost na rad s civilnim društvom, s laicima, intelektualcima (na lokalnoj razini doživio sam i primjere apsolutnog nepovjerenja vjerskih službenika u civilno društvo i apsolutnu nespremnost na suradnju s istim), međutim, veliki broj ih tu nastupa tutorski, ometajući zdrav razvoj civilnog društva, koji podrazumijeva strukture vjerskih zajednica kao partnere, a ne kao kontrolore.

U prvoj, ružnijoj fazi bh. tranzicije svjedočili smo kako su iz interakcije i suradnje vjerskih zajednica i političkih centara moći nastale klase prijetvornih političara zgodno pokrivenih podrškom religije, te klase duhovnih menadžera i političara koje svetim knjigama nadređuju vlastite interese i interese svojih prijatelja političara i tajkuna. Sada vidimo stidljive klice razvoja partnerske interakcije vjerskih zajednica i pokreta civinog društva, iz kojih bi s vremenom mogli izrasti vjerski službenici s većom senzibilnošću za stvarne potrebe i život običnih ljudi i s argumentiranim prijedlozima za rješavanje njihovih poteškoća, ali i podrškom utjecajnih vjerskih zajednica osnaženi pokreti građana. Dođe li do takvog razvoja, lagano bi nastala atmosfera u kojoj bi mogle rasti alternative ovom košmaru u kojem trenutno žive bh. građani. Alternative koje će ići dalje od raskrinkavanja populizma i edukacijskog imuniziranja ljudi na populizam, alternative koje će aktivno liječiti same uzroke populizma i tlo na kojem ovaj korov izrasta.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close