Piše: Rusmir Šadić
Imajući u vidu sve jasniju izmjenu društvene uloge religije, pojavu novih oblika religioznosti, jačanje političkih religija i sve prisutniji glas religijskih zajednica unutar medijskog prostora, sa sigurnošću možemo ustvrditi kako je na sceni uspostava nove kartografije u odnosima između religije i države u modernim demokratskim društvima.
To će biti izravan povod da se u posljednje dvije decenije pojavi značajan broj studija i istraživanja koja kao primarni predmet znanstvenog propitivanja imaju religiju i religijsko.
Pitanje religije na početku 21. stoljeća i njene važnosti u javnoj sferi nužno uključuje i pitanje sekularizacije kao društvenog procesa, te dakako i problem razumijevanja njenih općedruštvenih implikacija. Na tragu analiza koje nude Jurgen Habermas, Charles Taylor, Talal Asad, Peter Berger i drugi, moguće je uvidjeti kako je sekularizam, pomalo paradoksalno, neodvojivo vezan za formiranje religije u modernim demokratskim društvima, te da je proces sekularizacije utjecao na slamanje jednih i stvaranje sasvim novih religijskih formi.
To jasno pokazuje kako je na djelu transformacija uzroka, sila, formi i religijskih praksi, dominantno na Zapadu, premda ne samo na Zapadu. Ono po čemu se naša epoha dominantno razlikuje od svih ranijih razdoblja jeste pluralizam svjetonazora, religioznih i ireligioznih, teističkih i ateističkih, u toj mjeri da se ne nazire kraj takvog niza. Konačno, prema mišljenju nekih od najznačajnijih sociologa i filozofa religije, teza o sekularizaciji je prevladana, a što će označiti i ulazak u novu, postsekularnu epohu, te ispostavljanje zahtjeva za kritičkom analizom i redefiniranjem pojmova religije, sekularizma, etike i politike, kao i uvođenja novih imperativa koji su u duštvenoj stvarnosti s njima nerazdvojivo povezani.
Navedena pitanja i izazove treba vidjeti kao glavni povod objavljivanja zbornika radova pod naslovom Religija, politika, sekularizam u suizdavaštvu Centra za kulturu i edukaciju “Logos” i Instituta za društvena i religijska istraživanja, a koji sadržinski slijedi prethodno održanu međunarodnu naučnu konferenciju u Tuzli pod istim naslovom (2. i 3. oktobar 2020).
U vezi sa pitanjima antropokozmičkih vidika bića, kritike znanstvenog redukcionizma zbilje, te nedostajuće ali svakako moguće postmoderne dekonstrukcije i rekonstrukcije religijskog i intelektualnog naslijeđa ozbiljno se angažirao akademik Rusmir Mahmutćehajić, čijim se prilogom zbornik otvara.
Šaćir Filandra se bavi pitanjem “proturječnosti reislamizacije Bošnjaka”, analizirajući mjesto i ulogu islama u gradnji bošnjačkog postsocijalističkog identiteta analizom formiranja nove političke elite te odnosa prema duhovnom i tradicijskom naslijeđu.
Amir Karić donosi dekontrukciju mita o bošnjačkom panislamizmu, što je nerijtko bio put u pokušaju nametanja “kolektivne stigme” Bošnjacima. Uspostavljajući diferencijaciju između političkog i religijskog panislamizma, te prateći razvoj tog fenomena u muslimanskom svijetu, autor nedvosmisleno pokazuje kako politički panislamizam ne pripada povijesnim nastojanjima Bošnjaka i da je riječ o čistom konstruktu koji se ima zahvaliti različitim političko-ideološkim centrima bosanskohercegovačkog okruženja.
Fahira Fejzić nudi vrlo karakterističnu refleksiju glede pitanja krize moderne, te spajajući gotovo nespojivo, donosi prilog za mogući dijalog između autora koji propituju rečeni fenomen iz sasvim različitih svjetonazorskih pozicija (Ulrich Beck – Rene Guenon).
Implikacije medijizacije religije i pitanje transformacije odnosa religije i medija u digitalnom dobu, tema je koju propituje Zarfa Hrnjić-Kuduzvić. Autorica ističe da mediji nisu samo sredstvo posredovanja religijskih poruka i simbola, nego su i njihovi interpretatori situirajući ih u kapitalistički, sekularni kontekst. Medijska reprezentacija religijskog utječe i na transformaciju uloge religijskih institucija i praksi u savremenom društvu.
Preostali radovi sadržani u zborniku donose vrijedne interpretacije i kritičke osvrte u kontekstu sljedećih pitanja: kapitalizam kao religija (Marijan Krivak), kriza značenja pojmova religija i sekularnost u diskursu humanističkih i društvenih nauka (T. Tadić – K. Šljivo), aporije demokratije (Bernard Harbaš), Nietzscheov religiozni život (Boško Pešić), religija i političke stranke u Bosni i Hercegovini (Elma Huruz), narativ o kaleidoskopu (Vedad Spahić), pojam dostojanstva u raspravi o genetičkom inženjeringu: religijski, bioetički i pravni diskurs (Dželaludin Hodžić), kriza demokratije i zloupotreba slobode govora (Anes Makul).
Zbornik pod naslovom Religija, politika, sekularizam, treba vidjeti kao doprinos znanstvenom propitivanju fenomena religije u njenim povijesnim i recentnim “dodirivanjima” i “sudaranjima” sa onim što prepoznajemo pod pojmovima politika, sekularizam, znanost, demokratija i njihovim aktualiziranim formama.
(Preporod.info)
