Reis Kavazović: Nema “ali” kada su zločini u pitanju

Još i prije nego što je Dževad Hodžić ispisivao svoju Teologiju Oslobođenja na stranicama ove novine, nerijetko mi se dešavalo da mi prijatelji iz Beograda ili Zagreba, govoreći o Sarajevu, kažu kako im je fascinantna hrabrost s kojom u javni ring ulaze muslimanski intelektualci, profesori sarajevskog Fakulteta islamskih nauka.

(PIŠE: Vildana SELIMBEGOVIĆ – Oslobođenje)

Ta doza (samo)kritičnosti koju su javno ispoljavali, taj stepen intelektualne hrabrosti da pojave i društvene fenomene nazovu pravim imenom, ne pristajući na (po)ratnu maksimu da valjaju samo tvoji, a svi drugi ne, ta potreba da se prvo pomete ispred svojih vrata, izdvajala je svih ovih godina nesporne autoritete FIN-a čak i od onog dijela ovdašnje akademske javnosti od kojih se očekivao aktivni angažman na liječenju bosanskohercegovačkog društva.

Zločin negira vjeru

Zanimljivo, ali i mene i moje kolege najmanje je čudio odnos koji je tadašnji vrh Islamske zajednice pokazivao spram tih istupa. Da ne kažem da se uklapao u stereotipe, jer je poodavno prepoznat regionalni obrazac iscrpljujućeg otpora prema svakom angažmanu koji teži zajedničkom dobru i ljudskoj solidarnosti. Zato me, zašto ne priznati naglas, nemalo obradovao nedavni poziv Nadežde Gaće, urednice beogradskog Novog magazina:

“Ajde, napiši nam nešto o tom vašem novom reisu. Čovek priča, svaku mu potpisujem. On žene uvodi u strukture Islamske zajednice!” Iskoristila sam priliku da joj skrenem pažnju na knjigu Dževadovih kolumni, u kojoj ima nekoliko koje govore o angažmanu muslimanke i odnosu IZBiH spram tog angažmana, priznajući kako i sama čekam intervju s reisu-l-ulemom s kojim želim razgovarati o promjenama unutar Islamske zajednice koje nesumnjivo nose njegov pečat. “Šalji, da prenesemo”, kazala je praktično Nada, ne sluteći – kao ni ja – da će me jednosatni razgovor u Rijasetu staviti pred uredničku dilemu: šta odabrati za čitatelje i smjestiti u uvijek premali novinski prostor? Sama si kriva, rekle su mi kolege u Oslobođenju, zar si morala baš sve pitati? A nisam: recimo, reis-efendiju uopće nisam pitala za brzinu i srdačnost dobrodošlice koju je Rijaset iskazao na vijest o dolasku pape Franje u Sarajevo. Bila mi je to očekivana gesta, baš kao što sam i odlazak reisu-l-uleme Kavazovića u posjet kardinalu Puljiću i njegovu ponudu svake pomoći u organizaciji dočeka i dolaska pape doživjela kao najnormalniju gestu. Pa zar nije to primjer one Bosne i Hercegovine koju pamtimo po komšiluku u kojem je nepisano pravilo kad dolaze gosti izdaleka, da se avlija uredi i komšiji pomogne? Iako sam planirala razgovor početi upravo sa rezultatima iznimnog angažmana kako njegovog u Islamskoj zajednici, tako i same Zajednice, novinar u meni valjda nije izdržao: još su dovoljno svježi tragični pariški tragovi, a i rasprava koju su otvorili traje nesmanjenim intenzitetom. Zbog svega toga, ali i potrebe da se čitateljima ponudi nešto više od suhih pitanja i kraćenih odgovora, odlučili smo razgovor s efendijom Kavazovićem objaviti u cijelosti, u dva nastavka.

• Moram priznati da ste ne samo javnost u Bosni i Hercegovini već i u regionu, da ne kažem diljem svijeta, iznenadili preciznošću i jasnoćom osude izrečene nakon upada u redakciju Charlie Hebdo u Parizu. Bila je ljudska, čestita reakcija, a s obzirom na instituciju koju predstavljate, i nesumnjivo hrabra. Kažite nam – kako odvojiti ubice i teroriste od plašta vjere ispod kojeg se kriju?
– To je sigurno pitanje koje je danas najfrekventnije kod muslimana i u islamskom svijetu, kao pitanje koje se ispostavlja muslimanima. Osuda zločina, osuda terorizma koji se desio u Francuskoj, uopće nisu upitni jer zaista je važno svaki zločin osuditi. Zločin treba osuditi jer je zločin. Mi možemo uporediti, ako hoćemo, zločine koji su pravljeni i nad bosanskohercegovačkim muslimanima – ubijanje naše djece od Škorpiona, koje smo svi vidjeli na onom snimku. Na isti način i ovo je zločin, stradali su nevini ljudi. To treba osuditi bez ikakvog ali. Nema ali kad su zločini u pitanju. To treba osuditi i na to staviti tačku. To je zločin. A sad se vraćam pitanju: moramo odvajati zločin od vjere. Moramo odvajati jer zločin negira vjeru. Mi znamo kakvo je naučavanje islama, kakav je pogled islama na život, znamo Kur'anske ajete koji nam govore: Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio cijelo čovječanstvo! To je općepoznata maksima unutar svijeta islama. Možemo li učiniti više da zločince izolujemo, da preduprijedimo, da tako kažem, činjenje zločina?

Svijet je očito ušao u jedno područje globalnih interesa, gdje se i preko vjere, na koncu, uprežu ta kola interesa. I vjera se pokušava iskorištavati i pokušava se pod plaštom vjere činiti to što se čini. Možemo li to odijeliti? Držim da ulema ima svoju ulogu, da je njena uloga da jasnije govori o zločinu. Fenomen zla i inače treba objašnjavati, jer on postoji očito od kada postoji čovjek. Fenomen zla se izrodio iz prvog dijaloga između šejtana i Allaha dž.š. Kad je Allah odlučio da stvori Adema, da stvori čovjeka, kada je šejtan trebao da padne na sedždu da ga prizna kao biće, on to nije učinio, već je kazao – ja sam bolji od njega! Čini mi se da tu počinje zlo. Ono se tu zameće. Iz onog: ja sam bolji od nekoga, ja ne priznajem nekoga. Mislim da se to događa u svijetu. Vjera za to sigurno nipošto nije kriva, krivi su ljudi, krive interpretacije vjere, kriva je nejasnost u našem izričaju, u našoj osudi i tu smatram da možemo učiniti više. Da budemo glasniji u osudi zla koje vidimo da se dešava u našem svijetu.

Cijeli intervju pročitajte u printanom izdanju Oslobođenja…

(Sutra: Gdje je BiH danas? Kako natjerati političare da rade za narod? Ko je kome u vrijeme poplava održao ders? Koji je minimum bošnjačkih interesa? Šta reis savjetuje Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH, a šta lideru SDA?)