Prije 17 godina
Na današnji dan 2006. godine Žalbeno vijeće Tribunala u Hagu potvrdilo je prvostepenu presudu Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Šteli.
Naletilić je osuđen na 20, a Martinović na 18 godina zatvorske kazne. Osuđeni su zbog uloga koje su imali u etničkom čišćenju Bošnjaka civila sa područja Mostara u periodu od aprila 1993. godine do januara 1994. godine. Utvrđeno je da su krivi za protjerivanja, ubijanja, nelegalna zatvaranja i prisilan rad.
U tom periodu Naletilić je bio komandant Kažnjeničke bojne, vojne jedinice unutar Hrvatskog vijeća obrane, dok je Martinović bio komandir bataljona poznatog kao “Mrmak”, kasnije “Vinko Škrobo”.
Presudom je utvrđena i umiješanost Hrvatske u rat, odnosno postojanje međunarodnog sukoba u BiH.
U toj je presudi Međunarodni sud nedvojbeno potvrdio navode optužnice da je Vojske Hrvatske (HV) 9. maja 1993. godine sudjelovala u napadu na istočni dio Mostara, ali i u počinjenju zločina nad muslimanskim stanovništvom u Mostaru.
U presudi se također potvrđuje sljedeće: “Usprkos poricanju političkih dužnosnika iz Republike Hrvatske i HZ HB, osoblje PMEZ-a i UNPROFOR-a je uočilo prisustvo i direktnu intervenciju snaga HV-a u Bosni i Hercegovini općenito, a naročito na području Mostara, tokom čitave 1993. godine”.
Vijeće navodi da je saslušalo brojna svjedočenja i dobilo brojne dokumentarne dokaze koji pokazuju prisustvo vojnika i jedinica HV-a na teritoriji Bosne i Hercegovine u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH.
Žalbeno vijeće u presudi takođe napominje da postoje brojni dokumenti Ujedinjenih naroda u kojima se osuđuje prisustvo snaga HV-a na tom području. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je još 1992. godine usvojilo rezolucije u kojima se traži da prestanu svi oblici miješanja izvana i da se sve “snage, a naročito elementi Hrvatske vojske povuku, ili da se stave pod kontrolu Vlade Republike Bosne i Hercegovine, ili da se rasformiraju ili razoružaju. Nadalje, početkom 1994. generalni sekretar Ujedinjenih naroda je obavijestio Vijeće sigurnosti da Republika Hrvatska pruža podršku HVO-u, posebno navodeći sljedeće:
– Hrvatska vojska (HV) već neko vrijeme direktno podržava HVO u pogledu ljudstva, opreme i naoružanja. Ocjenjuje se da se u Bosni i Hercegovini nalazi ukupno otprilike 3.000 do 5.000 redovnih vojnika HV-a, što odgovara broju vojnika tri hrvatske brigade.
Vijeće nije prihvatilo verziju događaja kako su neki od pripadnika HV-a prisutnih u Bosni i Hercegovini bili dobrovoljci branioci, te konstatuje da je Republika Hrvatska ta koja je organizirala slanje velike većine njih, a istovremeno je pokušavala prikriti njihovo prisustvo tako što je od njih tražila da, na primjer, svoje uniforme i oznake zamijene onima HVO-a. Sud u Hagu u presudi primjećuje da su snage HV-a u Bosni i Hercegovini zadržale svoja prava kao pripadnici HV-a, uključujući i pravo na mjesečnu plaću.
– Vijeće primjećuje da je Vlada Republike Hrvatske početkom 1994. godine, izjavljujući da “nema moralno pravo da spriječi hrvatske dragovoljce da pomognu ugroženoj zajednici Hrvata u BiH”, priznala prisustvo redovnih jedinica HV-a i izjavila da će organizirati njihovo povlačenje, navodi se u presudi Naletiliću i Martinoviću i dodaje:
– Vijeće stoga konstatira da je sukob između HVO-a i ABiH u Bosni i Hercegovini postao međunarodni intervencijom snaga Republike Hrvatske.
U presudi se dalje navodi da je Vijeće uvjereno da je Republika Hrvatska financirala i obezbjeđivala vojnu opremu za HVO tokom njegovog sukoba s Armijom BiH. Dokazi pokazuju da je pomoć u smislu obezbjeđivanja vojne opreme bila znatna.
Šta su govorili Tuđman i Šušak
– Zaista, u mnogo navrata je uočeno prisustvo velikog broja vozila i naoružanja HV-a, što je dokaz de facto logističke podrške iz Republike Hrvatske. Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak je izjavio: “ako preračunamo bez ičega drugoga, samo naoružanje, da brojka 100 milijuna dolara je mala brojka što smo mi na te teritorije dostavili.
Slobodan Praljak je takođe priznao da su vojnici HVO-a slani na obuku na vojnu akademiju HV-a.
– Vojnim osobljem je rukovodila i zapovjedna struktura HVO-a i ona HV-a, a pripadnici HVO-a su primali plaće direktno iz Republike Hrvatske, navodi se u presudi i dodaje:
– Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993: “Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava – rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (…) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.
– Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja, rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovijedi za kretanje snaga i vojne strategije HVO-a ili HV-a u Bosni i Hercegovini. Ono je takođe osiguralo kontrolu nad HVO-om postavljajući časnike HV-a na najviši položaj u zapovjednoj strukturi HVO-a. Iz navedenih razloga, Vijeće konstatira da je Republika Hrvatska u kontekstu sukoba kojim se bavi ovaj predmet vršila opću kontrolu nad HVO-om, kaže se u presudi.
(Vijesti.ba)
