Autor: Ivica Kostić
Poslije nešto više od dva stoljeća kapitalističke dominacije, čovječanstvo se suočava s nizom međusobno povezanih kriza koje ugrožavaju samo postojanje naše vrste i naše planete.
Trećina stanovnika Zemlje nema adekvatnu ishranu, higijenu, zdravstvo i obrazovanje. Svijet se suočava s katastrofalnom energetskom krizom, postojeći resursi su osiromašeni, a novi sigurni i održivi, još uvijek nisu razvijeni. U isto vrijeme, sagorijevanjem fosilnih goriva, zagrijava se planeta s potencijalno katastrofalnim klimatskim posljedicama za sve nas.
Ratovi nastavljaju pustošiti i masovno odnose ljudske živote, a postojanje i razvoj novog oružja za masovno uništenje nosi nesagledive opasnosti i još veće strahote koje dolaze. Ko je odgovoran za ovakvo stanje? Naravno, sistem koji je prethodna dva stoljeća bio dominantan … kapitalizam.
Kapitalizam
Termin ‘kapitalizam’ je nastao od njegovih najranijih zagovornika, a ne od strane njegovih protivnika. On označava tip društva u kojem klasa ljudi koji posjeduju industriju (sredstva za proizvodnju) i trgovinu u velikoj mjeri oblikuju ekonomska, socijalna, kulturna i politička dešavanja. Ova kapitalistička klasa koristi svoju moć da izvuče višak vrijednosti od onih koji iznajmljuju svoj rad, naime, od radničke klase.
Kapitalisti, koji posjeduju sredstva za proizvodnju (industrijska postrojenja i strojeve, zemljište, energiju i sirovine, itd), plaćaju radnicima nadoknadu u zamjenu za njihovu radnu snagu. Ali ljudska bića su sposobna proizvesti više vrijednosti kroz svoj rad od vrijednosti nadnice koja im je potrebna da bi mogli zadovoljiti osnovne životne potrebe.
Ovaj “višak” vrijednosti prisvaja poslodavac kada se proizvodi tog rada prodaju kao roba po normalnim tržišnim cijenama. Prisvajanje viška vrijednosti je suština kapitalističke eksploatacije i njegovog postojanja.
Ekstremna eksploatacija robovskog rada u kolonijama krajem 18-og i početkom 19-og stoljeća, osigurala je mnogo sirovina, super-profita i svježeg kapitala od vitalnog značaja za industrijalizaciju i procvat većine zemalja Zapadne Europe
Kako se kapitalizam razvijao, rastuće težnje ka maksimiziranju profita dovele su do revolucije u industriji, trgovini, nauci, tehnologiji, kulturi, politici i društvu u cjelosti. U najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, nekoliko velikih kompanija, trustova i njihovih sindikata uspjeli su monopolizirati svaku glavnu granu gospodarstva.
Osnova ovog razvoja bilo je učešće i ženskog rada u kući kako bi se stvorio i održao kapacitet radne snage koja treba proizvesti višak vrijednosti. Ugnjetavanje žena u društvu, kroz održanje ovakve njihove uloge, postalo je još važnije kako za monopol kapitala tako i radnicima da se organiziraju i bore za veće plaće.
Kroz spoj bankarskog i industrijskog kapitala formirao se financijski kapital, banke i druge financijske institucije počele dominirati industrijom i trgovinom. Financijski kapitalisti koriste ključne dionice, direktorske položaje i kredite kako bi ostvarili tu kontrolu.
Imperijalizam
Monopoli su bili primorani, kako bi sačuvali i uvećali svoj kapital, investirati i razvijati poslove izvan granica svoje zemlje. Konkretno, oni su preuzeli kontrolu nad sirovinama i jeftinom radnom snagom, čime se unaprijed umanjuje imperijalistička konkurencija. Sve više i više ovakvih monopola, predstavljenih kao trans-nacionalne korporacije (TNK), lociraju neke od svojih aktivnosti u najmanje jednoj zemlji van svoje matične baze. Ovakvo proširivanje ekonomske moći u već osvojenim kolonijama i “polu-kolonijama” (nominalno nezavisnim, ali pod stranom ekonomskom dominacijom) su podržavale državne vlasti njihovih “matičnih” država. Tako je kapitalizam, krajem 19.stoljeća, ušao u “imperijalističku” fazu.
Glavne karakteristike imperijalizma su:
• “monopolizacija” (dominacija nad svakom granom nacionalne ekonomije od strane nekoliko gigantskih poduzeća),
• među-imperijalističko rivalstvo (konkurencija)
• kolonijalizam ili, u zemljama koje su dobile službenu političku nezavisnost, neo-kolonijalna super eksploatacija
Sukob između britanskih, njemačkih, francuskih, ruskih i drugih imperijalista kulminirao je u krvoproliću Prvog svjetskog rata (1914-1918). U carskoj Rusiji, korupcija i nesposobnost jedne veleposjedničko-policijske države su pomogle stvaranju savezništva između seljačke borbe protiv veleposjednika i radničke borbe protiv kapitalizma. Od toga je i izrasla Oktobarska revolucija 1917 godine, kroz koju su Boljševici i njihovi saveznici oduzeli političku moć državi i stvorili Sovjetski Savez.
U vodećim kapitalističkim zemljama, zahtjev za “totalnim ratom” stimulirao je važne promjene u proizvodnim snagama (postrojenja, strojevi, energija, rad, tehnologija, itd) i ekonomskim odnosima među društvenim klasama. Država je preuzela kontrolu nad ratnim gospodarstvom, promovirala monopolizaciju i metode masovne proizvodnje koje su naglo podigle produktivnost rada. Rat je time ubrzao fuziju između ekonomske moći monopola i političke moći države (vlada i državne službe, parlament, policija i obavještajne službe, oružane snage, sudovi i zatvorski sistem, lokalna samouprava, itd ).
Rezultat je bio sistem poznat kao “državno-monopolistički kapitalizam”. Veliki biznis je počeo igrati značajniju i direktniju ulogu u državno-političkim poslovima, a država koristiti svoju financijsku, diplomatsku i vojnu moć da zaštiti i promovire interese monopolista.
Kapitalizam je ponovo stabiliziran sredinom 1920 godine. Kapitalistička država mobilizirana je u borbi protiv militantnih sindikata i pokušaja revolucije. Proizvodni kapaciteti su rasli brže od platežne (kupovne) moći radničke klase. Ova kontradiktornost je postavila osnove za financijski krah iz 1929 godine i Veliku depresiju ranih 30-ih. Velika državna intervencija u gospodarstvu, uključujući i pripreme za rat, započela je obnovu ekonomije i ublažavanje socijalnih uvjeta u Britaniji, SAD-u i drugdje.
Vladajuća klasa okreće se fašizmu
U Njemačkoj, vladajuća klasa okreće se fašizmu (koji je sama stvorila), otvorenoj partijsko-terorističkoj diktaturi u službi monopola kapitala, kako bi podijelila i uništila komunistički radnički pokret. To je dijelom i učinjeno u pripremama za novi imperijalistički rat koji je trebao ponovno podijeliti svijet, a u korist njemačkog monopola kapitala. U početku, nacistička Njemačka je bila u mogućnosti iskoristiti anti-Sovjetsko raspoloženje vladajućih klasa drugih imperijalističkih zemalja i ojačati svoj ekonomski i vojni položaj.
U Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj, SAD, Kini i drugdje, komunisti su tujekom 1930 vodili borbu za stvaranje ujedinjenog fronta radničke klase kao osnovu za širi narodni front protiv dolazećeg fašizma. Sovjetska vlada, međunarodni komunistički pokret i radnička klasa imali su mogućnost da koriste podjele unutar imperijalizma, uglavnom između buržoaske demokratije i fašizma, i da spriječe ujedinjenje fronta glavnih imperijalističkih sila protiv Sovjetskog Saveza. To je omogućilo poraz fašizma, a rat pretvorilo u rat za oslobođenje ljudi.
Drugi svjetski rat (1939-45) je također obilježio pojavu SAD kao vodeće svjetske imperijalističke sile, koja je već tad uspostavila svoje kolonije i polu-kolonije u Aziji i Centralnoj i Južnoj Americi.
Druga faza imperijalizma
Sposobnost proširenog socijalističkog bloka na istoku da osigura punu zaposlenost i osnovna socijalna prava svojih građana, ojačala je odlučnost ljudi u kapitalističkom svijetu da ne dozvole povratak u predratne ekonomske uvjete. Državni monopol kapitala (Državni kapitalizam) je bio primoran uspostaviti ili proširiti povoljnosti i u obrazovnim sistemima. U Velikoj Britaniji, na primjer, osnovne industrijske grane i uslužne djelatnosti bili su nacionalizirani u cilju osiguravanje investicija, ekonomskog rasta i pune zaposlenosti. Državni monopol je uspostavljen i u Zapadnoj Njemačkoj, a bio je i kamen temeljac za brži razvoj Japana.
Tako je imperijalizam u kasnim 40-im ušao u svoju drugu fazu, koju karakterizira nacionalna i međunarodna stabilizacija i rekonstrukcija kapitalizma. To je u velikoj mjeri postignuto primjenom modela Državnog kapitalizma koji će regulirati ekonomsku potražnju, promovirati profitabilnost i koordinirati međunarodnu trgovinu i valutne odnose.
Kapitalističke produktivne snage rasla su po stopi bez presedana u periodu od 1950 do 1960, uglavnom zbog znanstvene i tehnološke revolucije sa svojim širokim razmjerama primjene računala i mikro-elektronske tehnologije. Znanost i obrazovanje, koji su trebali poduprijeti ovu revoluciju, mogli su se samo organizirati i financirati kroz značajno učešće države. Trans-nacionalne korporacije postale su odlučujući monopoli imperijalizma.
Inter-imperijalističko rivalstvo i potraga za maksimumom globalnog profita
U potrazi za maksimumom globalnog profita, njihove odluka koje sektore i tržišta treba proširiti, što ugovoriti, koje produktivne snage razvijati, što je suvišno, određivale su sudbine ne samo radne snage, već i čitavih zajednica, regija i naroda.
Inter-imperijalističko rivalstvo je moderiralo, zajedničkom cilju, vođenju Hladnog rata protiv Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika, otuda osnivanje Sjeverno-atlantskog pakta (NATO) 1949 godine, i ratova u Koreji i Vijetnamu.
Većina kolonija dobila je najmanju formalno političku nezavisnost tijekom poslijeratnog perioda. Ali glavne imperijalističke sile zadržale su u velikoj mjeri ekonomsku kontrolu kroz rad svojih multinacionalnih kompanija i preko međunarodnih tijela kao što su Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka i preko Općeg sporazuma o carinama i trgovini.
Gdje god je to bilo moguće, instalirani su pro-imperijalistički režimi u polu-kolonijama i bivšim kolonijama širom svijeta, a brutalna sila korištena je da slomi progresivne, ljevičarske i anti-imperijalističke pokrete. Samo je SAD, od 1945 do danas, vodila preko 300 osvajačkih ratova. [1]
Multi-nacionalne kompanije i pljačka prirodnih resursa
Neravnomjeran ekonomski i politički razvoj kapitalizma je pogoršan na globalnoj skali imperijalističkim intervencijama i poslovanjem multi-nacionalnih kompanija. Dok je kapitalizam ubrzavao razvoj u novo industrijaliziranim zemljama Dalekog istoka, veliki dio Afrike i Južne Amerike je i dalje padao ili zaostajao u ekonomskom i društvenom razvoju. Zapadni imperijalizam je nemilosrdno pljačkao njihove prirodne resurse, eksploatirao njihov rad i gurao ih u dužničko ropstvo.
U vodećim kapitalističkim privredama, produženi period poslijeratne ekspanzije – omogućen državnim intervencijama, znanstveno tehnološkom revolucijom i porastom produktivnosti – bio je zasnovan na strategiji klasne suradnje. Radnici su uživali u sigurnosti radnih mjesta, socijalnim beneficijama, pravima zaposlenih i sve većem životnom standardu, a njihovi sindikalni i politički predstavnici samo tražili reforme unutar kapitalizma, ali ne da se on ospori i ukine.
Ali ciklične strukturne krize su ponovo sebe potvrdile sada još izrazitije nego kasnih 60-ih. Godine 1973, međunarodna naftna kriza inicirala je jednu takvu cikličnu krizu i istovremeno najavila početak prikupljanja potencijala za današnju ekološku krizu.
Treća faza Imperijalizma – Neo-liberalizam i imperijalistička globalizacija
Financijski kapital je bio suočen s rastućim cijenama, pritiskom radničke klase da zadrži životni standard, vojnim i političkim preokretima u Trećem svijetu (nedovoljno razvijene i zemlje u razvoju) i kontinuiranim političkim i tehnološkim izazovima iz socijalističkih zemalja. Štoviše, Međunarodni monetarni sistem se raspao 1970, jer su glavne imperijalističke sile tražile konkurentsku prednost kroz devalvaciju valuta. Špekulantstvo je dodatno doprinijelo nestabilnosti.
U ovim uvjetima, ideolozi, ekonomisti i političari “Nove desnice” stekli su dominantan položaj u SAD i britanskih krugovima vladajuće klase. Njihov cilj je bio da se obnovi i poveća profitabilnost monopolskog kapitala kroz snažan napad na realne zarade, sindikate, javne i socijalne službe, progresivno oporezivanje, industrije u javnom vlasništvu i komunalna poduzeća, kao i protiv bankarske i financijske regulative.
Tako je imperijalizam, ranih 1980-ih, započeo prelazak u treću fazu svog razvoja – Neo-liberalizam.
Kontra-revolucija i raspad socijalizma u istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, kasnih 1980-ih, otvorio je ogromne mogućnosti monopolskom kapitalu da preuzme kontrolu nad resursima, prometnim putevima, komunalnim uslugama i tržištima bivših socijalističkih zemalja i zemalja trećeg svijeta. Rezultat je bio produženje i dalja svjetska imperijalistička ofanziva za maksimiziranjem profita kroz takozvane privatizacije, deregulacije, pojačanu eksploataciju rada i slobodnog kretanja kapitala.
Ova imperijalistička “globalizacija” je predstavljena njenim pristalicama i apologetama kao neizbežan ekonomski proces. Međutim, od samog početka taj je proces bio politički vođen od strane predstavnika država monopolističkog kapitalizma.
Uloga MMF-a, Svjetske banke i Europske Unije
Nove i postojeće međunarodne agencije i mehanizmi poput Svjetske trgovinske organizacije[2], Opći sporazum o trgovini uslugama (GATS) [3], MMF-a i Svjetske banke se koriste za sprovođenje neoliberalne politike. Europska unija (EU) je odigrala vodeću ulogu u tom procesu, potvrđujući svoj karakter kao unija kapitala, najmoćnijim država monopolskog kapitalizama. Ona nastoji prevazići unutrašnje proturječnosti i transformira se u imperijalističke “Sjedinjene Države Europe”.
Pobornici kapitalističke “globalizacije” nastoje se suprotstaviti radnicima s dvije opcije: ili da pristanu na niže plaće, intenzivniji i produžen rad i stalnu nesigurnost zaposlenja, ali s nadom da će možda zadržati svoja radna mjesta, ili da se tome suprotstave, uz navodno strašne osobne posljedice, a i za posljedice po nacionalnu ekonomiju.
Treći Svijet i bivše socijalističke zemlje čiji režimi mogu ometati imperijalističku vlast se demoniziraju kao “diktatorske“ ili “nedemokratske”, a često i na osnovu rasističkih pretpostavki. One se optužuju da frustriraju “međunarodnu zajednicu” (što obično znači SAD i njegove saveznice). Shodno tome, misije bombardiranja ili sveobuhvatnih vojnih invazija su pokrenute protiv Iraka, Libanona, Somalije, Jugoslavije, Srbije, Libije, Sirije, a sigurno je da ovaj niz neće biti konačan.
Proširenje imperijalističkog utjecaja tzv. “ratom protiv terorizma”
Štoviše, od rujna 2001 navodni teroristički napadi na SAD su korišteni kao snažan izgovor za pokretanje izmišljene kampanje, “rat protiv terorizma”. Američke, britanske i NATO snage proširuju i produbljuju vojni, imperijalistički, politički i ekonomski utjecaj širom regije Bliskog istoka, od Sjeverne Afrike do Pakistana, nametnuvši stravični državni terorizam narodima Afganistana i Iraka. Najveće svjetske rezerve nafte, zajedno s vitalnim trasama snabdijevanja, nalaze se u ovoj oblasti koja je strateški locirana između Kine, Indije, Rusije i afričkog kontinenta.
Nakon pada Sovjetskog Saveza i završetka Hladnog rata , svijet je danas još udaljeniji od mira i blagostanja, imperijalističke sile predvođene SAD i Velikom Britanijom od tada se bave masovnom proizvodnjom naoružanja, kontinuiranim nizom vojnih intervencija (agresijama) i ekspanzijom NATO-a na istok prema granicama Rusije. Kina je skoro potpuno okružena imperijalističkim vojnim savezima i bazama, dok svojih nema ni na jednoj stranoj teritoriji.
Podizanje produktivnosti i smanjenje plaća, ekspanzija privatnih kredita i nezaposlenost
Čitavo iskustvo i historija kapitalizma pokazuje da je to sistem dubokih kriza i proturječnosti. Fundamentalna, nerazrješiva kontradiktornost kapitalizma je ona između proizvodnje, koja ima društveni karakter, i raspodjele rezultata rada, koja je zasnovana na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Gospodarske produktivne snage su organizirane zajedno u složenom, inter-zavisnom sistemu na kojem se zasniva društvo u cjelini. Ipak u kapitalizmu, ove snage su uglavnom u vlasništvu ili pod kontrolom male grupe ljudi, glavnih akcionara, koji ih usmjeravaju da služe usko osobnim i klasnim interesima, a ne za potrebe društva u cjelini. U svojim pokušajima da maksimiziraju tržišni udio i profit, kapitalistički poslodavci se bore da podignu produktivnost i smanje plaće. Isti proces se dešava i u javnom sektoru, a u cilju minimiziranja oporezivanja profita privatnog sektora i zarada.
Primarna ekonomska osnova klasne borbe dešava se: između kapitalista i njihovih država, koji nastoje maksimizirati profit s jedne strane, i svjetske radničke klase koja teži maksimizirati plaće i poboljšati životni standard sa druge. Ipak, kupovna moć radničke klase trebala bi se održati ili čak povećati s obzirom da se sve proizvedene robe prodaju i ostvaruje profit. Međutim to postaje sve teže, iako se gospodarski rast pretvara u procvat, a kapitalisti se bore da još više prošire prodaju, proizvodnju i profit.
Povećanje plaća bi olakšalo situaciju, ali to jede profit i samo podstiče kapitalistu da poveća proizvodnju još više i više, stvarajući tako velike zalihe roba. Ekspanzija privatnih kredita ili javnih rashoda mogu održavati potrošnju na određeno vrijeme, ali i to se mora jednom otplatiti.
Dakle, maksimum je dostignut onog trenutka kada radnička klasa više ne može sebi priuštiti kupiti sve robe kapitalizma po cijenama koje održavaju profitabilnost. Kapitalistički rast neminovno se završava u krizi “prekomjerne proizvodnje”. Roba se više ne može profitabilno prodavati i kompanije počinju smanjivati proizvodnju i investicije, što će ponovo dovesti do usporavanja ili recesije. Radnici se otpuštaju, dodatno se smanjuje potražnja u ekonomiji. Proizvodnja zapravo pada, ponekad u iznenadnom padu, i stagnira u depresiji. Društvene produktivne snage su uništene, tvornice zatvorene, a oprema otpisana i veliki broj radnika je primoran na nezaposlenost.
U svijetlu takvih kriza, trend je jačanje monopola, odnosno, kad jača i veća poduzeća preuzimaju slabija i tako povećavaju svoj udio na tržištu. Ovo postavlja osnovu za ponovno započinjanje ciklusa. To čini na osnovi druge suprotnosti svojstvene kapitalizmu, između potrebe za tehnološkim napretkom i izvora kapitalističkog profita.
Kompanije uvode novu, moderniju i automatiziraniju (ali i skuplju) proizvodnju kako bi se mogle takmičiti međusobno i zadržati konkurentnost, tako da dosadašnji izvor viška vrijednosti u privredi kao cjelini (živa radna snaga) zauzima sve manji udio u proizvodnom procesu. To smanjuje opću stopu profita.
Da bi osujetili ovu tendenciju, kapitalizam je u stalnoj potrazi za jeftinijom radnom snagom i sirovinama, većom razinom produktivnosti, novim profitabilnim aktivnostima i svježim tržištima za svoje proizvode.
To ojačava najokrutnije tendencije velikih kapitalista da podredi najtlačenije slojeve društva, žene, crne radnike i emigrantsku radnu snagu, koristeći ih da potkopa ekonomske uvjete radnika i njihovu sindikalnu snagu.
Opća kriza kapitalizma i posljedice po društvo
Nerazdvojive proturiječnosti kapitalizma su intenzivirane i proširene. Njihove posljedice su postale još ozbiljnije tijekom imperijalističke ere. One zahvaćaju ne samo ekonomsku, već i socijalnu, kulturnu i političku sferu kapitalističkog društva.
Tijekom većeg dijela 20-og stoljeća, komunisti su bili svjesni početka “opće krize kapitalizma”. Njene glavne osobine su identificirane kao:
• Fatalno zaoštravanje proturiječnosti kapitalizma (prije svega u odnosu na novu ulogu države, stagnacije i rastuće nestabilnosti gospodarstva i produbljivanja klasnih sukoba).
• Degeneracija kapitalističke politike, ideologije, morala i kulture svojom demagogijom, karijerizmom, korupcijom, egoizmom i otupjelošću.
• Kriza i urušavanje kolonijalnog imperijalističkog sistema.
• Nastajanje snaga socijalizma, na čelu sa Sovjetskim Savezom i međunarodnim komunističkim pokretom.
Koncept “opće krize” prikazuje nesposobnost države monopolističkog kapitalizma da prevaziđe krizu, da izdrži socijalne izazove, održi eksploataciju u inozemstvu kroz neo-kolonijalizam, pokrene i održi znanstveno-tehnološki razvoj i zadržati političku, ideološku i kulturnu dominaciju.
Kontra-revolucija u Sovjetskom Savezu i istočnoj Evropi privremeno je osnažila kapitalizam ideološki, politički i, u manjoj mjeri ekonomski, ipak, kriza je i dalje nastavljena.
Parazitska priroda monopolskog financijskog kapitala – bankari, špekulanti i “čerupači firmi” uživaju povlaštenu regulativu pod zaštitom matičnih država
Na ekonomskom planu, na primjer, nedavne regionalne i globalne krize poprimile su suštinski, pa čak i pretežno, financijski karakter. To zapravo odražava svu parazitsku prirodu monopolskog financijskog kapitala.
Liberalizacija financijskih tržišta iz 1980. dovela je do ogromnog prosperiteta u trgovini.
Razvoj globalnih dnevnih, financija, valutnog i robnog tržišta omogućile su eksploziju spekulacije akcijama, dionicama, valutama, robom i financijskim instrumentima svake vrste. Oštri disbalansi, šokovi i udari su od tad ubrzali žestoku krizu, ne samo u financijskom svijetu, već i u proizvodnji. Bankari, špekulanti i “čerupači firmi” u Europi uživaju povlaštenu regulativu, atraktivne financijske “proizvode”, povoljan porezni režim i lak pristup poreznim oazama, a pod zaštitom matičnih država.
U Britaniji i SAD, napuhane kapitalne vrijednosti zasnovane na nesigurnim, lažnim i bezvrijednim papirima, vezanim za dug i rizik, eksplodirale su krajem 2007. Privatni i javni dugovi koji su održavali ekonomsku potražnju su presušili, odlažući na neko vrijeme oštar i iznenadan, ciklični, pad realne proizvodnje.
Širom razvijenog kapitalističkog svijeta, vlade i centralne banke su tada morale spašavati financijske monopole i njihova tržišta, najvećim financijskim injekcijama u historiji, koristeći javni novac i javne institucije kako bi to postigle. Ipak, odmah nakon toga, te iste vlade i centralne banke nisu se uspjele mobilizirati politički i financijski da bi spasile javne usluge i društveno korisne poslove, pa čak i da uvedu strože nacionalne i međunarodne regulative financijskog sistema. Umjesto toga, masovna nezaposlenost se 2008 godine vratila na rekordnu, poslijeratnu razinu iz ranih 80-ih.
Očigledno je da glavne svjetske kapitalističke sile nisu u stanju ili ne žele kontrolirati ogromne anarhističke, parazitske, anti-socijalne financijske snage, pokrenute kapitalističkom globalizacijom. Od raspada poslijeratnog sistema međunarodnih propisa, svi pokušaji da se stvore nova financijska i ekonomska rešenja, nisu uspjeli.
Tako su nepremostive proturiječnosti kapitalističke proizvodnje postale još i dodatno otežane dubokim proturiječnostima kapitalističke razmjene na globalnoj razini. Zajedno, one predstavljaju stalnu strukturnu krizu i ekonomsku osnovu kapitalističkog društva.
Kriza imperijalizma, kapitalističko-ekonomska anarhija – rat i prinudne migracije i propast zemalja Trećeg svijeta
Kombinirana ekonomsko-financijska kriza koja je počela 2007, također je potvrdila tendenciju ka sinhronizaciji glavnih kapitalističkih ekonomija. Kapitalistička “globalizacija” je teret izlaska iz krize i gospodarskog rasta svalila na leđa drugih. Kriza imperijalizma, zemlje Trećeg svijeta vuče snažno u propast, dok se pogodnosti oporavka i ekspanzije koriste isključivo od strane Trans-nacionalnih kompanija.
Monopol kapitala koristi državnu moć da nametne svoje interese i rivalskim kompanijama i narodima trećeg svijeta, kroz super-eksploataciju, trgovinsku nejednakost, rat i prinudne masovne migracije.
Ova realnost pokazuje još jednu temeljnu kontradiktornost unutar samog kapitalizma: s jedne strane neprestalna težnja imperijalista za dominacijom u zemlji i inozemstvu i sj druge, težnja čovečanstva za mirom, samoopredjeljenjem i civiliziranim društvom. Ova kontradiktornost je istaknuta činjenicom da, dok je imperijalizam koristio krizu kao priliku za super-eksploataciju Trećeg svijeta, Kina je postala glavni pokretač svjetskog rasta, i to ne samo u zemljama u razvoju.
Razlike u ekonomskom i društvenom razvoju kako naroda tako i čitavih regija u svijetu značajno se povećala tijekom posljednjih 20 godina. To je direktna posljedica kapitalističko-ekonomske anarhije, odnosno odsustva efikasnog ekonomskog planiranja i suradnje između pojedinačnih poduzeća ili kompanija, u kombinaciji s nejednakom distribucijom monopola i državnih vlasti između imperijalističkih zemalja i ostatka svijeta.
Kapitalistička strukturna kriza je također proizvela strukturnu krizu na svjetskoj razini.
Od sedam milijardi stanovnika Zemlje, više od jedne milijarde je teško pothranjeno ili gladno. Proizvodnja i distribucija hrane je u posjedu trans-nacionalnih korporacija u cilju maksimiziranja profita za najunosnija tržišta, dok vlade zemalja Trećeg svijeta, zarobljene u ogromne dugove, razvijaju profitabilnu umjesto egzistencijalnu poljoprivredu, što ostavlja domaću populaciju gladnom i siromašnom. U međuvremenu, EU rutinski uništava brda hrane proizvedenih u subvencioniranoj poljoprivredi, a u cilju održanja cijena i profita.
Stotine milijuna djece i odraslih nemaju pristup medicinskim službama i osnovnoj zdravstvenoj zaštiti. Približno je isti broj nepismenih, većinom žena. Više od jedne milijarde ljudi nema pristup čistoj i zdravoj pitkoj vodi kao i uređenoj kanalizaciji, što svake godine prouzrokuje smrt više milijuna ljudi od raznih bolesti izazvanih nehigijenom. Voda i drugi energetski resursi koji mogu biti iskorišteni za one s najurgentnijim potrebama se umjesto toga, preusmjeravaju ili zanemaruju od strane kapitalističkih monopola koji i iz toga traže maksimalnu dobit.
Težnja za profitom ugrožava globalno okruženje i eko-sistem
Još je jedna dimenzija, opće krize kapitalizma, došla do izražaja u posljednjih nekoliko desetljeća, ona koja ugrožava budućnost i opstanak same ljudske rase. Kapitalistička pohlepa, sebična težnja da se maksimizira profit monopola, sada ugrožavaju naše globalno okruženje i eko-sistem.
Dalji rast emisije štetnih plinova igra glavnu ulogu u globalnom zagrijavanju Zemlje, topljenju polarnih ledenih kapa, podizanju razine mora, širenju pustinja, mijenjanju klimatskih obrazaca i destabilizaciji nekih od najugroženijih eko-sistema na našoj planeti. Ipak, veliki biznis i velike kapitalističke sile odbijaju preduzeti drastične korake neophodne za suzbijanje emisije štetnih plinova zbog straha od redukcije monopolskih profita. Umjesto toga, oni koriste sankcije, vojnu intervenciju i nametnute lokalne diktature kako bi dobili i održali pristup nafti.[4]
Iscrpljivanje ograničenih resursa, kao što su ugljen, nafta i prirodni plin, bez planskog razvoja obnovljivih alternativa, suočava čovječanstvo s perspektivom katastrofalne nestašice energije u vremenskom okviru od jedne ili dvije generacije.
Ipak, umjesto da masovno investira u alternativne, sigurne i obnovljive izvore energije i njihovu distribuciju, EU promovira emisiju ugljika po trgovinskoj šemi. To omogućuje industrijskim i financijskim monopolima da kroz trgovinu dozvolama za zagađenje ostvaruju dodatni profit, dok se prljave industrije premještaju i prodaju zemljama u razvoju, koje su prinuđene ovakvu tehnologiju uvoziti ne bi li ekonomski ojačale.
Otuđenje, socijalna nejednakost, porast kriminala
Društvena kriza kapitalizma pogađa zemlje na svim razinama razvoja. Gotovo svuda, tijekom posljednjih desetljeća, proširena je socijalna nejednakost. Otuđenje ljudi iz njihove lokalne zajednice i društva, zajedno s porastom narkomanije, kriminala i asocijalnog ponašanja, naročito mladih, uskraćuje daljnje perspektive i mogućnosti.
U sferi politike, utjecaj velikog biznisa, njeguje goli karijerizam, licemjerje i korupciju. Veliki broj ljudi u razvijenim kapitalističkim “demokracijama”, posebno među radničkom klasom, sve više se distancira od buržoaskih politika. Ovo se ogleda u padu razine učešća u političkim strankama, uključujući povećani skepticizam i odbojnost prema profesionalnim političarima.
Istovremeno, ljudi će se i dalje u velikom broju mobilizirati oko važnih pitanja koja se odnose na lokalne probleme, nezaposlenost, životnu sredinu, mir i rasizam. Ideološki, iako je povjerenje ljudi širom svijeta, poslije pada Sovjetskog Saveza, u bilo koju održivu alternativu kapitalizmu bilo uzdrmano, kritički i antagonistički pogledi na kapitalizam su i dalje široko rasprostranjeni pa su se čak i povećali s novonastalom ekonomskom krizom.
Kapitalistička “kultura” u službi prodaje i profita
Kapitalizam sve više proizvodi “kulturu”, kao što to čini i s drugim robama, ili za prodaju i profit ili je uopće ne proizvodi, bez obzira na društvene potrebe ili dobrobiti. “Popularna kultura” je time pretvorena u komercijalnu kulturu konzervativnih sila, koja promovira ideje sebičnosti, pohlepe i individualizma. Malo je proizvoda kapitalističke, masovno proizvedene, “kulture”, koji odražavaju stvarno iskustvo, zajedništvo i kreativnost života radničke klase, bilo u prošlosti ili sadašnjosti.
Oslobađajući umjetnički i kulturni potencijal radničke klase, i kao proizvođača i kao potrošača, podriva kapitalističku moć. Monopolsko kapitalističko društvo je društvo u kojem je sve dobilo svoju cijenu, dok su realne vrijednosti, društva kao cjeline, umanjene ili potpuno ukinute.
Nova tehnologija, kao što je internet, mogla bi biti intenzivno korištena od strane naprednog, klasno svjesnog i revolucionarnog dijela društva u interesu oslobođenja čitavog čovječanstva. Ali kapitalističko vlasništvo i državna kontrola također nastoje iskoristiti ga za masovnu promociju trivijalizama i jeftine zabave, kao i za vojne i sigurnosne projekte koji ugrožavaju čitavo čovječanstvo.
Ekonomski, socijalno, politički i kulturno, kapitalizam je odavno prestao igrati progresivnu ulogu u razvoju ljudskog društva. Njemu ne nedostaje dinamičnost u potrazi za maksimalnim dobitima, ali taj imperativ kapitalističkog razvoja prijeti svakom aspektu čitavog čovječanstva. Opća kriza kapitalizma je, prije svega, opća kriza društva.
Što je slijedeće?
Povijesno gledano, bezizlazno stanje, teške i duboke krize kapitalizma uvijek su rješavane novim i globalnim ratovima, klizanjem u fašizam, odnosno nacizam ili radikalno kvalitetnim društvenim i socijalnim promjenama u strukturi sistema. Ostaje pitanje, što je za čovječanstvo bezbolnije i kao rješenje, trajnije. Što zapravo donosi boljitak i opstanak civilizacije, a što patnju i sumrak. Posljednje pitanje je pitanje na koje svatko od nas mora sam sebi dati odgovor i odabrati konačni put.
Autor: Ivica Kostić
advance.ba
