Psihoanaliza nas poučava ne samo ono što možemo podnositi, već i ono što moramo izbjegavati. Tolerancija zla sigurno nije rezultat znanja
Da li vjerujete u postojanje ličnosti poslije smrti u bilo kojem obliku?
To me uopšte ne zanima. Sve što živi nestaje. Zašto bih ja ostao živ?
Da li biste željeli da se vratite u nekom obliku, da se reintegrišete iz prašine? Drugim riječima, zar nemate nikakvu želju za besmrtnošću?
Iskreno govoreći, ne. Ako prepoznate sebične motive koji su u osnovi cijelog ljudskog ponašanja, onda nemate ni najmanje želje za povratkom. Život, koji se kreće u krug, opet bi bio isti. Štaviše, sve da nam vječno vraćanje stvari da upotrijebim Ničeov izraz, vrati tjelesni izgled, od kakve bi to koristi bilo bez pamćenja? Ne bi bilo nikakve veze između prošlosti i budućnosti.
Što se mene tiče, ja sam savršeno zadovoljan spoznajom da će vječne životne nevolje konačno prestati. Naš život je nužno niz kompromisa, neprekidna borba između ega i njegove okoline. Želja da se život pretjerano produži čini mi se apsurdnom.
Osuđujete li pokušaje vašeg kolege Štajnaha (Steinacha) da produži ciklus ljudske egzistencije?
Štajnah ne pokušava produžiti život. On se samo bori protiv starosti. On pomaže tkivu da se odupre bolesti iskorištavanjem rezervoara snage u našem tijelu. Štajnahove operacije ponekad sprječavaju neprijatne biološke slučajeve, kao što je rak, u njihovom ranom stadijumu. To čini život podnošljivim ali ne i vrjednijim življenja. Ne postoji nikakav razlog zbog kojeg bismo željeli živjeti duže. No, postoje svi razlozi zbog kojih bismo željeli sa najmanjom mogućom nelagodnošću. Ja sam prilično sretan zbog odsustva boli, zbog malih životnih radosti, zbog dvoje djece i moga cvijeća!
Bernard Šo tvrdi da živimo premalo. On smatra da čovjek, ako to želi, može produžiti vijek snagom volje koja će utjecati na sile evolucije i on vjeruje da čovječanstvo može povratiti dugovječnost patrijarha. Moguće je da sama smrt možda nije biološka nužnost. Možda umiremo zato što želimo da umremo. Isto tako kao što mržnja i ljubav prema jednoj osobi istovremeno postoji u našem srcu, tako i sav život posjeduje želju za održavanjem i ambivalentnu želju za vlastitim uništenjem. Upravo kao što rastegnuta gumena traka ima tendenciju da poprimi svoj prvobitni oblik tako i sva živa materija, svjesno ili nesvjesno teži da ponovno zadobije potpunu i apsolutnu inerciju neorganskog postojanja. Želja za životom i želja za smrću postoji u nama jedna pored druge. Smrt je parnjak ljubavi i zajedno vladaju svijetom. To je poruka moje knjige S one strane principa zadovoljstva. U početku, psihoanaliza je smatrala da je ljubav najvažnija. Danas znamo da je smrt jednako važna. Biološki, svako živo biće, bez obzira koliko život plamtio u njemu, čezne za nirvanom, čezne za prestankom ‘groznice nazvane življenjem’, čezne za Aramovim naručjem. Želja može biti maskirana raznim okolišenjem. Ipak, krajnji cilj njegova života je njegova vlastita ekstinkcija! To je filozofija samouništenja. Ona opravdava samoubistvo i logički vodi ka svjetskom samoubistvu koji je predvidio Eduard Von Hartman.
Čovječanstvo ne izabire samoubistvo jer se zakon njegovog bića protivi direktnom putu do njegovog cilja. Život mora da završi svoj ciklus egzistencije. U svakom normalnom biću želja za životom je dovoljno jaka da održava ravnotežu sa željom za smrću, premda se na kraju želja za smrću pokazuje jačom. Mi se možemo nositi s neobičnom mišlju da nam smrt dolazi vlastitom voljom. Možda bismo mogli pobijediti smrt da nije njenog saveznika u našem srcu.
Da li ikad analizirate sebe?
Svakako. Psihoanalitičar mora neprestano analizirati sebe jer analizirajući sebe bolje možemo analizirati druge. Psihoanalitičar je poput hebrejskog žrtvenog jarca. Drugi prebacuju na njega svoje grehove. On mora da se usavršava u svojoj vještini do krajnjih granica kako bi se oslobodio tereta koji su mu drugi natovarili. Uvijek mi se čini – primijetio sam – da psihoanaliza nužno uvodi duh hrišćanskog milosrđa u sve koji je vrše. Ne postoji ništa u životu što nam psihoanaliza ne može učiniti razumljivim. Razumjeti sve znači oprostiti sve. Psihoanaliza nas poučava ne samo ono što možemo podnositi, već i ono što moramo izbjegavati. Tolerancija zla sigurno nije rezultat znanja.
Ponekad razmišljam zar ne bismo bili sretniji da znamo manje o procesima koji oblikuju naše misli i emocije? Kad psihoanaliza slijedi svaki osjećaj do njegovog izvornog mnoštva kompleksa, ona lišava život i posljednjih čari. Ne postajemo ništa radosniji otkrivajući da u svojim srcima skrivamo divljaka, kriminalca i životinju.
Šta imate protiv životinja?
Daleko više volim društvo životinja nego ljudsko društvo.
Zbog čega?
Zato što su one jednostavnije, ne pate od podijeljene ličnosti, dezintegracije ega do čega dolazi zbog čovjekovog pokušaja da se prilagodi standardima civilizacije koji su preveliki za njegov intelektualni i psihički mehanizam. Divljak, poput životinje, svirep je, ali nema podlost civilizovanog čovjeka. Podlost je čovjekova osveta društvu zbog ograničenja koja to društvo nameće. Ova osvetoljubivost pokreće profesionalne reformatore i nametljivce. Divljak vam može odsjeći glavu, može vas pojesti, može vas mučiti, ali će vas poštedjeti neprestanih sitnih uvreda koje život u civilizovanoj zajednici čini pokatkad nepodnošljivim. Čovjekove najneprijatnije navike i idiosinkrazije, obmane, čovjekov kukavičluk i nedostatak poštovanja prouzrokovani su njegovim prilagođavanjem složenoj civilizaciji. To je konflikt između naših nagona i naše kulture. Koliko su prijatnije jednostavne, spontane, duboke emocije psa kad maše repom ili kad laje zbog nezadovoljstva.
Čak i Vi, profesore, nalazite da je egzistencija suviše kompleksna. Ipak, čini mi se da ste Vi sami djelomično odgovorni za komplekse moderne civilizacije. Prije nego što ste izumili psihoanalizu nismo znali da našom ličnošću dominira ratoborno mnoštvo neprijatnih kompleksa. Psihoanaliza je od života napravila komplikovanu zagonetku.
Nipošto. Psihoanaliza pojednostavljuje život. Mi postižemo novu sintezu nakon analize. Psihoanaliza preraspoređuje složenu mrežu lutajućih nagona i pokušava da ih namota oko kalema kojem pripadaju. Ili, da promijenimo metaforu, ona daje nit iz koje se čovjek izvlači iz lavirinta svog vlastitog nesvjesnog. Uz sve to, površno posmatrajući, čini se kao da ljudski život nikad nije bilo složeniji. Psihoanaliza barem nikad ne zatvara vrata pred novom istinom. Život se mijenja. Psihoanaliza se također mijenja. Mi smo tek na početku jedne nove nauke.
Intervju vodio G.S. Viereck, objavljen 1930. u The Glimpses of the Great. Prenesen iz knjige: Blago nezaborava. Intervjui s poznatim ličnostima, Partenon, Beograd 2010., str. 95-109. Preveo Simo Vulinović-Zlatan.
Prometej.ba
