Ravnoteža energije: Slučaj za obnovljive izvore energije za Europu
Napisao/la: Reinier de Graaf thisbigcity
Uredio/la: M.G.
Prije pet godina na rubu “propasti” COP15 u Kopenhagenu, naš ured u OMA-i sudjelovao je u projektu zvanom Roadmap 2050, koji je predlagao veleprodaju transformacija europske energetske infrastrukture – dalje od fosilnih goriva, prema obnovljivim izvorima energije – sa ciljem da se smanji emisija europskih stakleničkih plinova za 80% u 2050. godini. Ideja je bila jednostavna: uklapanje nacionalnih energetskih mreža u široku europsku mrežu dozvolilo bi dijeljenje i razmjenu različitih oblika obnovljive energije između naroda. Pod uvjetima europske opskrbe energijom to će biti ništa manje od revolucije. Bolje nego da svaka nacija mora razvijati cijeli miks energetskih izvora na svojoj teritoriji, EU članice mogu slobodno sudjelovati u krajnjem stupnju specijalizacije, gdje bi se svaka članica EU mogla fokusirati na tip (obnovljive) energije koji najbolje odgovara za njenu geografiju i klimu, a ipak bila odvojena od kolebljivog napajanja iz obnovljivih izvora energije.
Premda malo više od napomene u to vrijeme, bio je još jedan aspekt projekta, koji je, omogućen trenutnom političkom klimom, možda zanimljiviji sada: Europa može postati samodostatna u svom opskrbljivanju energijom. Vezano za ovo je zanimljiva i politička trgovina: neovisnost o vanjskom dobavljaču energije u zamjenu za povećanu energetsku međuzavisnost EU članica. Neobično je da su nusproizvodi ove osnovne tehničke vježbe ispali mnogo snažniji događaj za EU integracije nego bilo koji drugi sačinjen iz političke arene. Na trenutak je izgledalo, iako EU integracije 60 godina poslije formiranja Europske zajednice za ugalj i čelik, da može još jednom postati industrijski projekt, ovaj put gradeći integriranu energetsku infrastrukturu kao centar: transformacija nacionalnih energetskih sektora u jedan integrirani, zajednički, osnaženi sustav pružanja energije, pretvarajući europsku različitost u konačnu stratešku prednost.
“Ukrajina je odgađanjem plaćanja plina Rusiji, izazvala kritičnu situaciju. U slučaju daljnjeg kršenja uvjeta plaćanja, Gazprom će biti primoran djelomično ili potpuno prekinuti isporuke plina. Bez sumnje ovo je ekstremna mjera. U potpunosti razumijemo da to povećava rizik isključenja istakanja prirodnog plina koji prolazi teritorij Ukrajine i ide prema europskim potrošačima.” Vladimir Putin u pismu za 18 EU zemalja, 10.4.2014.
Mnogo toga se dogodilo od tada. Gotovo nuklearna katastrofa se dogodila u Fukushimi. Njemačka (uglavnom kao rezultat japanske nesreće) je krenula sama u “Energiewende” (energetska revolucija). Na trenutak se učinilo da Arapsko proljeće nudi prospekt Sjeverne Afrike kao velike demokratske rezerve koja će snabdijevati Europu sa politički ispravnom (čitaj:solarnom) energijom. Ako netko mirno procjenjuje napredak u Europi, i u pogledu udjela obnovljivih izvora europske energetske opskrbe, i formulacije istinite integracije europske energetske politike, još mnogo toga je ostalo za poželjeti.
U pogledu minulih događaja u Ukrajini i javne prijetnje Rusije da će upotrijebiti svoje zalihe plina kao sredstvo da nametne svoju volju, ne samo na Ukrajinu nego potencijalno i na Europu (posebno istočnu Europu), na prospekt samodostatnosti “energetski nezavisni”, Europa ulaže oštru žalbu. Ne samo u hladnim danima Hladnog rata SSSR nije iskoristila svoje isporuke plina da dobije vodeću ulogu u borbi za svjetsku dominaciju. Ideološki balans moći bio je zagarantiran popratnom ravnotežom vojne sile. U svijetu globalizacije, sa ekonomskim neprilikama diljem drugih suverenih država, energija ima mogućnost da zamijeni vojnu silu, kao primarno strateško oružje u rukovođenju geopolitičkog utjecaja, dajući svojim vlasnicima “prvu mogućnost protunapada” sa minimalnim posljedicama zauzvrat.
Za vrijeme svog pokretanja 2010., Roadmap 2050 primarno je bila vođena tehnološkim i ekološkim parametrima; danas je to kao prvo politički aspekt grantova koji financiraju projekt kao pokretna sila. Roadmap 2050 bi mogao pridonijeti Europi potrebnu energetsku sigurnost, da može ostati čvrsta u svojim demokratskim načelima. Energija se primarno izmjenjuje između europskih država koje su se obavezale na iste vrijednosti te ovisnost o drugima je drastično smanjena. Ljepota ideje leži u predloženom sistemu da nijedna država u Europi ne može držati monopol nad energetskom opskrbom. Energija se mijenja za energiju; današnji dobavljači su sutrašnji potraživači.
Pomjeranje zavisnosti, jednostavno na bazi sezonskih ili meteoroloških uvjeta. Snaga projekta boravi u činjenici da u konačnici ne pretpostavlja da je energija uopće apolitična i apsolutna spoznaja da Europa koja leži na energetskoj opskrbi od onih koji ne dijele svoje principe može u konačnici biti dobra Europa koja ne može priuštiti te principe.
Ovaj članak izvorno je objavljen na web stranici održivi gradovi This Big City.
