logo
bios

Ratoljubna militarizacija društva

Objavljeno prije 1 mjesec . u sri, feb 19th, 2020

Ono što u ovakvoj situaciji svakako zabrinjava jeste društvo koje se sve više militarizira, društvo koje postaje nadidentificirano sa simulakrumom koji mu etnonacionalistička vlast nudi, pa se traži još nacionalističkija vlast

Prije tačno tri godine (i četiri dana) na Prometeju sam objavio tekst pod nazivom „Valentinovo i patriotizam: S onu stranu pogrešnih alternativa borbe za državu“[1] u kojem sam konstatirao kako i tadašnji Dan zaljubljenih, Valentinovo, bosanskohercegovačke patriote, kao i brojna do tada, dočekuju u bojaznosti zbog promjena geometrije Bosne i Hercegovine. Ako ova konstatacija zvuči poznato, kao da je napisana 2020. godine, šta onda kazati na uzrok te bojaznosti od prije tri godine:

„Nakon što se utišalo grakanje devetojanuarske vrane koja je uz pomoć svojih protivnika na kraju sama sebi i stvorila publiku, valja sada pred novi praznik patetike, Prvi mart, stvoriti novu predstavu – novi ritual. Igra straha podjela duž etno-konfesionalnih linija i separatističkih tendencija tjeraju povrijeđeni ego zaljubljenog patriote s onu stranu racionalnog, u primordijalne nagone uzvraćanja udarca. U tom bolnom ljubavnom trouglu, ritualna ljubomora dovodi ljubav do granica u kojima relativizacija dozvoljenosti svega u ratu i ljubavi na slučaju Bosne i Hercegovine doseže svoju krajnju tačku.“

Dakle, ne samo da zveckanje separatizmom i grakanje njihovih stalnih koalicionih partnera u uzvraćanju udarca nije ništa novo, već se ono može pratiti hronološki, ovisno od datuma i obljetnica koji se približavaju. No, za razliku od onoga danas, to zveckanje od prije tri godine, primjerice, profesionalnog patriotu Željku Komšića, tada u parlamentarnim klupama, nije ponukalo da se na nekoj od sjednica javi i nešto prokomentira, pa makar i demagoški zaprijeti, kako mu konačni skor aktivnosti u mandatu 2014-2018. ipak ne bi bio jednak ništici. Nije, jer nije bilo potrebno očuvati svoju političku poziciju, koja je u međuvremenu poljuljana, kao i njegovom koalicionom i predsjedničkom kolegi, Miloradu Dodiku, kojem se u međuvremenu dogodio slučaj David Dragičević, te ojačanija opozicija koja vlasti sve više zamjera nedosljednost, pa čak i manjak u nacionalizmu. Okolnosti se mijenjaju, međutim, matrice za očuvanje vlasti ostaju iste.

Čini se kako retrogradne političke ideje odlično idu uz očuvanje vlasti u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Naime, već odavno zastupam tezu, a to se iznova i potvrđuje, da svako etnomapiranje Bosne i Hercegovine ne može a da ne ide s onu stranu antifašizma, njenom se etnoentitetizacijom oživljavaju crne spodobe četništva, ustaštva i handžarluka, koje jedino mogu razoriti „ni ni ni, i i i“ koncept Bosne i Hercegovine, svojim povratkom na etnoteritorijalni nacionalizam. Postdaytonska Bosna i Hercegovina se, tako, čisti od svoje antifašističke zaleđine, puneći njenu simboliku novim elementima koji poprimaju oblike monoetničkih (kvazi)patriotizama koji sada, bar načelno, hoće u konačnici i svoju monoetničku patriju. Zato je, uz rušenje antifašističkog, nacionalnim liderima od 90-tih godina naovamo bilo značajno srušiti i socijalističko naslijeđe, kao zajednički politički cilj kojim će se kriminalizirati svako zajedništvo u ime oživljivanja jugoslovenskih suprotnosti koje postaju ideološkim bazama očevima osnivačima današnjih postjugoslovenskih država.

Kada je antifašizam slijep, zurimo u ambis fašizma

Taj se problem može čitati iz ovogodišnjeg napada na antifašiste u Mostaru, također, baš na Valentinovo, kada je 1945. godine Mostar oslobođen od fašističkog okupatora. Međutim, ono što više zabrinjava od moralnog jaukanja kako huligani napadaju starije i nemoćne antifašiste veći je problem iz bar dva razloga. Prvog – što se neofašističke grupe hoće nazvati ideološki neutralnim terminima poput huligana, te drugog – zbog čega i kako smo se doveli do toga da su upravo neofašisti ti koji napadaju, dok su antifašisti ti koji su stari i nemoćni? Ima li antifašizma među mladima? Gdje su antifašističke grupe koje se, kao u europskim gradovima, otvoreno i radikalno suprotstavljaju neonacistima, naročito u ovakvim okolnostima? Kako se dogodilo da takve grupe ne postoje u našem društvu koje je zasnovano, ako nam je isprazno pozivati se na dosadne floskule o multikulturalizmu, onda bar, na pedesetogodišnjoj tradiciji tekovina antifašizma?

Zasluga ispraznosti upravo je u percepciji antifašizma, odnosno, njegovom memorijalizacijskom upotrebom od strane pasivnih, ceremonijalnih antifašista i antifašističkih pokreta koji svoj angažman zasnivaju upravo i isključivo na cvjećarskim proslavama pobjeda nad fašizmom. Priznavajući njegove tekovine, ali ne i sveprisutnu živost fašizma, bez da nude aktivnu borbu protiv njega, oni dodatno potpiruju njegovo bujanje, nesmetano pomažući usponu retrogradnih političkih ideja. Od 90-tih godina naovamo, njihova privatizacija antifašizma onemogućila je da on postane bitan agitator alternativnih političkih ideja. Ne producirajući aktivnu svijest o opasnostima fašizma stvorena je percepcija o antifašizmu kao regresivnom i reakcionarnom jugonostalgičarenju i tulumarenju veterana po partizanskim grobljima i spomenicima, a ne kao percepcija progresivne političke ideje oko koje se aktivno trebaju okupiti nove generacije.

Konformizam takvih antifašističkih pokreta spram stvarnosti stavlja ih u službu postojećeg poretka, pa je zato ceremonijalnim antifašistima potrebno otrgnuti pravo na monopolizaciju antifašizma, a sa njima jednako i pojedinim političkim partijama, kako bi mu se mogla obnoviti njegova šira društvena i politička uloga. Unutar post-daytonske Bosne i Hercegovine nužno je otpočeti sa produciranjem ozbiljne političke alternative s onu stranu poretka kako bi ga se obesmislilo. Naime, omogućavajući propitivanje etničkih i nacionalnih stvarnosti, društvo se može osloboditi svojih etničkih tamnica, ono može konstruirati Bosnu i Hercegovinu kao negaciju nacionalne države – izvannacionalne zajednice s onu stranu „ni ni ni – i i i“. To ne bi značilo da se nacionalna pitanja rješavaju ustavom, ili pak ignoriraju, već da se amortiziraju u kontekstu u kojem više neće biti politički relevantna. Stoga su kojekakva zaklinjanja na građanski koncept Bosne i Hercegovine, u kojima etnički determinirani stratum čini osnovu političkog djelovanja, samo (ne)svjesni pokušaji krajnjeg otpisivanja građanskog kao bilo kakve izvannacionalne ideje Bosne i Hercegovine.

A rat?

Pravo pitanje jeste da li bi njegovo potencijalno otpočinjanje išlo u prilog retorici koja se održava od konstantnog stanja napetosti? Bilo kakvo rješavanje statusa quo, pa makar to bilo i u nacionalističkoj geometriji, ostavilo bi postojeći nacionalistički diskurs bez svog trenutnog simboličkog potencijala. S druge strane, bombardovani podacima o masovnom iseljavanju stanovništva, naročito mladih, opravdano je postaviti i drugo pitanje – ko bi ratovao i za šta? Ono što u ovakvoj situaciji svakako zabrinjava jeste društvo koje se sve više militarizira, društvo koje postaje nadidentificirano sa simulakrumom koji mu etnonacionalistička vlast nudi, pa se traži još nacionalističkija vlast, dok oni koji bivaju zasićeni takvom retorikom sve odlučnije napuštaju državu. Možda je zato stanje statusa quo, dugoročno i opasnije od same mogućnosti izbijanja nekog oblika promjene bosanskohercegovačke geometrije, da ne kažem sukoba. Očito je, uz generacije koje se socijaliziraju u podijeljenom društvu, te kupovinom socijalnog mira egzistencijalnom uslovljenosti od strane etnopolitičkih elita, već se ratuje da bi se održalo postojeće stanje – na isti način kao što se i glasa –putem mrtvih: ponovno se u ime oživljavanja prošlih bitki, nekrofetišistički, zloupotrebljavaju žrtve. One se po drugi put ubijaju, političkom trgovinom njihovim kostima i mobilizacijom emocijama.

Stoga nema alternative. Potrebno je prevazići stanje u kojem se nalazimo – stanje revizionizma, nacionalizma i kapitalizma, bespoštednom kritikom, demistifikacijom i obesmišljavanjem onih vrijednosti na kojima se poredak zasniva, a uz to, istovremeno, heretično graditi neke nove heterotopije zasnovane na pozitivnim i afirmativnim vrijednostima postjugoslovenske neostalgije [2] koju stvaramo svakodnevno – i pri tome još često i nesvjesno. U suprotnom, trijumfirat će novi, još isključiviji, tribalistički etnonacionalizmi egzistencijalno uvjetovane klijentele socijalizirane u podijeljenom društvu.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba


[1] Tekst dostupan na: http://www.prometej.ba/clanak/osvrti/jasmin-hasanovic/valentinovo-i-patriotizam-s-onu-stranu-pogresnih-alternativa-borbe-za-drzavu-2953. Kasnije, krajem 2018. godine, ovaj tekst objavljen je i u prvoj zbirci odabranih tekstova u povodu 7 godina rada Prometeja.

[2] Ovdje se referiram na koncept koji razvija slovenački kulturolog, profesor na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani, Mitja Velikonja. Vidjeti više: https://pescanik.net/povratak-otpisanih/

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh