INTERVJU
Marko Vešović, profesor i književnik
O bagri treba govoriti jezikom bagre, jer samo taj i razumije
Amfilohije je rekao: „Strašnije od ubiti muslimana je biti musliman“
Evelin TRAKO / Avaz.ba
Profesor i književnik Marko Vešović rijetko se pojavljuje u javnosti. Pogotovo kada nema šta da kaže. I kada ima, zapiše u svoje bilješke pa od toga napravi diskurs, esej ili makar crticu. U ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ Vešović je govorio o pandemiji koronavirusa.
Ali govorio je onako kako o svemu govori – bez dlake na jeziku. Govorio je i o svojoj Crnoj Gori. Događajima sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Litijama. O crnogorsko-primorskom mitropolitu Srpske pravoslavne crkve Amfilohiju Radoviću, pod markicom „Ni dana bez retka o Ristu Antihristu“ napisao je dvadesetak tekstova za crnogorski portal „Aktuelno.me“. Za Amfilohija, kojeg naziva Amfi, kaže da je rekao sve.
– Da sutra umrem, od mene mu je dosta. Sve sam mu rekao. Ali to bi moglo biti samo prvo poluvrijeme – govori kroz smijeh Vešović s kojim razgovaramo telefonski.
Koliko je ljudi umrlo u BiH od koronavirusa
Profesore, kako zdravlje? Kažu da niste baš dobro.
– Nadam se da sam dobro. Imam nekakve čvoruge, valjda nije ništa ozbiljno. Sad i ne smijem ići u bolnicu, strah me da ne umrem od koronavirusa. Ma neću i ne mogu da razmišljam o tome. Kad prođe ovaj koronavirus, vidjet ću šta ću s tim. A da ja tebe nešto pitam, majke ti, koliko je ljudi u BiH umrlo do sada od koronavirusa?
Do sada je umrlo ukupno 151.
– E pa vidiš, odmah me taj podatak sjeti na jedan vic. Pita Suljo Muju: „Koliko je jedan plus jedan?“. Ovaj odgovara: „Dva“. A kaže Mujo: „Pa malo, majku mu!“. A i to, umrlo 151. Ali ne dam se ja izluđivati. Da nije riječ o virusu planetarnom, to bi bila normalna situacija. A i to što je ljudi umrlo, sve su to stariji. Prema tome, ja sam se pridržavao mjera, nisam mjesec izašao iz kuće. Ni smeće nisam bacao, nego kad neko pokuca, dam mu da baci smeće. A koliko je u Švedskoj ljudi umrlo?
Više od 4 hiljade.
– Pa dobro, oni nisu j****** taj koronavirus. Ali ja imam prijatelja mikrobiologa. Jeste to pandemija, ali kad uporediš koliko ljudi umre od obične gripe, nije to neka velika razlika. Dobro, ja sam se čuvao, šta ću.
Kako provodite vrijeme kući? Pišete li nešto novo, hoćete li uskoro objaviti novu knjigu?
– Evo sad čitam svoje knjige, imam masu knjiga neobjavljenih. Čitam i pravim konačnu verziju. Ako koga zanima, bavio sam se Amfilohijem Radovićem. Napisao sam 19 nastavaka o Amfilohiju Radoviću. Počela je sad opet frka. O svemu sam pisao, mogu sutra da umrem, sve što je trebalo da kažem sam rekao. Ali mi se Amfilohije tako dobro nag****, što da ga ne opalim. Tako da će moje djelo biti solidno. Do sada ima 60 strana, ako u drugom poluvremenu napišem 60 strana, to će biti potpuno. On je, bolan, zaratio sa Bokeljima, najpitomijim stanovnicima. Drugo poluvrijeme ću nastaviti sjećajući se don Branka Sbutege, čiju sam knjigu čitao s užitkom.
Srušio oltar, a priča o rušenju odnosa
Uvijek se referirate na događaje iz prošlosti, podvlačite i masnim slovima napišete da biste dijagnosticirali ono što se sada događa, ono što je aktuelno.
– Amfilohije se, jednostavno, zavadio s Bokeljima, s Hrvatima iz Boke, i don Branko Sbutega u onom „Monitoru“, ne ovom sadašnjem, nego ratnom „Monitoru“, dao jedan intervju. Napao ga je Amfilohije da ruši odnose s Hrvatima. Sbutega je od njega tražio objašnjenje. On je napisao dovoljno da se vidi da ima literarni nerv gdje opisuje šta im je sve radio Amfilohije. Amfilohije je Sbutegu optužio da ruši odnose između pravoslavne i katoličke vjere. A bila su u jednoj crkvi dva oltara, i katolički i pravoslavni, i to je tako stoljećima. Amfilohije dođe i sruši taj katolički, a Sbutega završava svoj tekst riječima: „Ja rušim odnose, a ne Amfilohije, koji je rušio oltare“.
Hoću prvo da podsjetim šta je radio Hrvatima, a šta je rekao o muslimanima.
Šta je Amfilohije rekao o muslimanima?
– Amfilohije je rekao: „Strašnije od ubiti muslimana je biti musliman“. Čovječe, razumiješ li ti koje su to izjave? Ja sam to sve pisao. A upoznao sam Branka Sbutegu, on je s mitropolitom crnogorskim Dedeićem (Miraš, op. a.), to su jedina dva svećenika iz Crne Gore koja su išla u Srebrenicu da se poklone žrtvama koje su pobili Karadžić i Mladić. I tada sam ga upoznao kod don Luke Brkovića, svećenika crkve Svetog Josipa na Marindvoru. Ma to je čaroban čovjek. Ima jači pričalački nerv, ali i literarni. Ja ga pitao: „Daj, majke ti, da upalim diktafon da ponavljam nešto od ovoga što ti govoriš, da mi snimiš“. A on skromno kaže: „Ne treba. To kad živ čovjek priča je jedno. Pa njegova priča, mimika, gestikulacije, glasovi. A kad se stavi na papir, to je mrtvo“. Možeš misliti kolika je ta samozatajnost tog čovjeka bila. Prvi nastavak prvog poluvremena bit će o don Branku Sbutegi i Mirašu Dedeiću. Kako sam ja proveo jedno divno veče kod don Luke Brkovića slušajući Sbutegu. On je imao u sebi nešto božansko.
Kako živite bez supruge? Često ste govorili da Vaš život bez nje neće imati smisla.
– Ispričat ću ti jednu priču u to ime. Jedna divna uspomena na humor moje Gordane. Bio je jedan Krle koji je bio svašta. Bio je panker, bio je roker, bio je Hare Krišna. I na kraju pred smrt je prešao na islam. I jedan dan kod mene ulazi u kuću. Bilo puno žena. Ulazi Krle, on se zvao Zlatan Miloš, po majci Čeh, a po ocu Hrvat, i ozbiljnog lica kaže: „Ja sam prešao na islam. Sad se zovem Ibrahim“. Žene ćute, a moja Gordana, to je pravi njen humor, kaže: „Krle, ne vjerujemo ti“. Pa napravi dramsku pauzu, a onda mu kaže: „Dok se ne skineš.“ To je jedna od divnih uspomena. A kad sam već tog Krleta spomenuo. A u vezi s ovim današnjim što nešto pričaju kad odu na televiziju i glume pamet. Krle je toliko puta u svojim pričama ponavljao riječ „razumiješ“, da mu je to postala poštapalica. I svako malo „razumiješ, razumiješ“. A Miko, Hercegovac, mu kaže na to njegovo: „Ja sam tebe, Krle, oduvijek samo deset posto razumio“.
O Amfilohiju bi najradije pričao pomoću psovki
Profesore, Kako Vi gledate sada s ove vremenske distance, iz ovog rakursa, na događanja posljednjih mjeseci u BiH, ali i regionu, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori. Nekako je slična matrica u društvima ovih zemalja.
– Meni dođe, kada to gledam, da se okupam. Meni, naprimjer, kada vidim šta radi Amfilohije u Crnoj Gori, dođe mi da se okupam poslije toga. Isto kao da prebiram po njihovim govnima. Oni neprestano seru. Ja bih najradije o Amfilohiju pričao pomoću psovki. A znaš zašto. Ovo sam pročitao kod jednog poljskog književnika. Adam Mihnik (Michnik), član onog buntovnog pokreta „Solidarnost“. Mihnik je čitao ono što je zapisivao Tomas Man (Thomas Mann) o Hitleru i zaprepastio se. Man gospodin, Man jedan od najvećih stilista evropske književnosti. A onda je Mihnik poslije zaključio: „O bagri treba govoriti jezikom bagre, jer bagra samo taj jezik razumije“.
Jeste li upratili kakva afera sedmicama potresa BiH. Respiratore su nabavili koji ničemu ne služe, nabavila ih firma koja se bavi uzgojem malina. Dosta muljaže je bilo oko ugovora. Sve upućuje na veliki kriminal težak 10 miliona maraka.
– Nemam živaca. Ima ta jedna grupa književnika iz Beograda koji kažu da su, kako stare, sve više osjetljivi. Pa jedan plače kada gleda ovo na televiziji, drugi plače kada gleda ono. Ja sam došao u tu fazu da plačem čak i kada reklame gledam. Ne mogu da podnesem više to što se događa. Jednostavno mi se ne da da to gledam i da je uvijek isto.
Ratna sjećanja
Kazali ste da Vas podsjetim na jednu ratnu priču. O čemu se radi?
– Na priču o tome kako mi je umrla punica 1992. godine. Ja sam bio na Dobrinji na književnoj večeri. U drugoj sobi je spavala Ivana, moja kćerka, i tresnula je granata. Kad su ušli u sobu, nije se moglo vidjeti ništa od prašine. Samo su vidjeli da Ivana nepomično leži. Kasnije sam izbrojao 50 ogrebotina, ali je granata tresnula na jednom uzbrešku kraj kuće. Tada je moja punica doživjela veliki stres, odveli su je sutradan u bolnicu i umrla je za mjesec od velikog stresa, a bila je i srčani bolesnik.
