Najviše dokaza da su bosanskohercegovački katolici u vrijeme osmanske uprave bili svjesni svoga bošnjačkog identiteta imamo u dokumentima bosanskih franjevaca. Pored franjevaca bosanski pisci poput Stjepana Matijevića, Stjepana Margitića, Ambroža Matića, Luke Dropuljića svjedoče da na cijelom putu od “Sarajeva do Kratova ljudi fino govore bosanski”. U predgovoru “Novog zavjeta” štampanog 1562. godine stoji: “Jesmo s tim našim tumačenjem svim slovenskog jezika ljudem hoteli, najprvo Hrvatom i Dalmatinom potom takajše Bošnakom, Bezjakom, Srblanim i Bulgarom”. Sasvim je sigurno da taj Novi zavjet nije bio namijenjen Bošnjacima muslimanima nego Bošnjacima katolicima. To potvrđuju i sljedeći argumenti: “(…) učiniti u Iliriku osobu koja je vješta čitavom jeziku zemlje sa svim narječjima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje četvoricu, i to jednog dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bošnjaka i jednog Makedonca ili Srbina”. Tako piše Ivan Tomko Mrnavić 1626. godine i drži Bošnjake jednakim Srbima, Hrvatima i Makedoncima.
Poznati pjesnik Marko Marulić u “Molitvi suprotivu Turkom”, Bošnjake smatra ravnim Hrvatima, Srbima, Grcima u borbi protiv Osmanlija i piše: “Boj su bili š njim i Hrvati, Bošnjaci, Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci. Eto još boj biju nici, a nikih ni a druzi ne smiju, jer jim si gnjivan ti”. Marulić je to pisao krajem XV stoljeća. Nadalje, prvi južnoslavenski gramatičar Bartolomej Kašić shvata Bošnjake ravnim Hrvatima, Dubrovčanima, Srbima u predgovoru svog “Rituala” iz 1640. godine, gdje piše o problemu jezičkog i pravopisnog jedinstva: “Ne mogosmo nikakva posebito naći s kojim bi se moglo ne samo sima rusagom, pa čak ni jednom samom ugoditi gradu. Jere savki čovik svoga grada, govor i besidenje hvali, Hervat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbljin”. Bošnjake ravne drugim “Ilirima” takođe smatra i Andrija Jambrošić u svom rječniku štampanom 1742. godine u Zagrebu, gdje je pod “Ilirom” smatrao Slovence, Hrvate, Bošnjake, Dalmatince itd. U svom rječniku Bošnjake označava kao narod. Prema Muhamedu Hadžijahiću veliki broj učenih katolika u Bosni i pravoslavaca u Hercegovini je svoj jezik nazivao bosanskim. On navodi: “Štaviše još 1881. godine bosanski biskup Vujičić zvao je naš jezik bosanskim, a franjevci su 1894. godine uzvraćali Mihajlu Politu da ne govore srpski već bosanski”.
Među katolicima u Slavoniji a posebno u Bosni i Hercegovini rasprostranjeno je i prezime Bošnjak, Bošnjaković i Bošnjanin. O tome kako se zvao narod Bosne u vrijeme Kraljevine Bosne najbolje su upoznati franjevci. Fra Flip Laštrica (1700 – 1783) je ostao upamćen kao jedan od najvećih boraca za prava bosanskih franjevaca, ali i za integritet Bosne. Do primanja islama Bošnjani su svojoj djeci davali tradicionalna južnoslavenska imena po kojima se jasno vidi da su srodni susjednim južnoslavenskim narodima: Hrvatima, Srbima i Crnogorcima. Za utvrđivanje kontinuiteta imena Bošnjani vrlo je važan časopis “Bosanski prijatelj” čiji je pokretač i urednik bio Ivan Franjo Jukić, štampan u Zagrebu 1850., 1851. i 1861. godine. U prvom broju Jukić piše: “Bošnjake iz sna nemarnosti probuditi da se osvijeste i potakne ih. Zato pozivam na saradnju sve domorodne Bošnjake i svu braću Slavjansku”. Dokaz da je časopis namijenjen Bošnjacima katolicima je taj što je pisan na latinici jer su se muslimani u to vrijeme služili arebicom.
bosniaks.info
