Jedan pogled na književnu 2015: Kultni status, nagrada i medijska pompa

Nobelova nagrada otišla je u ruke bjeloruske književnice koja piše na ruskom jeziku, a napoznatija je po nefikcijskoj prozi. Globalno najveći kult godine na izmaku bile su knjige Talijanke koja piše pod pseudonimom, a medijski najatraktivniji naslov jest posljednji roman Michela Houellebecqa

(Oslobođenje)

Sami početak godina obilježio je teroristički napad na redakciju francuskog satiričkog časopisa Charlie Hebdo. Na naslovnici aktuelnog broja nalazio se pisac Michel Houellebecq povodom svog novog romana “Pokoravanje”. To je bilo dovoljno da ionako dugoočekivani roman postane medijski najatraktivniji naslov u 2015. godini. Narator i glavni protagonist “Pokoravanja” je Francois, profesor književnosti na Sorboni u ranim četrdesetim godinama života, stručnjak za Huysmansa. Francois je tipičan uelbekovski lik, usamljenik sklon alkoholu, ljubitelj književnosti i lijepih žena. Houellebecq vješto koristi to što je radnju smjestio u blisku budućnost, samo sedam godina unaprijed u odnosu na vrijeme izlaska knjige. Iako je jedan kritičar, recimo, “Pokoravanje” (s razlogom) uporedio sa Orwellovom 1984, Houellebecq nije morao da žilvernovski fantazira o tehnološkom napretku niti da kroz tipične distopijske klišeje oslikava mračnu viziju budućnosti. Svijet “Pokoravanja” se samo u sitnicama razlikuje od savremene stvarnosti, otprilike onoliko koliko se po Swedenborgu zagrobni život razlikuje od pravog života. Kao što kod Swedenborga ljudi isprva i ne primijete da su umrli, tako i Houellebecqovi čitaoci tek polako i postepeno otkrivaju da se radnja romana zbiva u budućnosti. U tom smislu, izuzetno je efektan način na koji se u “Pokoravanju” kao likovi pojavljuju stvarne ličnosti: od onih sa političke scene poput Marine Le Pen, Francois Hollandea i Nicolasa Sarkozyja do kulturnjaka kao Michel Onfray.

Etikete

I kao što se kod Dostojevskog u velikim dijaloškim partiturama kroz koje se pretresaju metafizička pitanja ispisuju ključne stranice romana, srce “Pokoravanja” je u razgovorima Francoisovim sa Roberom Redigerom, stručnjakom za Genona, preobraćenikom na islam i jednom od ključnih ličnosti “nove” Francuske. Rediger se ka islamu okrenuo tek kad je shvatio da je hrišćanstvo kao aktivna i privlačna ideologija nepovratno umrlo i kad mu je trebala realistična protivteža potrošenom šezdesetosmaškom permisivnom hedonizmu. Ako uopšte postoji način da se Evropa vrati tradicionalnim porodičnim vrijednostima, to je po Redigeru – islam. Francois počinje da slijedi taj način razmišljanja, ne zbog vlastite sklonosti tradiciji i porodici, nego više zbog onog Nietzscheovog citata iz “Antihrista” koji se navodi i u “Pokoravanja”, onog po kojem su “islamu na prvom mjestu muškarci”. U kontekstu etiketa koje su Houellebecqu ranije nabijane, zbog “Pokoravanja” mu mnogo više ima smisla pripisati mizoginiju nego islamofobiju. Uostalom, na jednom mjestu u romanu se stav vjernika ka Allahu u islamu poredi sa ženskim potčinjavanjem muškarcu. (Riječ islam etimološki označava pokoravanje, potčinjavanje.) Ovako on veli pred sami kraj romana: “Obred preobraćenja vrlo je jednostavan; odigraće se, vjerovatno, u Velikoj pariskoj džamiji, tako je bilo praktičnije za sve. (…) Oko mene će zavladati tišina. Slike sazvježđâ, supernova, spiralnih maglina prolaziće mi kroz glavu; slike izvora, takođe, i beživotnih, netaknutih pustinja, velikih šuma u koje ljudska noga gotovo da nije kročila; malo-pomalo, i ja ću stupiti u veličanstveni kosmički poredak. A zatim ću, smirenim glasom, izgovoriti sljedeću formulu, koju sam naučio fonetski: Aš-hadu an la ilaha ila lahu va aš-hadu ana Muhamadan rasululahi. Što, tačno, znači: Svjedočim da nema nijednog drugog božanstva do Boga, i da je Muhamed prorok njegov. I onda će sve biti gotovo; ja ću, od toga časa, biti musliman”.

Literarni žurnalizam

Nobelovu nagradu za književnost ove je godine osvojila Svetlana Aleksijevič, književnica koju u pisanju vodi zapravo novinarsko geslo o svetosti činjenica i slobodi interpretacije. Kao u onom čuvenom naslovu Rastka Petrovića, u knjigama Svetlane Aleksijevič stvarne žene i stvarni ljudi – govore.Ta vrsta žanra u našoj književnosti nije nikada bila pretjerano popularna. U jednom od svojih najčuvenijih intervjua Danilo Kiš je žalio zašto je mitska epopeja Drugog svjetskog rata i NOB-a u našoj književnosti završila uglavnom u folderu tanušne fikcije, s vrlo malo primjera punokrvne memoarske literature. Znao je o tome s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih pisati i Igor Mandić. U nekim drugim književnostima, takođe slovenskim, uostalom, to nije bilo tako. Najbolji primjer je zapravo poljska književnost. U tom kontekstu nagrada Svetlani Aleksijevič jeste i odavanje počasti hibridu novinarstva i književnosti, jednom od autentičnih načina da se moderni čitalac ubijedi u istinitost (umjetničku i svaku drugu) onoga što čita, gaseći jalovu fantaziju, što pjesnik reče, kao dimljivu lampu.

Pseudonim

U posljednjem mjesecu, vodeći svjetski listovi objavljuju ankete o knjigama koje su obilježile godinu. Među najpominjanijim imenima je i talijanska spisateljica Elena Ferrante kojoj je to zapravo pseudonim. Niko dosad nije javno objavio stvarni identitet spisateljice koja svoje knjige potpisuje imenom Elena Ferrante. Imajući u vidu u kakvoj epohi živimo, to je zaista malo čudo. U pismu izdavaču kome je uputila rukopis svoje prve knjige, Elena Ferrante je ustvrdila da su najbolje knjige same po sebi čudo i da im ne treba autorova persona. Ovakva tajnovitost pomogla je, naravno, inicijalnom interesu za njene knjige, no kad te knjige ne bi bile sjajne, sva fama o tajnovitosti bi bila uzaludna. A Elena Ferrante je vrhunska romansijerka, možda i najbolji talijanski pisac nove generacije, one koja je na scenu stupila krajem prošlog i početkom ovog stoljeća. Njen dosadašnji opus može se podijeliti u dva toka. Prvi obuhvata pet romana objavljenih između 1992. i 2007. godine. Uz prvenac “Problematična ljubav”, tu su još “Dani zaborava” (2002), “Fragmenti” (2003), “Izgubljena ćerka” (2006) i “Plaža noću” (2007). Makar je i s njima postigla veliki uspjeh, pravu slavu Ferrante stiče serijom romana objavljenih od 2011. do 2014. godine, a koji tematizuju odrastanje dvije prijateljice u Napulju. Ta četiri romana od kojih se prvi zove “Moja genijalna prijateljica”, a svi ostali u naslovu originala imaju indikaciju da je riječ o nastavku (“Priča o novom imenu: Moja genijalna prijateljica 2”, “Oni koji odlaze i oni koji ostaju: Moja genijalna prijateljica 3”, te “Priča o izgubljenom djetetu: Moja genijalna prijateljica 4”), po svoj prilici su autobiografski.

Tako se, eto, između Pariza, Minska i Napulja može ispričati jedna priča o literarnoj 2015. godine.