“Rani islam i rođenje kapitalizma” – Tržišta bez vlade
Uobičajeni biznis u Arabiji nastavit će prjeđašnjim tokom, nakon kratkih turbulencija u Medini – moguće da su takva predviđanja bila u glavnim prijestolnicama svijeta kada je 632. godine stigla vijest o smrti Muhammeda b. Abdullaha, arapskog vladara koji je nekoliko godinama ranije zahtijevao od svjetskih lidera da priznaju njegov status Allahovog poslanika i prigrle islam. Izdavanje takvog ultimatuma bizantijskom caru, činilo se kao samouvjeren gest. Međutim korespondencija, kao takva, ni u kom slučaju nije predstavljala kršenje diplomatskog protokola, već upravo suprotno. U Muhammedovoj porodici, komunikacija sa poglavarima država, trajala je već nekoliko generacija, a diplomatija i trgovina su preovladavali u porodici. Hashim b. ‘Abd Manaf, pradjed Muhammedov, zaključivao je međunarodne trgovinske ugovore, a njegov djed ‘Abd al-Mutallib bio je tako bogat da su tri kilograma zlata utrošena na njegovu zagrobnu odjeću. I Muhammed je, prvobitno, pratio porodičnu tradiciju i nastavio poslovnu karijeru prije nego je prekinuo tu porodičnu tradiciju, nakon što se posvetio vjerskom pozivu više nego trgovini. Bizantijski car nije olahko shvatio Muhammedovo smiono pismo i smatrao je pametnom odlukom da prikupi informacije o njemu. Abu Sufyan b. Harb, glavni arapski protivnik Muhammeda, obavijestio je bizantijske vlasti da Muhammed jeste privukao mnoge sljedbenike, ali njegova nova religija privukla je uglavnom niže klase društva, redove mladih, siromašnih i žena. Lukavi Abu Sufyan prepustio je slušateljima da zaključe da je vjera koju propovijedaju takvi marginalci najvjerovatnije prolazan fenomen. Međutim, procjenu Abu Sufyanovu bilo je teško usaglasiti s izuzetnom Muhammedovom karijerom, a Bizantijci su imali sve razloge da drže na oku Muhammeda b. ‘Abd Allaha, bar zbog njegove trgovinske diplomatije – ovaj potomak dinastije preduzetnika bio je najbogatiji čovjek u Arabiji.
Muhammedovo bogatstvo, u njegovim kasnijim godinama, nije proizašlo iz trgovine. Nekad uspješan preduzetnik bankrotirao je nakon što su njegovi sunarodnjaci bojkotovali njegovo poslovanje i protjerali ga iz Mekke. Međutim, Muhammed je zarađivao još veće bogatstvo na svojoj poziciji Allahovog Poslanika, što je, zajedno s vojnim i političkim povlasticama, uključivalo pravo da uspostavlja poreze u vrijeme rata i mira. U ratu, najveći dio pobjedničkog plijena išao je Muhammedu; a u miru, prikupljao je porez na bogatstvo; upravljao je ovim prihodom onako kako je smatrao da je najbolje. Ovaj budžetni okvir prijetio je da se raspadne nakon Muhammedove smrti. Zajednice širom Arabije dale su primjedbu da sada smatraju da su poreski sporazumi odbačeni, a Medina je prijetila da će se podijeliti u konfederaciju dvije odvojene zajednice, muslimana i nemuslimana, od kojih bi svaka izabrala svog vođu. Najzabrinjavajuće je bilo to što je u ovom trenutku krize, Muhammedov najbliži krug raskinut zato što je Muhammed umro bez imenovanja nasljednika i nije bilo jasno ko bi mogao da naslijedi njegovu moć, imovinu ili oboje. Sve tri sporne tačke – u Arabiji, unutar Medine i u Muhamedovom unutrašnjem krugu povjerenika – trebale su se odmah riješiti, ukoliko nisu htjeli da islam nestane zajedno sa svojim Poslanikom. Posmatrači koji su gledali unaprijed u trenutku Muhammedove smrti, možda su mogli predvidjeti da će Muhammed biti zapamćen, ako ni po čemu, onda barem kao gubitniku koji se trebao držati svoje poslovne karijere.
Ovo nije bio prvi put da se islam suočio s izumiranjem. Deset godina ranije, Muhammed je napustio Mekku bježeći od ubica i imao je sreće što je ostao živ. Muhammedovo propovijedanje udaljilo je vodeće trgovce Mekke koji su bojkotovali njegovo poslovanje i uništili njegov društveni položaj, pa je nekada uspješni biznismen na dnu svoje poslovne karijere stigao u Medinu kao siromašna izbjeglica. Ali od tog trenutka, Muhammed je započeo priču o uspjehu kao vjerski lider, politička snaga i vladar svog rodnog grada i velikog dijela Arabije. Postignuti političko ujedinjenje Arabije u jednom desetljeću bio je nevjerovatan podvig, još veći, nakon što se ujedinjenje pokazalo održivim. Muhammedova izbjeglička zajednica u Medini bila je nukleus imperije koja se u jednom vijeku protegla od Kine do Atlantika. Vjera je držala ovu zajednicu na okupu. Jedna od prvih stvari koje je Muhammed uradio pri dolasku u Medinu je bila pronalaženje lokacije za džamiju; međutim, gotovo istovremeno, druga priča se počela otkrivati: Muhammed je ubrzo nakon što je izgradio džamiju osnovao tržnicu, a potom je uspostavio pravila za pravednu trgovinu. Uz novu vjeru, Muhammed je svojoj zajednici pružio i okvir za novu ekonomiju. Ekonomska politika Muhammeda promovisala je preduzetničke inicijative, efikasnu distribuciju resursa i stvaranje bogatstva – okvir za stvaranje bogatstva koje je trajalo stoljećima. Muhammedovim sljedbenicima, njegovo pridavanje pažnje praktičnosti poslovanja i odredbama trgovine i poreza, nije bilo iznenađujuće; nisu ništa manje ni očekivali od uspješnog biznismena koji je došao iz porodice s dugom tradicijom preduzetničkog instinkta. Međutim, u trenutku Muhammedove smrti, njegova zajednica bila je bez lidera, a sudbina islama ponovno je bila uzdrmana. Pobunjenici su imali za cilj da sruše nametanje jed(i)ne vjere, lidera i poreskih nameta. Muhammedov nasljednik Abu Bakr, hitro izabran, suočio se s pobunama širom Arabije, uspješno ih je prevladao, historija islama možda je zabilježila slične pojave u historiji – vjerski zanos koji je prerastao u politički nemir, koji nestaje brže nego se i pojavio. No, uprkos svemu, islam je opstao. Poslovanje više nikada nije bilo isto, ni u Arabiji niti bilo gdje drugo.
Muhammedova karijera, njegova porodična baština i njegovo poznavanje trgovačkih konvencija Arabije, omogućili su mu da formuliše ekonomiju koju je htio izgraditi. Rani sljedbenici Muhammeda u Mekki su odustali od svega kako bi pratili svog vođu u izgnanstvo u Medinu, ali znali su da su se odlučili na opasan poduhvat za koji slijedi izuzetna nagrada. Muhammed je bio optimističan da će preživjeti i uznapredovati. Kada je čuo da je njegov sljedbenik Suheib ostavio iza sobe pozamašnu količinu imovine u Mekki kako bi pratio svog vođu u izgnanstvo, Muhammed je rekao: “Suheib je zaista ostvario profitabilnu pogodbu.” Imovina koju je Muhammed donio sa sobom da izgradi novu zajednicu u Medini, sastojala se od njegovog samopouzdanja i poslovnog iskustva, a Muhammed nije bio jedini musliman koji je umro bogat. Mnogi njegovi bliski sljedbenici uskoro su stekli značajno bogatstvo, ukoliko to već i ranije nisu posjedovali. Osvjetljavanje Muhammedove uspješne ekonomske priče zahtijeva spominjanje ranijih dešavanja.
EKONOMIJA ARABIJE
Arabijsko nebo i zemljište neprijateljski su naklonjeni prema poljoprivrednicima, tako da su Arapi odavno shvatali da njihove nade o prosperitetu zavise od pronalaženja trgovinskih partnera u inostranstvu. Osnova arapskog izvoza bile su osnovne potrepštine poput kože i tekstil, kao i luksuzna roba iz udaljenih krajeva – iz Jemena je dolazio tamjan, miris neophodan za služenje paganskih i kršćanskih rituala; iz voda oko Bahreina došli su biseri; a iz rudnika širom Arabije stizala je najvažnija roba, zlato, koje su tako visoko cijenili strani zvaničnici da je kralj Solomon izgradio pomorsku bazu na Crvenom moru kako bi olakšao uvoz. Dobijanje bisera i zlata bilo je naporno, ali vrijedno truda, jer je ta luksuzna roba bila lakša za transport, a zarada je bila mnogostruka.
Arapsku trgovinu odlikovala je veličina. Karavane iz Mekke su sačinjavale i do 2.500 kamila, a glavni trgovac Mekke bio bi zadužen za koordinaciju i opremanje ovih velikih poduhvata. Menadžeri karavana su se suočavali sa strogim zahtjevima. Fizička izdržljivost bila je presudna; ‘Abd Allah, Muhammedov otac, umro je tokom karavanskog putovanja i njegova sudbina bila je tragična. Pored toga, menadžeri su trebali imati komercijalni um. Karavani su obezbjeđivali sigurnost u broju i obimu ekonomije, ali komercijalne rizike, s druge strane, snosili su pojedinci. Značajne nagrade pripadale su onima koji su mogli prevazići glavne prepreke: udaljenost i opasnost; investitori i proizvođači objedinili su sredstva i proizvode i ponudili menadžerima karavana udio u profitu. Abu Sufyan, koji je predvodio karavane u Muhamedovo vrijeme, hvalio se da su njegovi poduhvati podržani od strane svih klasa društva: “Kunem se, nisam upoznao ikoga u Mekki, muškarca ili ženu, a da mi nisu dodijelili robu.” Novčana vrijednost karavana Mekke bila je ogromna. Karavan od hiljadu kamila koji je otišao prije bitke na Bedru “nosio je značajno bogatstvo, jer nije bilo muškarca ili žene iz Kurejša u Mekki, a da nisu imali udjela u nekim vrijednostima poslatim karavanom. Čak i žena koja je imala jako malu sumu poslala ju je. Neki su rekli da je sadržavao pedeset hiljada dinara, iako su drugi rekli da je sadržavao manje.”
Kopneni karavani koji su putovali prema zapadu predstavljali su jedan dio arapske trgovine; drugi je predstavljala prekomorska trgovina na istoku. Arapi su plovili u Indiju, Indoneziju, Kinu i Koreju, a na nekim azijskim lokacijama su se naselili u velikom broju. Arapski trgovci vratili su se iz Kine s kineskim monopolističkim proizvodom, svilom, za kojom su već žudili drevni Rimljani; rimski car Marcus Aurelius smatrao je da je uvoz svile toliko važan da je zapovjedio slanje rimske trgovinske delegacije u Kinu. Većina svile putovala je iz Kine u Evropu kopnenim i morskim putem duž kopnenog Puta svile kojeg su kontrolisali Perzijanci koji su nametali tarife na karavane koji prolaze. Arapski preduzetnici, međutim, odlučili su se za alternativnu rutu morem, koja je, iako opasnija, imala prednost izbjegavanja perzijskih prodajnih poreza. Arapi su riskirali i podržali svoju komercijalnu procjenu kako bi prevazišli glavne prepreke u trgovini, rastojanje i opasnost, a dodatno su proširili svoj tržišni udio kada su počeli da kontrolišu zemlje na granici sa Indijskim okeanom. Omer je osnovao Basru kao prolaz za trgovinu sa Azijom, a kineski zapisi iz 651. godine ističu da je njihov car primio delegaciju iz Han mi mo ni, kinesku verziju Emir al-Mu’minina, Vladara Pravovjernih.
Odlomak iz djela: Benedikt Koehler, Rani islam i rođenje kapitalizma, str. 15-18.
Priredio: Resul Mehmedović
(Knjiga Rani islam i rođenje kapitalizma je u pripremi za štampu na bosanskom jeziku i trebala bi ugledati svjetlo dana narednih mjeseci.)
Dialogos
