Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja Prijedora i njegovih naselja počinjena je između 20. i 25. jula na području Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran je u prijedorske logore smrti. Dan početka ovog brutalnog masakra proglašen je danom prijedorsko-kozaračke šehidske dženaze. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci triju identificiranih žrtava genocida u Prijedoru. Još se uvijek traga za više od 760 žrtava
Piše: Sudbin MUSIĆ
Na musalli ispred Šehidske džamije u džematu Kamićani i ove godine bit će klanjana dženaza identificiranim žrtvama genocida s područja općine Prijedor za koje su porodice u proteklih godinu dana dale saglasnost za ukop. Ove godine radi se o svega trima identificiranim žrtvama, sve tri žrtve ekshumirane su na širem području Prijedora.
“Fikret Crljenković imao je 26 godina kada je ubijen i do sada je najmlađa žrtva koja je identificirana i predviđena za ukop ove godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2017. godine na lokalitetu Miska Glava na području Prijedora”, kazala je Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za nestale BiH. Adem Bešić imao je 29 godina kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1999. godine u mjestu Poljana, na području Kozarca. Prema riječima organizatora dženaze, bit će ukopana samo pronađena Ademova lobanja. Mehmed Mulalić iz prijedorskog naselja Hambarine imao je u trenutku smrti 44 godine. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2015. godine i ekshumirani na širem lokalitetu Hambarina. Prema riječima Čengićeve, na području Prijedora još se uvijek traga za više od 760 žrtava.
ZAŠTO 20. JULI
Nakon što su prijedorski SDS, policija i vojska nasilno preuzeli prvu demokratski izabranu vlast u Prijedoru 30. aprila 1992. godine počela je kampanja sistematskog uništenja nesrpske populacije. Drugog maja pale su prve bošnjačke nevine civilne žrtve, čime je započeo pogrom koji će u narednih stotinjak dana odnijeti najmanje 3.200 ljudskih života. Među njima i 160 Hrvata, 26 Albanaca, osam Roma, te po jedan Čeh, Pakistanac, Ukrajinac i Srbin Jovo Radočaj. Najmanje 2.975, koliko ih je do sada evidentiralo Udruženje “Izvor”, bili su Bošnjaci. Ostat će zapisano da je rahmetli profesor Muhamed Čehajić jedini ubijeni gradonačelnik u našoj domovini. Prijedorska udruženja svakodnevno dolaze do novih saznanja. Spiskovi ubijenih i nestalih stalno se ispravljaju i dopunjuju.
U Prijedoru je sprovedena najefikasnija akcija uništenja jednog dijela populacije po osnovu etničke pripadnosti. Najbolji pokazatelj sistematskog i planski izvedenog pogroma jeste masovna grobnica Tomašica, otkrivena u septembru 2013. godine. Prema do sada utvrđenim činjenicama, na ovu je lokaciju već krajem maja 1992. godine dovezen bager koji je narednih mjeseci stajao i čekao na nova i nova tijela, ili pak cijele kamione natovarene ljudskim leševima. Koliko je masovan bio zločin u Prijedoru, govori podatak pronađen u ratnim dnevnicima zločinca Ratka Mladića. Mladić navodi da su mu se za pomoć obraćale lokalne vlasti kako bi se riješile oko 5.000 tijela ubijenih Bošnjaka u Tomašici.
I doista, inženjerijski bataljon VRS-a stacioniran u Bjeljini započeo je “sanaciju” terena te u prvoj polovini mjeseca jula 1993. godine ekshumirao i transportirao više od polovine ukopanih na ovoj lokaciji, prebacujući ih na lokalitet poznat kao Jakarina kosa, najpoznatiju sekundarnu masovnu grobnicu na ovom području, čije je iskopavanje bilo pravi horor za istraživački tim Instituta za nestale BiH i ICMP-a. Tijela pronađena u Tomašici 2013. godine tek su ostatak prvobitno ukopanih tijela, uglavnom pokupljenih upravo nakon masakra počinjenog na Mataruškom Brdu, započetog 20. jula 1992. godine. Bila su sasvim dovoljan dokaz bestijalnosti, ali sama brojka van svake sumnje utvrđenih ubijenih žrtava u Prijedoru nedovoljna i, kao takva, ključni razlog da se zločin u Prijedoru i međunarodno-pravno ne okarakterizira genocidom.
Među najbrutalnijim masakrima počinjenim u Prijedoru svakako su oni počinjeni u prijedorskim logorima smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje, te ostalim manje poznatim, ali jednako brutalnim mjestima zatočenja, a zatim i brutalne akcije čišćenja terena, kako su srpske vojne i policijske snage definirale svoj lov na ljude. Svakako, jedan od najgorih zločina počinjen je od 24. do 26. maja i narednih dana tokom uništavanja područja Kozarca i okolnih sela. Zatim, masakr počinjen 30/31. maja 1992. godine, kada je etnički očišćena Centralna gradska zona tada šeste općine po broju stanovnika u Bosni i Hercegovini. Među poznatijima je i masakr počinjen nad jamom Hrastova glavica kod Sanskog Mosta 5. augusta 1992. godine, gdje je ubijeno 124 logoraša, zatim zločin nad jamom Lisac s 54 žrtve logoraša Omarske, te masakr na Korićanskim stijenama.
Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja s evidentnim elementima genocidne namjere počinjena je između 20. i 25. jula na području šest mjesnih zajednica tzv. Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo kao najstradalije hrvatsko i katoličko selo u Bosni i Hercegovini. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran u prijedorske logore smrti, odakle su naknadno protjerani na slobodne teritorije pod kontrolom Armije BiH ili posredstvom Međunarodnog Crvenog križa u susjednu Hrvatsku. Upravo je dan početka ovog brutalnog masakra na Mataruškom Brdu, 20. juli 1992. godine, jednoglasno proglašen danom prijedorsko‑kozaračke šehidske dženaze na nivou dvaju medžlisa, Prijedora i Kozarca.
Unazad petnaestak godina s manjim ili većim brojem identificiranih lica ovo je dan kada je cijeli Prijedor na jednom mjestu. Zbog kompleksnosti situacije i same općine, a danas Grada Prijedora, lokacija na kojoj se klanja dženaza nije uvijek ista. Po principu rotacije, jednom je to centar grada, odnosno stadion FK Berek u Prijedoru, zatim druge godine stadion FK Brdo u Hambarinama, a zatim se treće godine odabere lokacija u Kozarcu. Ove je godine to musalla kraj Šehidske džamije u Kamićanima. Dženazu će predvoditi reisul‑ulema Husein-efendija Kavazović
FETVA O ŠEHITLUCIMA
Amir ef. Mahić, glavni imam Medžlisa IZ Kozarac, kaže za Stav kako razumije da se dženaze trebaju klanjati u kontinuitetu, svake godine, ali smatra da dženazu ove godine nije trebalo organizirati. Kontinuitet, po njegovim riječima, nema smisla ako nema tijela.
“Rijaset IZ u BiH je 4. jula ove godine donio fetvu o proglašenju šehitlucima svih osam šehidskih mezarja na području Prijedora i ostalih nekoliko u dolini rijeke Sane, čime se ovim lokacijama i svemu onome što se desilo u Prijedoru i Kozarcu posvetila konačno posebna pažnja. A to su, pored kozaračkog u Kamićanima, i šehitluci Skela, Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani, na kojima je do sada ukopano oko 2.500 šehida.”
Ahnmić dodaje kako mu je drago što je to tako, mada osjeća da ljudi u Sarajevu pa ni u Rijasetu ne razumiju specifičnosti ovog područja i stvari koje su isključivo tehničke prirode, tako da nam o samom protokolu nije mogao ništa posebno reći. “Postoje indicije da bi Rijaset, shodno situaciji u Srebrenici, termin za klanjanje dženaze vjerovatno pomjerio i vezivao za podne-namaz, odnosno džumu, što ovdje do sada nije bila praksa. Mi smo dženazu obavljali uglavnom oko 10 sati izjutra da bismo stigli obaviti onaj fizički dio posla koji je ovdje zahtjevan i kompliciran, a to je utovar tabuta, njihov prijevoz na podalekih i razbacanih osam lokacija, te ponovno klanjanje dženaze na lokalnim musallama i ukop koji u nas inače bude gotov do ezana za podne-namaz”, pojašnjava Ahmić.
Time se, kaže nam, sprečavaju neugodne situacije i porodicama ostavi prostora za okupljanja nakon dženaza, kako je u Prijedoru ustaljena praksa, te i odmora zbog daljine koju većina njih prelazi svake godine, ali i previsokih temperatura kojima svjedočimo svake godine, a koje, prema predviđanjima stručnjaka, možemo očekivati i ove godine.
KORIĆANSKE STIJENE
Problem pronalaska tijela preostalih nekoliko stotina žrtava s područja prijedorske regije kulminirao je ove godine. Za utjehu velikom broju porodica, u proteklih nekoliko sedmica ubrzano pristižu potvrde identiteta žrtava jednog od najgorih zločina počinjenog nad civilima Bošnjacima, žrtava masakra na Korićanskim stijenama na planini Vlašić. Međutim, male su šanse da će se bilo ko od porodica ove godine odlučiti za ukop nekog od njih.
Mujo Begić, šef kancelarije Instituta za nestale Bosne i Hercegovine za Bosansku krajinu, za Stav kaže da je situacija koju imamo ove godine u Prijedoru bila očekivana. “Masovna grobnica Tomašica je definitivno vratila u nacionalnu svijest Bošnjaka Prijedor i njegovu okolinu. Međutim, žrtve Tomašice je bilo više nego lahko identificirati, tako da su relativno brzo i pokopane. Primarna je grobnica i tijela do prepoznatljivosti očuvana. Narednih godina smo imali sve manje tijela. Ove godine su to samo tri posmrtna ostatka. Sve je teže doći do informacija o drugim lokacijama grobnica. Ali, uvjeren sam da ćemo za prijedorsku dženazu naredne godine imati više od stotinu identificiranih žrtava.”
ICMP je iz BiH izmješten u Holandiju. Tako je planirano još 2014. godine, kada su Holandija, Velika Britanija, Belgija, Švedska i Luksemburg potpisale sporazum kojim je ICMP dobio status međunarodne organizacije sa sjedištem u Hagu, a sporazum su kasnije potpisale i neke druge zemlje. Begić smatra da premještanje trenutno ne predstavlja nikakav problem u procesu identifikacije.
“Štaviše, smatram da se potvrde identiteta dobiju i brže nego je to do sada bila praksa. Evo, konkretno, i u slučaju Korićanskih stijena. Mi smo poslali u laboratoriju više od 1.500 uzoraka. Ako vam kažem da identifikacija svakog uzorka koji naknadno mora biti uklopljen s ostalima u jedno, u razumno dozvoljenoj mjeri, kompletirano tijelo košta oko 600 maraka, onda treba da znamo da će samo identifikacija do sada poslatih uzoraka koštati više od milion. Pomoć ICMP-a je nemjerljiva, a pri tom imamo dokazni materijal kojim se van svake sumnje potvrđuje identitet svake žrtve i svjedočenja o zločinu poput ovog na Korićanskim stijenama”, ističe Begić.
Begić naglašava da će jedan od problema ubuduće biti reekshumacije davno pokopanih lica identificiranih po osnovu manjeg dijela tijela čiji su ostaci u međuvremenu pronađeni i njihovo uklapanje s do sada pronađenim, te da će to biti mukotrpan i zahtjevan posao, ali i dodatna trauma članovima porodica na području Prijedora.
Kada je u pitanju posljednja veća otkrivena grobnica na Korićanskim stijenama, Begić kaže da se radi o veoma teškom zadatku na terenu koji je jedan od najizazovnijih za ljude koji se bave ovim poslom. Osim što je sam lokalitet grobnice nepristupačan, ono što su zatekli nakon pokušaja prikrivanja ovog zločina ovu grobnicu čini gotovo težom od neke sekundarne grobnice. “Tijela su prvo pokušali vaditi, pa im se navodno pokvarila mašina. Zatim su ih svlačili, a teren zasipali kamenjem i minirali. Tako je došlo do strašnih oštećenja i miješanja velikog broja ubijenih lica na ovom lokalitetu, a znamo da ih je oko 240.”
Zločin na Korićanskim stijenama počinjen je 21. augusta 1992. godine prilikom deportacija velikog broja prijedorskih civila konvojem organiziranim iz koncentracionog logora Trnopolje, kojem se pridružila kolona s pomoćnog stadiona u Tukovima. Tog dana srpske vojne i policijske snage dopustile su neobično velikom broju muškaraca ulazak u autobuse i šlepere predviđene za deportaciju. Konvoj je osiguravala prijedorska civilna i vojna policija, a bio je i pod pratnjom lokalnog Crvenog krsta. Na korak do slobode u neposrednoj blizini linije razgraničenja iz konvoja je izdvojeno više od 200 muškaraca. Odvedeni su na plato Korićanske stijene, gdje su svirepo pobijeni. Među 12 preživjelih ovog masakra bio je tada šesnaestogodišnji dječak Sanimir Kljajić. Za Stav kaže da se ne voli ni prisjećati tog događaja koji ga je obilježio za cijeli život.
“Kada su oca, amidžu i mene izveli da nas pobiju, ugledao sam onu strašnu dubinu i bacio se istog trenutka kada su zapucali. Nisam bio pogođen. Pao sam u onu masu tijela, udario u stijene i izgubio svijest. Ne znam koliko dugo sam tako ležao okružen mrtvim tijelima. Znam da sam tek 2. oktobra ispuzao do prve srpske kuće, među ljude koji su mi pružili pomoć i informirali nadležne. Prebačen sam u policijsku stanicu u tadašnji Skender-Vakuf, a onda u banjalučku bolnicu, iz koje sam nakon nekoliko mjeseci potpuno iscrpljen i posredstvom Međunarodnog crvenog križa spojen s majkom. Noge su mi bile podbijene, i danas imam problema s koljenima.” Sanimir je danas porodičan i sretan čovjek. Živi daleko od Bosne i Hercegovine. Živi čekajući identifikaciju svojih najmilijih izgubljenih tog dana.
stav.ba
2018. godine
