U haramu nema razlike, bilo da potkradaš brata, komšiju, prijatelja ili državu.
Piše: Almasa Hadžić
Žali mi se danas jedan mirni, čestiti domaćin iz male čaršije u okolini Tuzle. Zatekoh ga na njivi.
Samo što upitasmo jedno drugo za svoje i zdravlje familije, prozborismo nekoliko riječi o lakoći posta, o beharu koji prolazi i voćkama koje već „namiguju rod“, ispričasmo ko će kome za Bajram, on odloži budak kojim je uređivao živicu oko njive, pa mi, izvinjavajući se veli „moram ti ovo ispričati“.
„Odem jučer ujutro da kupim vreću vještačkog gnojiva, onog 15-15-15, zafalilo mi. Kaže prodavačica da vreća košta 52 marke. Prošle godine ista ta vreća gnojiva bila je, čini mi se 18 maraka.
Kupim, šta ću. Odvezem kući i vidim da će mi to biti malo, pa se, odmah vratim da kupim još jednu. Hoću da platim, kad ona cura veli: „53 marke“.
Pobunih se, nije mi za tu jednu marku, ali odakle prije sat vremena 52, a sad 53. Kaže – poskupjelo. I još mi, ni za onu prvu, ni ovu drugu vreću nije dala fiskalni račun.
Suzdrž'o sam se da ne eksplodiram, neću da kvarim post.
A gazda joj se, znam ga, gura u prvi saf u džamiji. Haramija. I još mu počesto država ne valja“, ispriča mi ovaj domaćin, kao da je jedva čekao da nekog sretne i podjeli razočarenje s kojim se susreo.
Imala sam osjećaj da će, što od bijesa, što od razočarenja, zaplakati.
Moj sagovornik ima samo šest razreda osnovne škole. Nije učio, pa ga otac tih sedamdesetih godina, ispisao iz škole.
Cijeli život radio je na poljoprivredi. Kad je došao rat, umjesto motike, on pušku u ruke i na liniju. Kad bi došao s linije na kraći dopust, po noći bi on i supruga mu kopali na imanju, sijali sve „što u zemlju može“ samo da porodica mu, a uz nju i mnoge komšije ne ogladne.
Nakon rata, odložio pušku i ponovo se uhvatio sijanja i oranja. Sve sa halalom, veli.
Bio je, a i sad je vjernik praktikant. Petkom je „orelo, gorjelo“ kako je to i njegov otac radio, u džamiji, redovan na svakodnevnim namazima. Ali, kaže, ni u čemu nije pretjerivao.
„Rad je farz, kao i namaz. Klanjaj, posti, idi u džamiju, od volje ti, ali i radi, ako si sposoban. Svak’ za sebe pred Bogom odgovara.
Ja nisam bio za škole, ali jesam za njive. Hvala Bogu, radeći na zemlji, stekao sam i kuću, i auto, i odškolovao djecu.
Jednu, tek izgrađenu kuća, četnici mi zapalili u ratu, ali, napravio sam drugu nakon rata. Rada se nikad nisam bojao. Jedino čega sam se, osim Boga, bojao, jeste da negdje ne zakačim harama“, kaže mi.
Namjerno neću da pominjem ime čaršije u kojoj živi ovaj domaćin, jer je riječ o čaršiji, uglavnom, vrijednih i poštenih ljudi, među kojima su i mnogi vlasnici privatnih firmi.
Ali, bi mi, nekako, žao čovjeka, ne zbog one marke što je morao doplatiti, već zbog njegove očigledne tuge zbog ljudi koji se „ne boje harama“ a u haramu, podvlači mi, „nema razlike, bilo da potkradaš brata, komšiju, prijatelja ili državu“.
Selameći se, zamoli me da mu, zbog tegobne priče, „ne hatorim“. Kaže mi da, kao vjernik, zna da „Allah sve vidi i sve zna“, ali se zakleo da će, kad prvi put u džamiji sretne gazdu „kome u jednom satu, vreća vještačkog gnojiva poskupi za marku“ a čuo je, od drugih da je isti dan poskupila za još dvije marke, pitati ga „je li kad čuo za riječ haram“.
Politicki.ba
