Politička cijena je previsoka

EU traži pomoć Turske kako bi zaustavila priliv izbjeglica iz Sirije i Iraka. Ali ustupci, koje za to traži predsjednik Erdogan, nisu podnošljivi, smatra Barbara Wesel.

Europljani su sami krivi za teško političko stanje u kojem se sada nalaze zbog izbjegličke krize. Ovo je jedna od poruka Redžepa Taiba Erdogana upućena EU. S pravom turski predsjednik Uniji prebacuje da je dugo igrnorirala dramu Sirijaca koji bježe od rata vjerujući da time nije pogođena. Pri tome je oko četiri miliona izbjeglica već odavno našlo zaštitu u susjednim zemljama, a oko polovice od toga u Turskoj. I turski predsjednik ima također pravo kada upućuje na to da je u Briselu izbila panika tek kada je sve više ljudi krenulo na put u Europu. Sada se Erdogan nalazi u moćnijoj poziciji i pokušava propisno ucijeniti EU.

Odbacuje li Europa sva načela?

Sastanak u Briselu šefova EU i moćnika iz Ankare bio je jedna tužna predstava. Oni su se skoro poklonili pred Erdogaom kako bi mu se udvarali i laskali mu. Prije svih predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker se ganuto zaklinjao u svoje blisko prijateljstvo sa Erdoganom i pohvalio ga je kao velikog reformatora Turske. Naravno pristojnost, a čak i određena mjera neiskrenosti spadaju u diplomatiju. Ali jedno takvo ulizivanje se samo može obiti o glavu. Kako je moguće da se turski predsjednik, koji sve više vlada autokratski i koji je godinama kritiziran zbog povreda ljudskih prava i njegove antidemokratske politike, preko noći pretvori u najvažnijeg partnera Europe? Razlog su naši vlastiti propusti i strah od unutrašnje nestabilnosti. Pri tome, rat u Siriji bjesni posljednje četiri godine, a posljednice za sve su se odavno mogle predvidjeti.

Barbara Wesel Barbara Wesel

Političko zamazivanje očiju

U svakom slučaju Erdogan u Briselu nije ostavio mjesta sumnji da će tražiti najveću moguću cijenu za svoju suradnju po pitanju izbjeglica: EU treba tolerirati da on kako u Iraku, tako i u Siriji ponovo pokrene svoju borbu protiv Kurda. On je otišao tako daleko da je njihove organizacije izjednačio sa islamističkom terorističkom grupom Islamska država i pozvao na zajedničku borbu protiv svih onih koje on naziva teroristima. Pri tome je upravo Edrogan najprije podržavao Islamsku državu jer se nadao dvostrukom uspjehu: Padu Asada u Siriji i novom porazu nad Kurdima. Sada je list okrenut, turski predsjednik preuzima odgovornost za borbu protiv IS-a i u isto vrijeme želi podršku Europljana za svoju borbu protiv Kurda u cijelom regionu. To su inače isti Kurdi, koji su u borbama za Kobane u očima međunarodne zajednice bili dobri i koji su dobili međunarodnu pomoć u naoružanju.

Realpolitika znači odbacivanje vrijednosti. Ali Europljani moraju znati koliko jeftino žele prodati svoju vjerodostojnost. Većina mjera oko kojih se sada vodi rasprava su ionako političko zamazivanje očiju: Poput borbe protiv krijumčara u Turskoj – ovdje nikada neće biti postignut uspjeh jer je previše novca u igri. Ili ideja da u turskim izbjegličkim smještajima budu prihvaćani zahtjevi za azil u EU – to je praktično i pravno jedva izvodivo. I kako se misli prisiliti sve Sirijce na to da ostanu u Turskoj i tamo u izbjegličkim kampovima čekaju kraj rata? I kako bi se Erdogan mogao sa tim složiti kada on ionako želi poslati novih 500.000 izbjeglica u Europu?

Pitanje političke volje

Turska ne može riješiti izbjegličku krizu za nas, mi to moramo sami uraditi. I apsolutno je nemoguće i nezamislivo zbog toga napraviti Erdoganu ustupke koje ne možemo opravdati. Također nije u duhu Europe da ga (Erdogana – op. red.) podržava na njegovom putu ka velikom diktatoru. I mi ne trebamo od nas ni pod kojim uvjetima napraviti njegove pomagače, ako on želi građanski rat na kurdskim područjima.

Osim toga možda bi pomoglo prestati kukati o krizi. Širom svijeta u bijegu od rata, progona i prirodnih katatrofa nalazi se 50 miliona ljudi. Samo jedan neznatno mali dio njih je do sada došao u Europu. Nećemo propasti čak i ako dodatni milion ljudi iz Sirije i Iraka krene na put ka nama. Naš kontinent ima pola milijarde stanovnika i još uvijek time nije preopterećen. Riječ je o pitanju političke volje, ljudskosti i istodobno da se pokaže osjećaj za ono što je moguće. No praviti prljave poslove sa vladom u Ankari ne bi trebalo biti na dnevnom redu.

  • Autor Barbara Wesel
    DW.DE
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close