Kultura

Suad Beganović: Žena koja ne postoj

Padom socijalizma, nacionalizam je zagospodario smislom ženskog tijela i njegove sudbine. Nacionalizam je preuzeo kapital i izvjesnost egzistencije, da bi ga zamijenio za poslušnost žene

Život žena zrele starosne dobi u malim mjestima diljem Bosne i Hercegovine malo je zanimljiv, osim u anegdotalnom smislu pod sintagmom „stare žene“, gdje su one primjer za sujevjerne osobe, osobe koje svakodnevnicu začinjavaju pričama, eventualno roditeljskim savjetima ili tračevima. Koloplet fantazmagorije, neobičnosti i arhaiziranog jezika uspijeva se stvoriti već pri pokušaju opisivanja njihovog života. U analizama sociološkog, ili bitnije, socioekonomskog tipa one ne postoje. Nažalost, ne postoje znatno ni u feminističkim ogledima. Njihovo vrijeme kao djelatnih društvenih bića računa se svršenim.

Jedna od njih, osoba I., dijeli sudbinu manjeg broja žena s istim problemom. Ipak, ne dijeli sudbinu većine, njen problem nije nacionalne prirode, pa tako ona ne postoji niti može postojati u izimaginiranoj pravnoj državi Bosni i Hercegovini koja baštini socijalnu pravdu.Naime, ona, baš kao i još mnoge, ne postoji niti u jednoj kategoriji društva. Sa svojih 70-ak godina nije na birou za nezaposlena lica, nije ni invalidno lice niti poseban socijalni slučaj kojem je potreban skrbnik koji zbog toga dobija određenu naknadu od države. Savršeno nepostojeća osoba u kartonima zdravstvenog osiguranja. Tako osoba I. ne može ovjeriti zdravstvenu knjižicu jer ne pripada niti jednoj socijalnoj kategoriji, a sa svojih 70 godina, zakonski se ne može ni zaposliti. Gledano tako, osoba I. ne postoji, a nepostojeće osobe se ne mogu liječiti, a kamo li operisati ukoliko ih zdravlje izda.

Sudbina osobe I.

Rođena u vrijeme kada su partizani prolijevali krv izbacujući ustaše koji su vladali Kaknjem, sudbina će htjeti da nadživi taj sistem i doživi starost u današnjoj trogetoiziranoj državi bez prava na liječenje. Neće ići u školu, uprkos nastojanjima socijalističkog sistema da se djeca šalju u školu i smanji broj nepismenih, a nije pomogla ni odluka da se kažnjavaju roditelji za neškolovanje djece. Maramu (kako je ona naziva, riječ hidžab se ne spominje) će staviti rano na glavu i neće je skidati cijeli život. Udat će se rano, razvesti jako brzo i sa sobom donijeti dijete u rodno mjesto. Živjet će zahvaljujući vlastitom radu, i to poljoprivrednom, ali i zahvaljujući pomoći rodbine. Ipak, bit će joj omogućena besplatna zdravstvena zaštita. Preživjet će i rat i doći u današnje stanje. Ne gladuje, s još njih petero živi u jednoj kući i izdržava je sin. Penziju nema, jer se razvela jako davno, muž je oženio drugu.

O svom životu nikad nije odlučivala. Shodno tome, slučaj osobe I. paradigmatski je primjer kako je patrijarhalno društvo okrutno, kao i sistem koji je u njeno ime rušio onaj socijalistički, e da bi poslije učinio njen život krajnje tragičnim.

Marama bitnija od lica i jagodica prstiju

Za život osobe I. postoji krivac. Ugniježden u kulturu kao niz narativa koji se hrane stereotipima, fizičkim i psihičkim opresijama, falocentričan i militaristički, on daje osnovu za igradnju društva koje sržno živi u nejednakosti i privilegiji muškaraca nad ženama po svim pitanjima. Taj krivac, pod punim imenom – institucionalizirani patrijarhat, najteži je protivnik, ali ne i jedini.

Naime, socijalizam će učiniti mnogo, na ovim prostorima najviše, i ostvariti civilizacijski maksimum u povijesti ovdašnjeg društva. Žene će dobiti pravo školovanja, glasanja, participiranja u društvu i mogućnost da rade. I na simboličkom nivou neće biti samo drugovi nego i drugarice. Nesumnjivo, nije sve bilo divno. Položaji koje su žene zauzimale su i dalje bili mnogo manje važni nego li oni položaji koje su zauzimali muškarci, a politika je bila rezervisana za muškarce. Ipak, gledajući historijski kontekst, načinjen je civilizacijski pomak od bošnjačke žene koja provodi vijek u četiri duvara, kako je Skender Kulenović u poemi Na pravi sam ti put, majko, iziš'o opisao položaj žene do tada. Socijalizam je nesumnjivo svijetla tačka koja će dati obol i današnjoj feminističkoj borbi. Sumirano, socijalizam je proizveo socijalistički tip žene, odnosno, žene koja participira u društvu.

Stoga, dolazimo do onog drugog protivnika, nama bližeg, i zajedno s patrijarhatom, otvorenog neprijatelja. Kao i svaki reakcionarni element, nacionalizam je koristio slabosti sistema da bi ga rušio. Osoba I., koja u ono vrijeme poslije rata nije pohađala školu, načinjena je kulturološkim simbolom bošnjačke žene koja je živjela pod opresijom i nije mogla slobodno ispovijedati vjeru. Marama na njenoj glavi jednako stoji sada kako je stajala i tada, samo što je tada osim marame postojala i kao zdravstveno osigurana osoba s imenom i prezimenom.

Mladomuslimanska logika nastavljena danas u stavovima i saffovima vrši klasičnu zamjenu teza optužujući prošli sistem za navodno loš položaj muslimanke, zaboravljajući da sve loše što je stvarna i živa osoba I. doživjela, uvjetovano je ranije ustanovljenim patrijarhalnim i klerikalnim pogledom na svijet kojeg je socijalizam pokušao redefinirati.

Socijalizam nije pokrenuo proces potpunog dokidanja patrijarhata, niti je to mogao učiniti. Upitno je koliko će vremena proći i da li će i današnji svijet to uspjeti. Kristaliziran u kulturi kroz viktimološke narative, kao i neodvojiv od klerikalnog poimanja žene, patrijarhat će ponovo živnuti raspadom Jugoslavije kada će svi nacionalizmi, pa tako i onaj bošnjački koji se drznuo da govori u ime osobe I., oživjeti arhetip Bošnjaka 19. stoljeća i pokušati ga uklopiti u simuliranu demokratsku državu BiH. Da bi uspio u toj nakani, nacionalizam će romantizirane narative nametnuti kroz obrazovanje, pa će tako i patrijarhat postati institucionaliziran, ali prikriven demokratskim i religijskim slobodama žena. Ta sloboda je tek formalna, njena krajnja poruka je cinička; slobodna si da budeš objekt patrijarhalnog poimanja svijeta. Tako je I., bez da je ikad u svom životu pitana za bilo šta, od ovoga momenta prestala biti tjelesna osoba kojoj treba zdravstveno osiguranje. Briga za nju prestaje u onom trenutku kad ona prestaje biti stvarna i individualizirana osoba već postaje simbolom potlačene muslimanke.

Jednako tako će formalna sloboda dati priliku, ali ne osobi I. na čijoj sudbini je građen narativ o ugroženosti, već novim ženama, ponovo onim emancipiranijim, da participiraju u vlasti. Ipak, taj glas će biti po svim uzusima patrijarhalne kulture, pa će predstavnice u vlasti voditi politiku po muškocentričnom modelu.

Digitalni feminizam

Socijalističku ženu nije spašavao feminizam po sebi, nego neposredni historijski prevrat i marksistički nalog o ekonomskoj bazi, odnosno, neovisnosti koja iz nje potiče. S istog izvora se hranio i najbolji feminizam, onaj koji je razumio da mora djelovati na stvarne osobe u zamršenosti njihovih egzistencija i ponuditi im realnu alternativu. Padom socijalizma, nacionalizam je zagospodario smislom ženskog tijela i njegove sudbine. Nacionalizam je preuzeo kapital i izvjesnost egzistencije, da bi ga zamijenio za poslušnost žene. Pravi put za pobjedu označavao bi preuzimanje i redefiniranje tog smisla te davanje realne alternative. Porazan je i pogrešan stav sarajevske feminističke scene. Njihova inscenacija feminizma zaboravlja da u vrletima Dinarida više nema nepismenih 20-godišnjakinja, ali da većinu njih čeka sudbina četiri duvara, jer ne žele završiti bez zdravstvenog osiguranja u društvu u kojem se teže zaposliti te da su one stvarna publika kojoj se treba obraćati. Ukoliko je sve što se može ponuditi samo stresno saznanje da žive u patrijarhatu bez jasnog plana kako da postanu ekonomski nezavisne, te žene će to saznanje odbaciti. Još jedan stres nije potreban ako alternativa nije egzistencijalno afirmirajuća za njih.

Stoga, ukoliko im se postavi pitanje da nabroje feminističke organizacije u BiH, da pojasne šta je to feminizam i šta je već digitalni feminizam (postoji tvrdnja da se nova „egzistencijalna“ borba vodi kroz optičke kablove), odgovor će biti takav da će nastati ovaj tekst i ovaj pasus. Za pedeset godina njihov će život biti bliži trenutnom reliktnom životu osobe I. nego li progresivnoj, emancipiranoj i slobodnoj ženi. Dio odgovornosti za to snosi i avangarda, feministički pokret, koji nije spreman artikulisati pravi pokret za mobilizaciju i ostvarivanje prava žena. Pa jednako kako „ne postoji“ osoba I. kao zdravstveno osigurano lice, punopravni član društva, tako ne postoji ni zamišljena progresivna žena kako je zamišlja zatvorena sarajevska feministička scena, idealni nesvjesni partner nacionalizmu.

(Suad Beganović, Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close