Kada zdrav razum i znanje nestanu iz panorame svakodnevnog života, tada se takozvano “javno mnijenje” postavlja kao nepogrešiv sudac svemu što se radi i govori.
Međutim, javno mnijenje nije ni mudro ni razumno, i to ne zato što ne bi imalo mogućnost biti takvo, nego zato što mu nije stalo do toga. Naprotiv, radi se o pokušaju manipuliranja općim mišljenjem, što ga čini jednako promjenjivim kao što je moda.
Stvarnost svakodnevice pokazuje nam javno mnijenje koje se kreće između dviju vječnih krajnosti, kritike i pohvale, njišući se od jedne do druge krajnosti poput neumornog njihala. To njihalo sije strah, jer pohvala znači mogućnost postojanja i djelovanja, dok je kritika poput podignutog nadgrobnog spomenika za kojim se više nitko ne usuđuje baciti pogled.
Presuda javnog mnijenja smatra se konačnom do te mjere da je najpoželjniji mir, inercija u kojoj nas nitko ne voli niti mrzi, ali nas niti ne primjećuje.
Međutim, kritika i pohvala znak su djelovanja dok je anonimnost spokoja znak nedjelovanja. Ako ne činimo ništa, ništa ne riskiramo, stoga ne ulazimo u igru krajnosti u kojoj nas se prihvaća ili odbacuje. Kada djelujemo, moramo prihvatiti kao logično i prirodno to da ima onih koji odobravaju ono što radimo, ali i onih koji se ne slažu s našim djelovanjem. Nećemo zbog njih odustati od zadanog cilja jer čovjek koji je uvjeren u važnost djelovanja ne mari ni za kritike ni za pohvale, jedino mu je stalo da izvrši svoju dužnost bez obzira na trenutačni stav javnosti o dužnostima.
Povijest nam u svojoj stalnoj evoluciji pokazuje da su i ljudski interesi podređeni ciklusima. Ponekad su dužnost i čast važniji od svega drugoga, a ponekad su ta načela zasjenjena hedonizmom i materijalizmom koji ne žele duboko vezivanje s nutarnjim čovjekom, a ni s povijesti ni s Bogom.
Da bi duša mogla razumjeti i sjetiti se, čovjek mora postati gluh i na buku i na šapat, i na riku slonova i na srebrenasto zujanje zlatne krijesnice.
Knjiga zlatnih pravila, Tibet
Tu na scenu stupa “javno mnijenje” i njegovi promjenjivi trendovi. Međutim, postoji opasnost da se izgubimo u ispraznim nagađanjima dok čekamo pljesak koji nikako da dođe, propuštajući dobre prilike za korisno i učinkovito djelovanje u životu.
Važno je djelovati, odrediti se, prihvatiti rizik mogućih pogrešaka te staviti ljudsku energiju u aktivnu službu prema sebi, drugim ljudima i, jednom riječju, Bogu.
Ako nas hvale, dobro; ako nas ne hvale, opet dobro. Ako nas kritiziraju, također dobro.
Baš kao što Sunce ni na trenutak ne prestaje sjati, ni more oplakivati obale, već nastavljaju djelovati stalno s istom neumoljivošću nadilazeći puka mišljenja, tako i čovjek idealist treba ispunjavati svoju Sudbinu, stalno otvarajući prostor glasu svoje stare i duboke svijesti, a ne promjenjivim prolaznim mišljenjima.
Sa španjolskog prevela: Marica Borović
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Izvor: Nova Akropola
