BiHKulturaPrivreda

Radnik – rob nesvijestan okova

Prvi maj, takozvani Praznik rada, dobar je povod da suvremeno roblje razmisli o svojem ropstvu, kad bi imalo sposobnost dubinskog prodiranja do srži stvari, a još više – sposobnost da je suštinski promijeni. Međutim, kako jadnici ne vide lance i negve na svojim nogama, a mimo slabašnog uma im prolazi kako su sputani još sofisticiranijim, perfidnijim i jačim vezama od željeznih lanaca, oni uživaju u blagdanu koji ni nema ime po njima, već po radu! Rad – tako se čini – planduje, a radnici samo misle da to čine oni. Ne slavi se olimpijska pobjeda, već pobjednik koji ju je izvojevao; Danom ženane slavimo njihove sposobnosti već upravo osobe koje njima raspolažu; Spomenik neznanom junaku podiže su u čast konkretnim ali neimenovanim ljudskim bićima, koje zajednica smatra zaslužnima za prinesenu žrtvu; Danom oružanih snaga ne slavi se vatrena moć oružja i koljačka sposobnost noževa već ljudi koji ih koriste, itd… Ima li onda razloga da se ne slavi radnik (radnici) koji raspolaže nedjeljivom od sebe sposobnošću rada, umjesto rad sam? Istina, rad je važna kategorija, kaže se da je „rad od majmuna stvorio čovjeka“ (a rat ga je vratio natrag u krošnje!), ali bez čovjeka on je tek najapstraktniji pojam koji odsustvuje u stvarnosti. Već sam pisao o perfidiji novovjekih robovlasnika, koji formalizmima – jer je um prosječnog radnika prijemčljiv upravo i samo za površnu vrstu shvaćanja – drže u pokornosti silu jaču od cjelokupnog svjetskog arsenala nuklearnog oružja – radništvo svijeta. Nesvijesnog da se, kad čuje razgovore o „tržištu rada“, ustvari govori o „tržištu roblja“, odnosno upravo njega samog.

Volim jednostavne analogije, ne suviše pojednostavljene jer nespremne umove mogu zavesti na krivi put, ali promišljeniji će uspjeti shvatiti suštinu. Rad je imenica, kao i radnik, dok je raditi – glagol. Nož je imenica a rezati je glagol, funkciju kojega vrši maločas spomenuta imenica. Eto, neki dan uđoh u neki od bezbrojnih trgovačkih centara i zatražih od prodavačice nekoliko komada rezanja kruha, skromno se pritom zanimajući za cijenu. Rezanje kruha je, naravno, rad – ali me odgovor gotovo oborio s nogu; kao nemaju na raspolaganju rezanje kruha, ali imaju noževe kojima se to radi! Jer, kao, nisu oni prodavaonica rezanja kruha, već alata – među inim i noževa – kojima se vrši rad (nekoji uz ljudsku pomoć, a drugi sasvim automatski kad ih se jednom pokrene). Daklem, da ponovim onima koji ne shvaćaju – u trgovinama (na tržištu!) nalaze se sredstva za rad (noževi, mlinci za kavu, kompjuteri, kosilice za travu,…) a ne sam rad!

Eto, neke možda već nagriza skepsa: zašto onda nuđenje  sofisticiranog radnog sredstva – čovjeka radnika, sa svojom izobraženošću i sposobnošću vršenja rada – nazivaju tržištem rada, a ne tržištem radnika? Sasvim jednostavno: jer „trgovci“ dobro znaju da prodaju roblje, a roblje nije svijesno da prodaju njega, a ne rad koji je sposoban obaviti! Molim vas šest mjeseci, popravljanja krovova – svašta! Jeli krovopokrivač svijestan da se prodaje i kupuje on sa svojom sposobnošću, a ne rad koji bez njega postaje čisto apstraktna imenica? I tako, ovog Prvog maja slavimo rad namjesto radnika, pardon, roba spuštenog još stepenicu niže – na razinu  djelatnika – dok će nakon praznika oni nezaposleni otići potražiti posao na modernom tržištu roblja, mesnatog alata sposobnog obavljati sve vrste poslova, uvjerenog da je kupljena ta njegova sposobnost a ne on sam, neraskidivo povezan sa njom!

Eto, tako radnik nesvijesno pristaje na vlastito otuđenje nametnuto mu od robovlasnika, pardon – kapitalista, tek jedno u nizu koje unizuje njegovu ljudskost na razinu „oruđa koje govori“. I antički narodi bijahu iskreniji u dodjelivanju imena svojoj radnoj snazi, dobro shvaćajući da potrebuju čovjeka koji će ih učiti filozofiju, a ne filozofiranje samo, klesara koji će raditi svoj zanat a ne klesanje samo, ili odgojitelja koji će odgajati patricijsku djecu, a ne odgajanje samo,… Niz je uzajamno povezanih stvari koje je nemoguće razumjeti bez ishodišta iz kojega sve počinje – uniženja radnika u korist svojih robovlasnika (možda se nekima više sviđa riječ eksploatatora, iako je to suštinski isto). Primjerice, raspad porodice je jednostavno nužan u uvjetima kad se onemugućuje posao u – ili relativno blizu – prebivalištu radnika, već mu se „otvaraju“ granice da on „slobodno“ (lišen, ali nesvijestan toga, svoje vlastite volje) mora tražiti posao tisućama kilometara daleko, u svojstvu prekarnog (privremenog) radnika, šaljući ženi i djeci zarađeno iz Njemačke – tamo crkavicu, koja u domovini vrijedi pravo bogatstvo. A kako hormoni oba razdvojena spola koja su se jednom sjedinila (ne samo fizički) rade, nije li prirodno da on potraži zadovoljenje na tržištu prostituki (a ne posla koji one rade), a ona kod prvog susjeda koji još nije usahnuo ispod pupka. Zadovoljenje koje prividno smanjuje osjećaj otuđenja od partnera i djece, istovremeno ga samo uvećavajući do raskida. Što, posljedično, vodi do sporova oko djece, odgoja, alimentacija, sve tamo do inih socijalnih i demografskih posljedica, etc, etc,… – uvjetovanih ne razdvajanjem, već uzrokom kojega je ono mnogima tek neshvaćena posljedica. Uzrok ima svoje ime – kapitalizam!

Kako se često upravitelji našim životima (robovlasnici) pozivaju na slobodnu volju čovjekovu, na njegovo pravo izbora na koje ga kao nitko ne sili, valja jasno i glasno reći: slobodna volja je tek filozofska apstrakcija, fikcija koja u stvarnosti ne postoji! Postoji samo akcija koja mijenja uvjete života, i reakcija upravo njome izazvana – različita od čovjeka do čovjeka, u zavisnosti od stupnja njegove izloženosti i sposobni podnošenja promjena okolnosti – a nikakva slobodna volja, ma nam se naše djelovanje učinilo upravo kao njena posljedica. Nisam ja od slobodne volje otišao u gastarbajtere, već su me okolnosti prisilile; nisam od slobodne volje prebio susjeda, nego je njegovo ponašanje postalo nepodnošljivo; nisam od svoje slobodne volje povalio susjedu, već me pojavom i djelovanjem sklonila na to; ne izbijaju revolucije od slobodne volje radništva koje radije kolje nego radi, već iz pritiska okolnosti kojima ih je sustav prisilio na još jedino preostalo djelovanje. Nedostatak slobodne volje ne znači i nedostatak odgovornosti za naša djela, upravo suprotno – ona je zapreka koja kod različitih ljudi na različite načine sprečava reakciju na pritisak okolnosti, ali to je više pitanje karaktera no slobode volje.

Svim radnicima (aktualnima i onima u očekivanju posla, kao i bivšima) sretan 1. majapraznik – ma kako ga kapital devastirao u današnjim okolnostima – ne rada, jer on ne umije niti ga treba praznovati, već radničke klase, ljudi bez kojih je rad tek apstraktna kategorija. Pa, jednog lijepog dana koji se još ne nazire, pamet u glavu, alat u ruke i smjelo u totalnu rekonstrukciju sistema u kojem ste spali na nivo robe. Pardon, suvremenog roblja.

Ladislav Babić

sbperiskop.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close