Sestra mi, međutim, ispriča da Branko Ćopić stvarno postoji, da voli da jede, da pije, da “jest, veso je, stalno se smije i zbija šale”, da je čovjek među ljudima. I kao da bi to potvrdio, Ćopić se jedan dan pojavi
Autor: Predrag Finci
Mališani su znali njegove pjesme napamet. Odrasli su se pravili da čitaju Nikoletinu Bursaća da bi ga mogli prepričati podmlatku, a onda su ga prepričavali jedni drugima. “Polja će orati karakteri….; Majko, od juče nema Boga, rekao komesar…”. Iako je bio na spisku obavezne školske lektire, nije bilo djeteta koje nije rado čitalo Ćopićeve knjige, ni jednog koje nije znalo naslove njegovih romana, imena junaka, a poslije mnogih iščitavanja čak i cijela poglavlja. U dvorištu smo ponavljali cijele pasuse i svaki čas rekonstruisali njegove priče, izmjenjivali replike i sve nekako zamišljali da smo mi ti orlovi, koji rano lete. Branko Ćopić je zaista bio pisac za djecu prije svega zato što su ga djeca voljela. Djeca nisu znala da ga vole zato što je on dobar pisac, jednako kao što nisu razabirala da Ćopićeve knjige nisu samo za njih. Nisu to znali ni odrasli. Nisu znali da je “ozbiljan sadržaj” svaki koji je na zadovoljavajući artistički način uobličen. Uzalud je pisati o životnom bogatstvu ako si siromah u talentu.
Tek kada je izašla Ćopićeva Bašta sljezove boje počeše s uvažavanjem govoriti o njemu. Do tada su govorili sa simpatijama. Onda su naročito mnogo govorili o Brankovoj posveti Ziji (molim, pročitati ponovo!), a sve mislim da baš nisu najbolje dokučili da je Ćopić sa jednakom svježinom, čistoćom i vještinom napisao sve svoje knjige. I sa istom, depresivcima od duha svojstvenom, duhovitošću. Ćopićev lirski humor je bio njegov način da prebrodi vlastitu nesreću, da izmakne nagomilanoj patnji, da ublaži jezu sjećanja na ratne klanice. Možda baš zato u njegovim pričama nije bilo mjesta za likove neprijatelja – što je uveliko doprinjelo njegovom literarnom simplicizmu – jer je u sebi potiskivao sjećanje na zlo. Dobroćudnost je bila Ćopićeva karakterna osobina.
I navečer kada bi nestalo svjetla, čitao sam njegove knjige pod svjetlošću svijeće ili šćućuren uz veliku kaljavu peć molio majku da mi prepričava Ćopićeve priče. Plijenio me njegov jednostavni, a vrcavi jezik, jezik u kome su se susretala različita bosanska narječja, jezik u kome je sačuvan živi govor, jezik koji je činio njegove junake živima. Kada mi se sestra Javorka vratila s mora ništa joj nisam vjerovao. Rekla mi je, ni manje ni više, nego da je svaki dan drugovala s Brankom Ćopićem. Mislio sam da se veliki ne druže sa smrtnicima i da su odmaknuti u neki nepristupačni svijet. Sestra mi, međutim, ispriča da Branko Ćopić stvarno postoji, da voli da jede, da pije, da “jest, veseo je, stalno se smije i zbija šale”, da je čovjek među ljudima.
I kao da bi to potvrdio, Ćopić se jedan dan pojavi. Otišli smo na Jahorinu, on jeo, pio, pričao kako mu u Rusiji knjige izlaze u milionima primjeraka, kako je sreo Nikoletinu, junaka svog romana, a ovaj ga umalo nije prebio (“Gdje je sad onaj što napisa ‘Petokraka zvijezda sija/juri Peta divizija’, a mi stalno bježana. Dao bi mu ja da on ne bi vidio petokraku, nego sve zvijezde na nebu”), pričao da on ne bi da bude bilo čiji pisac, već “sve djece, a ako je i nekom odraslom do toga, bujrum”, najavljivao kako se nada da će se jednom zauvijek nastaniti u svoju Bosansku Krupu, obećavao kako će napisati novu knjigu za djecu, biće to… “Hajmo” – dreknu njegova žena. I još svašta izgovori. U kolima je vladala mučna tišina. Čudio sam se kako je ljepota slaba i nezaštićena. A opet, najduže traje i sve nadživi. U jednom trenutku htjedoh upozoriti Ćopićevu ženu da je njen muž veliki pisac, ali se nisam usudio. Možda bi mi rekla da pisac i njegovo djelo nisu isto. I da tvorca ne štiti stvoreno.
Tekst je objavljen na sajtu e-novine.com 2014. godine.
