Ni jedna prava umjetnost ne rađa se iz apologetstva prema društvenom sistemu i vlasti
Rade Šerbedžija jedan je od najvećih glumaca poniklih na prostoru bivše Jugoslavije. Rođen je u Hrvatskoj, u ličkom mjestu Bunić kod Korenice, 27. srpnja 1946. Pored neosporne glumačke kvalitete, Rade je poznat i po svome mirovnom aktivizmu, kako današnjem, tako i onom predratnom s početka divljanja sirovih nacionalističkih strasti koje su ljude odvele u bratoubilački rat. Njegovo mirotvorstvo mnogima je trn u oku pa je često objekt nacionalističkih hajki od kojih je jedna – ona hrvatskih desničara – upravo u tijeku. Tim povodom smo iz nekoliko intervjua koje je Rade dao regionalnim portalima izdvojili neke njegove misli zgodne za pročitati da bismo tako, ako ništa, bar malo ispravili nepravdu prema ovom čovjeku.
O jednoj životnoj situaciji
Vaša supruga Lenka Udovički i vi imali ste sudbinu sličnu nekim drugim sudbinama, onima Ivice Vidovića i Gordane Gadžić, Mire Furlan i Gorana Gajića… zadesili ste se na vjetrometinama gdje su nacionalni čopori sa svih strana tražili da se opredijelite, a vi niste htjeli odabrati stranu u vremenu kada se tražilo da se svrstate.
– Upravo ste rekli najvažniju stvar i samo se o tome radi. I cijeli nesporazum oko mene kao i oko svih ovih ljudi koje ste spomenuli, ide samo iz jedne stvari – to je bilo vrijeme u kojem si morao odabrati stranu a mi nismo niti mogli niti smo htjeli odabrati stranu. Jer smo se morali odlučiti između nacionalnih – nacionalističkih – strana… A mi smo odabrali onu najmalobrojniju stranu koja je bila protiv rata kao takvog.
Koji strah je bio izraženiji, onaj od toga da nećete moći prehraniti svoju obitelj, bila je i beba na putu, ili onaj najelementarniji strah za goli život?
– I jedno i drugo je bilo užasno. Kad danas razmišljam o tom vremenu, mislim da sam ja bio malo lud, ne mogu shvatiti da sam kroz sve to normalno prolazio i da nisam očajavao. Doduše, imao sam uz sebe mladu ženu, imao sam ljubav, tako da smo s najminimalnijim stvarima koje smo imali tog časa, s nekim novcem koji se skupljao doslovce iz džepova, uspjeli naći smisao života i sreću. Ja sam bio spreman da radim kao taksist, ili bilo šta drugo da radim, i bio sam spreman zaboraviti da sam nekad bio najpopularniji glumac u Jugoslaviji.
(‘Moj otac nije htio pogledati niti jedan moj film…’, jutarnji.hr, 06.05.2015.)
O društvenopolitičkim pitanjima i cijeni mirotvorstva
Posljednjih se mjeseci digla hajka protiv vas [slično kao i danas, o. prometej.ba]: nakon napada tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara uputili ste prosvjedno pismo “Jutarnjem listu” u kojem opovrgavate navode filmskog kritičara Jurice Pavičića da ste film “Dezerter” 1992. snimali u razrušenom Vukovaru. S portala seebiz.eu upućeno vam je pak otvoreno pismo u kojem tvrde da, između ostalog, odbijate prihvatiti Vukovar kao simbol hrvatske žrtve. Što nam o tome možete reći?
Ne želim više govoriti o tome, odgovarati na ta pitanja: stotinu puta sam u raznim novinama demantirao takve glasine i laži, i nikome ništa. Laž je postala istina u ovim našim zemljama; pa ipak se nadam da većina ljudi ne vjeruje u te horor priče. Ali da nježno ponovim: iz Zagreba sam otišao u proljeće 1990., u Suboticu gdje sam sreo svoju sadašnju ženu. S Lenkom sam živio u Beogradu, boravili smo u Sarajevu, preko ljeta u Hvaru. Početkom 1990-ih učestvovali smo na brojnim demonstracijama protiv Miloševićevog režima, što potvrđuju moji intervjui i pisma javnosti u to vrijeme. Dolazio sam u Zagreb i snimao za televiziju. Nakon što je počeo rat i nakon godinu dana užasa i pokušaja da se on spriječi i zaustavi, morao sam zauvijek otići iz svoje zemlje. Zamolili su me da podignem svoje dokumente čime sam prestao biti članom Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske. Je li to zaista bilo zato što nisam više od tri mjeseca igrao predstavu u Hrvatskoj ili zato što sam bio Srbin, više me se ne tiče, niti razmišljam o tome. Zatim sam postao član Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića s članskom iskaznicom br. 3, a potom je sve to otišlo dovraga. Molio sam Boga da se Jugoslavija raspadne na miran način, bez ijedne žrtve, i da smo to napravili, bili bismo možda sretan narod. Ali to se nije moglo dogoditi jer bez rata i krvi nitko od ovih nepoznatih lidera ne bi postao nacionalnim junakom. Prijetili su mi pištoljima i puškama i u Beogradu i u Zagrebu. Samo koju godinu prije, u anketama “Glasa Koncila” bio sam treći po popularnosti, odmah iza Majke Tereze i pape, a 1991. u istom sam listu postao, iza Stipe Šuvara, najomraženiji čovjek u Hrvatskoj.
(Rade Šerbedžija: Duboko sam razočaran u svoju generaciju, 6yka.com, 10.06.2014.)
Vi ste aktivno učestvovali u pokušajima da se spriječi rat u bivšoj Jugoslaviji. Da li sada osjećate neku vrstu satisfakcije kada su mnoge ratne vođe postali lica sa potjernica?
Znate što, teško je meni govoriti o ovim stvarima. Bilo je vrijeme kada mi je bilo teško; kada sam bio sretan što sam uopće živ. Bilo je vrijeme, poslije mojih antiratnih istupa u Sarajevu, kada me taksista u Beogradu nije htio povesti. Bilo je vrijeme kada me u Zagrebu mnogi ljudi nisu htjeli pozdraviti na ulici. Bilo je vrijeme kada sam bio sretan što sam uopće u mogućnosti da dođem na prostore svojih zemalja, svojih gradova – u Beograd, u Zagreb – da mogu otići na more u Dalmaciju, normalno prolaziti ulicom… Jer ja sam uporno hodao svim tim gradovima, kroz sve te krajeve, svjestan da ništa nisam loše uradio time što se nisam slagao sa jednoumnom idejom koja je mislila samo na svoju naciju i što se nisam slagao sa svim onim što se događalo u tim vremenima i na tim prostorima.
Međutim, sada kada su došle promjene, lijepo je, divno je, osjećam se super… Kada hodam Beogradom i ponovo idem u svoje restorane ljudi mi se javljaju, udaraju me po ramenu, slikaju se sa mnom… Tako je i u Zagrebu, tako je svugdje. Među ljudima popuštaju te nacionalne tenzije i te napetosti. Gledam i kako se najogorčeniji i najgorljiviji – ne govorim u odnosu prema meni, nego jedni prema drugima – hlade i kako popuštaju. To me čini sretnim i ispunjava optimizmom da će ovi narodi ipak moći između sebe razgovarati kao ljudi.
Nije uvijek bilo tako. U Beogradu je na vas potegnut pištolj 1992…
Ušao sam sa mojim studenticama Brankom Katić i Darom Šuković i mojim drugarom Andrejom Popovićem u klub Nana, koji se nalazio nedaleko od stana Lenkinih roditelja gdje sam tada stanovao. Prethodno, te večeri 27. maja 1992, proslavljali smo u Klubu književnika rođenje moje kćerke Nine. Njih su bila trojica, mladi ljudi. Čim smo ušli, odmah su počeli dobacivati i govoriti mi “izdajico jedan srpski”, “idi Tuđmanu”, psovali su mi majku i tako dalje. Došao sam do šanka; znao sam dečka iza njega pošto je ranije radio u Šeheru. On mi je odmah rekao da su pijani i naoružani i zamolio me da odemo. Mi smo taman ispili piće kada mi je odjeknuo pucanj iznad glave – metak se zabio u strop. Okrenuo sam se i vidio kako su dvojica držala za ruku mladića koji je pucao. Bio je pijan. Jedina vrata su bila pored njih i morali smo tu proći. Rekao sam Branki “samo polako bez straha”. Dok smo prolazili pored njih, ovaj što je pucao dobacio mi je šapćući: “Rade, jebem ti majku…” Izišli smo. Sjeo sam u auto, došao kući – to je bilo tri stotine metara dalje – natočio viski i tek tada su mi klecnula koljena; tek tada kada je adrenalin pao, shvatio sam što se dogodilo.
Ljuba Tadić kasnije je saznao da je mladić koji je pucao iz mog kraja, iz Like. Tko zna što je on u tom času osjećao i što se njemu sve odvijalo u glavi i zbog čega ja za njega nisam bio dovoljno dobar Ličanin, dovoljno dobar Srbin. Ali, kako je drugačije moglo i biti? Jer, ja sam tada u Sarajevu istupao protiv rata, a u Beogradu, u televizijskom dnevniku, pokazali su sliku da ja nešto govorim i rekli: “Rade Šerbedžija uvijek je govorio da ne može odabrati stranu i da je neće odabrati; izgleda da je Šerbedžija sada izabrao stranu – muslimansku”. A u Zagrebu, u dnevniku, u isto vrijeme, istog tog dana, pokazali su istu sliku i rekli: “Ovo je posljednji pokušaj Šerbedžije da spasi Jugoslaviju.” I što da se kaže tom mladiću u tom času kada gleda državnu televiziju koja to govori, koja to montira? Danas bih s tim momkom volio popiti piće, možda bi se zagrlili i izljubili, možda sada i on shvata – a vjerojatno je i shvatio – da sam ja u pravu bio.
(Oprostio sam svima, vreme.com, 26.05.2011.)
O kulturi i umjetnosti
Spomenuli ste maloprije Štulića [u kontekstu njegovog poštovanja prema Arsenu Dediću, o. prometej.ba], čiju ste „Meni se dušo od tebe ne rastaje“ uvrstili u repertoar. Je li vas njegovoj poeziji privukla činjenica da ste oboje prošli kroz fazu disidenta. Njegova doduše, još traje, a traje li i vaša?
Mnogo sam više bio pojmu disidentstva u vrijeme bivše Jugoslavije, praveći neke predstave, govoreći kritički o mnogim stvarima u tom društvu. Naravno, volio sam svoju zemlju u kojoj sam živio i odrastao, ali uvijek je bilo razloga da kao umjetnik budeš disident. Uostalom, to je i Arsen bio cijelog života, u svim sistemima. Zadaća svakog umjetnika je da bude disident u odnosu na državu, institucije, na naciju i autoritete, kao što kaže Miroslav Krleža. I to je živa istina. Ne rađa se nijedna prava umjetnost iz apologetstva prema društvenom sistemu i vlasti. Dakle, u našoj prirodi je bliže biti pobunjenik, onaj koji zamjera, ispituje, kritizira, negoli onaj koji se divi caru, kralju ili predsjedniku vlade.
Znači, disidentstvo u vašem slučaju nije izbor, niti stjecaj okolnosti. Nešto kao poziv…
To je jednostavno umjetnički nagon. I u tom smislu, to je bilo vidljivije za ljude koji su se bavili teatrom i filmom. To bi se manje moglo reći za Štulića koji disidentstvo kroz svoju pjesmu i ne može toliko provući, koliko kroz svoje osobne stavove. Uvijek sam u svim svojim kritikama nastojao pronaći način da kritiziram pojedine stvari i likove u politici i društvenom životu, a pokušavao sam pritom biti oprezan da to ne ispadne kritika prema narodu, cjelinama, građanima.
(Rade Šerbedžija: Umjetnik nije onaj koji se divi caru, kralju ili predsjedniku Vlade, tris.com.hr, 19.08.2016.)
Što bi bilo realno disidentstvo?
Još je bolje reći ispravno disidentstvo. Jer disidentstvo može biti agresivno, može biti nerealno, opasno, a može biti i disidentstvo u odnosu na Jugoslaviju i onaj život koji smo živjeli u vrijeme Titovog socijalizma. Život koji je u ono vrijeme ipak bio, po meni, od svih socijalističkih zemalja najhumaniji, a opet i tu je bilo raznih nepravdi protiv kojih se čovjek morao buniti… Hoću reći sljedeće. Recimo, zašto su svi Žikini filmovi imali problema, od “Zasede” koja je bila stvarno zabranjena, pa “Buđenja pacova” ili “Crvenog klasja” koji je isto doživio paradoks jedan. Kad smo snimili film, dobio je i Zlatnu arenu i bio najgledaniji film u Sloveniji ali nikad nije distribuiran u ostalim dijelovima Jugoslavije. Izvan Slovenije praktički su ga vidjeli samo ljudi koji su ga gledali u Puli. I “Doviđenja u sljedećem ratu” isto tako. Ja sam volio to Žikino disidentstvo, on nije govorio da je socijalizam užas sam po sebi, ali je govorio o glupostima pojedinih rukovodilaca, kako su tjerali seljake u zadruge i kako su ih trpali u zatvore ako nisu htjeli, proglašavali ih kulacima… Ta vrsta primitivizma koja je isijavala iz tih političkih komesara, e to je bila stvar gdje se rađala dramska situacija. Zato je Žika to slikao tako, ali on nije mahao crvenom krpom i vikao da taj sistem ne valja, da je najgrozniji sistem, ne, on je išao iznutra, i slikao neke stvari koje su se morale reći. To je mene jako kao mladog umjetnika usmjerilo. I to je zapravo razlog zašto sam tako objeručke prepoznao i prihvatio mladog Ljubišu Ristića i Dragana Klajića kad su došli k meni u Zagorje, ja sam snimao seriju “U registraturi” i onda smo pili neke gemište zagorske a oni su meni obrazlagali ideju KPGT-a [Kazalište, Pozorište Gledalište, Teatar, o. prometej.ba] i te otvorenosti jugoslavenskog kulturnog prostora.
(‘Moj otac nije htio pogledati niti jedan moj film…’, jutarnji.hr, 06.05.2015.)
Da li imate osjećaj da se kultura i umjetnost danas tretiraju kao nužno zlo, a ne kao fundamentalni segment svakog društva?
Odavna je poznata istina koja se može izroditi iz one narodne izreke „U zdravome tijelu zdrav duh“. To bi valjda trebalo značiti i obratno – da bez zdravoga duha (a to preneseno znači bez umjetnosti i kulture) nema sklada, zdravlja ni sreće u tijelu čovjekovom, pa tako ni samome društvu u kome živimo. Svaka pametna vlast morala bi znati da se i u najtežim vremenima (ratova, svjetskih ekonomskih kriza, elementarnih nepogoda…) ne može i ne smije zaboraviti na duh koji taj narod čini otpornijim i jačim u sudaru sa teškoćama života.
I tako dođosmo do fundamentalnog pitanja – usuđuje li se danas iko razmišljati o značaju kulture i umjetnosti u savremenom društvu?
Ne znam. Lično sam razočaran sa svime što se događa na ovim prostorima, sa čijim sam ljudima nekada stvarao umjetnost i neki novi socijalizam. Socijalizam u kojeg je vjerovao Krleža. Socijalizam koji je pokazao i Sovjetskom Savezu njihovu zabludu u tumačenju marksizma i cijelom svijetu jedan mogući koncept društvenog uređenja u kome bi razlike među ljudima bile podnošljive i gdje ne bi bilo siromašnih, gladnih i nesretnih ljudi. Danas se mnogi ljudi ne sjećaju onih pozitivnih stvari koje je jugoslavenski socijalizam sadržavao. Naravno, ove moje riječi zvuče skaradno poslije užasnih ratova koji su unesrećili ove narode, tako da i samo prisjećanje na bivšu Jugoslaviju izaziva među mnogim ljudima skandal i svetogrđe. Ja, naravno, ne zagovaram nikakvu novu zajedničku državu koja je, poslije svega što se dogodilo, apsolutno nemoguća, ali sam siguran da će ovi narodi i njihova politička rukovodstva morati promijeniti svoju retoriku mržnje i netolerancije i shvatiti da se mora graditi novi svijet i novi život na ovim prostorima, život dostojanstveniji, bolji i sretniji. A tu umjetnost, kultura, znanost i obrazovanje moraju biti lučonoše takvih akcija mira i humanizma među ovim narodima.
Šta je kulturna budućnost regije – još jače povezivanje ili separatni put ka Evropi. Možemo li jedni bez drugih?
Jedini ispravni put je u povezivanju i udruživanju snaga i suradnji među ovim našim narodima, to jest među novim državama nastalim na ovome prostoru. Na taj način će i privreda jačati u odnosu na velike evropske i svjetske korporacije i ostvarivati povoljnije rezultate. Ako nije već isuviše kasno, jer mnoge su vitalne i vrijedne privredne jedinice prodane za male pare stranom kapitalu. U Hrvatskoj je 90 posto banaka u rukama njemačkih, austrijskih, švicarskih i ostalih moćnih evropskih i svjetskih banaka. Ukoliko se ovi narodi ne povežu pa da budu u Evropi prepoznati kao jedna posebna kultura koja u sebi sadržava neke specifične odlike od Balkana pa do Mediterana, bojim se da im se ne piše dobro. Mogli bi ostati na marginama Evrope, nepoznati i neprepoznati kao na primjer Koruški Hrvati u Austriji. Možete li zamisliti da za 50 godina na ovim našim južnoslavenskim prostorima njemački, engleski i talijanski jezik budu ponovo glavni jezici na kojima će se igrati čak i u teatrima, a da se našim hrvatskim, srpskim, slovenskim i makedonskim jezikom održavaju tek neki folklorno poetski recitali po nekim novoizgrađenim domovima kulture za manjinske narode u Evropi?
(Rade Šerbedžija: ‘Umjetnost ne može bez svoga mecene, zato treba tragati za takvim ljudima!’, artbizmag.com, 21.12. 2015.)
Pripremio: Mato Šarčević
Prometej.ba
