Psihologija masovnih pokreta: Kako ISIL pravi radikale?

Velika stvar koja se promijenila u posljednjih 60 godina jeste da se zapravo više ne morate priključiti masovnom pokretu. Možete sve pratiti online i učestvovati izdaleka

Nakon terorističkog napada u San Bernardinu, umovi nekih ljudi odlepršali su do materijalističkog elementa svireposti – oružja koje je korišteno za ubijanje. Ali, krucijalni problem je ono što bi se moglo nazvati tehnika ubjeđivanja – kako je moguće da je ISIL bio u mogućnosti radikalizirati nekolicinu onih koji žive u Radlandu, u Kaliforniji? Koje psihološke alate posjeduje? Šta im omogućava ovako rasprostranjeni utjecaj?

Najbolji izvor mudrosti o ovoj općenitoj temi još uvijek je “The True Believer“, djelo Erica Hoffera, koje je napisao 1951. Hoffer je napravio razliku između praktičnih organizacija i masovnih pokreta. Prvo, poput firme ili škole, nudi priliku za samounapređenje. A s druge strane, centralna preokupacija masovnih pokreta je samožrtvovanje. Svrha organizacije kao što je ISIL jeste da ljudi negiraju sami sebe za veći cilj.

Vođeni frustracijama

On tvrdi da masovni pokreti nastaju samo u određenim uslovima, kada nekada čvrsta društvena struktura dođe u fazu  propadanja ili dezintegracije. Ovo je prilično dobar opis pojedinih dijelova arapskog svijeta. U manjoj mjeri to je dobar opis izdvojenih džepova našeg vlastitog segmentiranja, individualiziranog društva, gdje se pojedinci nađu potpuno odsječeni.

Ljudi koji služe masovnim pokretima opresiju (ugnjetavanje, tlačenje) ne smatraju odbojnom. Njih primarno vode frustracije. Njihove personalne ambicije nisu ispunjene. Izgubili su vjeru u vlastite sposobnosti da ostvare svoje snove. Oni ponekad žive u teškoj dosadi. Sloboda pogoršava njihov osjećaj frustracije jer nemaju koga okriviti za svoj mediokritet, osim sebe samih. Fanatici, francuski filozof Ernest Renan tvrdi, strahuju od slobode više nego od vlastitog progona.

Ovakvi uspješni masovni pokreti govore takvim ljudima da je izvor njihove frustracije izvan njih samih i da je jedini način da promijene svoju ličnu situaciju da transformiraju svijet na neki radikalan način.

Da bi se njegovao ovaj samožrtveni stav, uspješan masovni pokret prije svega ocrnjuje sadašnjost. Njegova doktrina uzdiže slavnu prošlost i opisuje utopističku budućnost, a sadašnjost je samo neinspirativan ponor. Zlatna budućnost počinje izgledati življe i realnije od sadašnjosti, i to na takav način da se onaj koji vjeruje u ovo počinje odvajati od svakodnevnih životnih činjenica: djece, grada u kojem živi, svog doma. Samožrtvovanje je neracionalan čin, tako da masovni pokreti učine da njihovi sljedbenici vjeruju da krajnja istina postoji u drugoj dimenziji i da ne može biti izvučena iz proživljenog iskustva i direktne opservacije.

Sljedeće je da masovni pokreti nipodoštavaju individuu. Sve što je jedinstveno za individuu ili je kritizirano ili zabranjeno ili umanjeno. Identitet pojedinca se definira kolektivnim, grupnim identitetom, utvrđenom kultiviranom mržnjom prema drugim grupama.

Generiranje mržnje

Tu postoji mnogo samoodricanja. Ironično je da osjećaj nesebičnosti pravih vjernika može dovesti do arogancije i nemilosrdne okrutnosti. To također može postati ovisnost. Ukoliko pravi vjernik dozvoljava sebi da izgubi vjeru u svoj kredo onda bi sva ta samonametnuta patnja bila uzaludna.

Ovi pokreti generiraju mnogo mržnje. U konačnici, Hoffer tvrdi, njih vodi divlja nada. Oni vjeruju u neposrednu savršenu budućnost i da ona može biti realizirana ukoliko oni nepromišljeno unište sadašnjost. Slavni momenti kraja su tu iza ugla.

Fanatici na pozornici izvode teatralne, nasilne činove, akutno svjesni svoje publike. Oni se oblače u vojne kostime. Iznajmljuju misteriozna crna vozila. Pucaju na mase nenaoružanih i nevinih i to ne može biti više patetično nego što jeste, ali oni igraju te uloge sa punom teatralnom dramaturgijom holivudskih akcionih filmova.

Hoffer to ovako sumira: “Da muškarci zarone strmoglavo u neki poduhvat ogromnih promjena moraju biti intenzivno nezadovoljni, ali ipak ne siromašni i moraju imati osjećaj da posjedovanjem potentne doktrine, nepogrešivi vođa ili neka nova tehnika koju posjeduju, predstavlja izvor neodoljive moći. Također, moraju posjedovati ekstravagantnu koncepciju perspektive i potencijala budućnosti. Na kraju, moraju biti potpuno nesvjesni poteškoća koje su uključene u njihov ogromni poduhvat. Iskustvo je hendikep.“

Velika stvar koja se promijenila u posljednjih 60 godina jeste da se zapravo više ne morate priključiti masovnom pokretu. Možete sve pratiti online i učestvovati izdaleka.

Ispravan odgovor na ovu pojavu je i dalje isti. Prije svega, pokušati izliječiti društveni disintegritet koji su posijali ovakvi pokreti. Drugo, ponuditi pozitivne, inspirativne stvari koje će zamijeniti one samoubilačke. Treće, masovni pokreti se pobjeđuju kad im se uništi karizma, kada su vojno pobijeđeni i poniženi. U tom slučaju oni više ne mogu pružiti nadu, inspiraciju ili dostojan izlaz za one koji su nezadovoljni.

 (Faktor.ba/David Brooks, New York Post/Priredila: Raisa Bušatlić/Foto: Al Jazeera)