Postoji li BiH još uvijek kao suverena država?

Procesu rasturanja države, kojeg je prvi čovjek RS-a pokrenuo i sa svojim društvom ga svaki dan sve više intenzivira, domaćim se resursima više i nije moguće suprotstaviti.

 

Piše: Slavo Kukić
Tacno.net

Ako vam se analitičke ambicije zadovoljavaju površnim promatranjem stvari, sve više je razloga za optimizam – i za sud kako je dvadeseta obljetnica Daytonskoga sporazuma obilježena pozitivnim trendovima. Prije koji dan je, recimo, objavljen podatak kako je BiH u skupini prvi 50% zemalja prema sklonostima stranog kapitala da u njima bude investiran. Ili, Evropska komisija nedavno podnese Izvještaj o napretku BiH, koji je bolji nego ijedan prije njega – jer, u njemu se zaključuje kako je naša zemlja ponovno na reformskom putu, da su vlasti počele rješavati prioritete na putu pristupanja Evropskoj uniji i tome slično.

Ali, to nije sve. Članovi državnoga predsjedništva sve češće su po bijelu svijetu – i, ako je po medijskim izvještajima suditi, sve više ih se uvažava – i sve više ih se tapše po ramenu. Vrh državne vlade, potom, neka mi oproste oni koji je vladom ne priznaju, iz Bruxellesa šalje poruke kako će naša aplikacija za članstvo u EU biti spremna za mjesec dana – a iz tona koji koriste dade se izvući zaključak kako je s tamošnjom evropskom administracijom sve već i dogovoreno.

Je li, međutim, baš sve tako kako se javnosti servira? U vrijeme kada ovaj tekst stiže na uvid čitateljskoj publici, u glavnom gradu istočnih susjeda se, u organizaciji tamošnjega Centra za vanjsku politiku održava konferencija „Potencijalna unutrašnja nestabilnost BiH“. Iako mi, ruku na srce, baš i nije najjasnije zašto se naši susjedi, kod tolikih muka u vlastitoj kući, brinu još i za nas, nema dvojbi da BiH nema previše razloga za miran san. Na to, uostalom, u vikendu iza nas upozori i najnovija, sarajevska sesija Igmanske inicijative.

Od sudionika ovog skupa se, da ne duljim, a povodom dvadesete obljetnice, dalo čuti hrpu kritičkih sudova. Neki od njih, među koje spadam i sam, stanje u kojem se zemlja nalazi danas ocjenjuju kritičnijim i od onog neposredno nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma.

Mnogi bi, znam, ovoj logici mogli kontrirati pitanjem na čemu se temelji? No,  odgovoriti im baš i nije specijalan problem. Jer, argumenata za takav stav je, iskreno, do mile volje – i moguće ih je sresti bukvalno svaki dan. Promatra li se, pak, sve njih kao cjelinu – bez da se ulazi u pojedinačna i svakodnevna događanja – argumentacija je i više nego uvjerljiva.

Potpisivanje Daytonskoga sporazuma je, krajnje pojednostavljeno, kod obična svijeta otvorilo prostor nadi da je vrijeme rata, ubijanja i razaranja, ali i mržnje i netrpeljivosti iza nas – i da nam se ponovo nudi pravo na život kakav smo desetljećima navikli. Godine su, nažalost, prolazile a mijenjalo se nabolje malo ili ništa.

I ne samo to. Zadnjih desetak godina se, umjesto uzlaznih ima posla s trendovima negativna predznaka. A svima im je zajedničko da za učinak imaju sve manje države i vladavine prava, a sve više političkih begovata i vladavine sirovih balkanskih baraba. U prilog tome, uostalom, govore i najnovija događanja – ona u vezi s državnim sudom i tužiteljstvom, potom Ustavnim sudom i, na koncu, SIPA-om, državnom agencijom za istrage i zaštitu BiH. Ustavno djelovanje ovih institucija, ako i kada nije bilo po volji političkoj klasi, korišteno je kao povod da se obznani njihovo nepriznavanje na dijelu državnog teritorija – i da se primjenjuje sve bezočniji princip ucjena i uvjetovanja po logici, ili će biti prihvaćena naša reforma po scenariju kakvog sami razradismo ili će im djelovanje na dijelu zemlje koji kontroliramo biti potpuno onemogućeno.

Pri tome, praksa uvjetovanja postaje sve očiglednija. U tjednu iza nas, naime, ona je dostigla razinu koju se nerijetko krsti čak i državnim udarom. Nisam, istina, siguran da je po srijedi baš to – ali, ne dvojim da se ima posla s akcijama koje vrlo zorno ukazuju na nepriznavanje i blokadu države. I koje, među inim, daju osnova i za pitanje, postoji li više uopće BiH kao suverena država? Ili, ako je njezino postojanje još uvijek neupitno, može li je ovakva filozofija koliko sutra definitivno, jednom za svagda ipak adaktirati?

Akcije blokade i nepriznavanja, dakle, nisu upitne. Ali, jeste pitanje što je u njihovoj pozadini, čime su, hoću reći, i nepriznavanje i blokade države motivirani? Što se, recimo, mene tiče, po srijedi ni u primisli ne može biti ono što se svjetini servira. Ili još konkretnije, sve to, primjerice, nema nikakve veze sa željom da se obrani daytonska pozicija Republike Srpske. Eksploatacija te pozicije je, naprotiv, samo paravan kojim se pokušava prikriti ono što suština jeste. A suština je strah u Republici Srpskoj trenutno najmoćnijega zbog onoga što bi ga u ne tako dalekoj budućnost moglo snaći – zbog privođenja sudu pravde od institucija koje danas tako svojski negira. Na djelu je, dakle, logika – ili one ili ja. Odnosno, ne uspijem li te institucije rasturiti, a s njima i snagu države dodatno oslabiti, ceh ću, za ono što godinama činih, morati platiti sam.

I, budimo iskreni, procesu rasturanja države, kojeg je prvi čovjek RS-a pokrenuo i sa svojim društvom ga svaki dan sve više intenzivira, domaćim se resursima više i nije moguće suprotstaviti. Što se, hoću reći, domaće kritične mase tiče, on bez problema može sa svojim naumom i nastaviti. Ako je, pak, tako, postoji li itko tko bi prvog čovjeka RS-a u njegovoj nakani mogao i zaustaviti? Naravno.  Postoji. I zna se tko je to – svjetski centri moći, oni koji su i supotpisnici Daytonskog paketa, pa i još neki, oni što se u Daytonu ne nađoše.

Jesu li, međutim, oni na akcije toga tipa i spremni? Potvrdan odgovor je, što se mene tiče, a to je pretežito mišljenje i sarajevske sesije Igmanske inicijative, posljednje što bi moglo djelovati uvjerljivo. Jer, u postupanju svjetskih centara moći toliko je detalja koji upućuju na suprotno – da im zaustavljanje destruiranja ove zemlje nije ni na kraj pameti. Potpuno suprotno, takvu orijentaciju oni nagrađuju, u prilog čemu govori i najnoviji Izvještaj o napretku BiH koji je, ponovimo, usprkos svim negativnim trendovima koji se vide i iz aviona, bolji nego bilo koji prije njega.

Takav izvještaj, rekao bi jedan od igmanovaca, šalje poruku da su odustajanje od Daytona i dezintegrirajuća naracija najsigurnija preporuka za pridruživanje Evropskoj uniji. Do sada najpozitivniji izvještaj, naime, zarađen je i na promociji kako je logično da kontrolu nad Eronetom i Eletroprivredom Herceg-Bosne ima Čović – jer, Bože moj, to su hrvatske firme – kao što je normalno da je nad BH telekomom i Elektroprivredom BiH, budući su bošnjačke firme, zadrži Izetbegović. I sve to se događa usprkos činjenici da se reformska agenda, koja im je dana u zadaću, temelji na potpuno suprotnoj logici.

Ako je, pak, tako, nemoguće je ignorirati pitanje, koje na sarajevskoj sesiji Igmanske inicijative postavi bivši bosanskohercegovački diplomata. Je li, veli on, moguće da sve ovo, što se u BiH događa, svjetski centri moći ne vide. Zar je, recimo, moguće da gospođa Mogherini, potpredsjednica Evropske komisije, ne vidi kako je najnovija odluka vlade RS-a da prekine suradnju sa SIPA-om, te državnim sudom i tužiteljstvom, klasično nepriznavanje države i njezinog ustavnopravnog poretka – jer, kako drugačije protumačiti njezinu izjavu da bi taj prekid tek mogao ugroziti ustavno-pravni poredak. Dakle, tek bi eventualno mogao. A to, onda, znači da ga još uvijek ne ugrožava – iako, svakom iole normalnu je jasno da je taj poredak debelo već danas ugrožen.

Zar je, ponovimo, moguće da takozvana međunarodna zajednica pa što god pod tom kovanicom podrazumijevali, sve to ne vidi? Ili je, ako se takva mogućnost otkloni, a ništa logičnije od toga, po srijedi nešto sasvim drugo, i puno opasnije dakako. Ne može li se, drugim riječima, u takvom postupanju prepoznati nešto što ima obilježja projekta? I što počiva na logici, destruktivna postupanja ne treba sputavati, treba ih, naprotiv, prepustiti sudu vremena, a onda, nakon 20-30 godina učiniti ono što je jedino moguće – završiti s Bosnom i Hercegovinom kao evropskom pričom. I uz obrazloženje, Bože moj, kako je učinjeno baš sve, i kako, usprkos tome, nije išlo – jer eto, ljudi i narodi ne žele živjeti zajedno.

Sve mi se čini kako bi po srijedi moglo biti baš to. Kako drugačije objašnjavati šutnju nad činjenicom da predsjednik suverene države glasuje na izborima druge – jer, predsjednik nije građanin koji na takav čin ima pravo, nego institucija i personifikacija državnog suvereniteta? Ili, kako objasniti sudjelovanje člana državnoga predsjedništva u predizbornoj kampanji druge države – i klicanje njezinu novom čelniku kao predsjedniku pripadnika i čitavog jednog konstitutivnog naroda u zemlji kojoj je sam na čelu? Kako, na koncu, objasniti šutnju nad činjenicom da se prvi čovjek polovine države sprda s institucijama cijele države – i državom kao neprirodnom konstrukcijom također?

Zar je, da zaključim, moguće da međunarodna zajednica sve to ne vidi. Ili je u pitanju, ipak, nešto drugo, da se pravi ćorava kod vlastitih očiju – i zbog projekta kojeg još uvijek nije spremna i obznaniti.

Za razliku od njihovog mudrovanja, međutim, ja se još jednom usuđujem, i njima i svima nama, postaviti pitanje – postoji li, doista, BiH još uvijek kao suverena država. Ili nam je pred očima, naprotiv, ostao samo geografski okvir?

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close