Psi i klaunovi u službi boga Marsa: Psi

Piše: Marijan Oršolić

Ako se dosadašnji dio ljeta nije iskazao velikim vrućinama nego prije neviđenim količinama kiše, zato su prethodni mjesec ponovno uzavrela mnoga ratna žarišta. Rasplamsali su se sukobi na Bliskom istoku (Palestina, Irak, Sirija, Afganistan), tinjaju borbe u Ukrajini, s vremena na vrijeme mediji prenesu vijesti i o strahotama u Somaliji, Nigeriji, Centralnoafričkoj Republici, Južnom Sudanu. Prethodni mjesec kao da je bio posvećen bogu Marsu. S obzirom na ljudsku povijest ništa novo.

Švicarac Jean Jack Bebl izračunao je kako je u zadnjih 5 i pol tisuća godina vođeno 14 i pol tisuća ratova u kojima je poginulo 3 milijarde 600 milijuna ljudi. U Europi je od toga bilo 289 ratova, a samo u 1993. godini 66 svjetskih zemalja bilo je u ratu (Usp. Ivan Cvitković, „Konfesija u ratu“, 19). S obzirom, međutim, na visoka očekivanja čovječanstva da će treći milenij donijeti svijetu mir, stabilnost i napredak, vrlo razočaravajuće, i zabrinjavajuće. Kao da čovječanstvo još uvijek nije ništa naučilo iz svoje povijesti. Štoviše, čini se kako će svako novo ponavljanje pogreške sve skuplje i skuplje plaćati.

Velika očekivanja u popravljanju situacije i usmjeravanju društava prema miru redovno su usmjerena prema intelektualcima i vjerskim zajednicama. Da li bi intelektualci i vjerski službenici složnim mirotvornim nastupom zaista mogli odvratiti društva od rata i usmjeriti svijet prema miru? Upitno. Ali zato mnogim korumpiranim i neodgovornim intelektualcima i vjerskim službenicima vrlo dobro ide dolijevanje ulja na vatru sukoba, pa čak i ideološko pripremanje ratova. Ovih dana u kinima vrlo prigodno igra drugi nastavak remakea filmskog klasika „Planet majmuna“. U starim nastavcima ovog klasika jako lijepo je prikazano društvo u kojem vladaju gorile, a lukavi orangutani intelektualno opravdavaju njihove postupke. Savršena slika našeg svijeta, kojim vladaju sirovi gorile i lukavi orangutani, psi rata i klaunovi zabavnih nastupa i lica, ali tužnih i mračnih razmišljanja.

Naslov ovog teksta dijelom je posuđen od sjajnog bh. pisca Josipa Mlakića koji u romanu „Psi i klaunovi“ pokazuje kakvi se sve tipovi ljudi i na koji način nameću kada svijet obuzme ludilo rata. Ovo je priča u tri nastavka o tri u medijima ne pretjerano primijećena, ali svakako pažnje vrijedna detalja iz prošlog mjeseca, koji predstavljaju fragmente objašnjenja ljudske sklonosti razdoru, sukobu i ratovanju. Ovo je priča o psima i klaunovima rata, i o njihovom idolu-gospodaru.

* * *

Prošlomjesečna tragedija malezijskog aviona koji je letio na liniji Amsterdam-Kuala Lumpur i oboren iznad Ukrajine jedna je od nekoliko strašnih avionskih nesreća ove za letove avionom crne 2014. godine. I dok su prijatelji i rodbina unesrećenih oplakivali užasne smrti svojih najbližih, dok su se drugi sažalili, solidarizirali s unesrećenima, slali izraze sućuti i pokušavali pomoći, našlo se i onih koji su žrtve prezreli, pa čak i negirali.

Tako je Igor Ivanovič Strelkov, zapovjednik proruskih snaga – koje su, prema nekim okolnostima tragedija i materijalnim dokazima (transkript telefonskog razgovora) najvjerojatnije odgovorne za rušenje aviona – izjavio da je srušeni malezijski avion bio pun mrtvih ljudi! Sve je, čini se, namještaljka i podmukla bjelosvjetska zavjera protiv nedužnih proruskih pobunjenika. Strelkov je pojasnio neupućenima kako tijela 298 nesretnika „nisu svježa“ (sic), da u njima nije bilo krvi, te da su smrdjela zbog raspadanja. Ni riječi žaljenja tolikih stradalih ljudi. Očekivani cinizam došao je i iz usta ruskog predsjednika Putina koji je za tragediju okrivio ukrajinske vlasti zbog toga što je avion pao na teritoriju koji je službeno Ukrajina! Otprilike kao da je 90-ih JNA oborila strani avion u Slavoniji a onda optužila vlasti u Zagrebu jer ne mogu osigurati mir u zemlji! Bilo je tu još ciničnih i bezobraznih teorija, kao npr. da je nesreća rezultat loše planiranog atentata na Putina od strane Ukrajinaca, koji su zamijenili malezijski avion za Putinov i srušili ga!

 

medijska manipulacija

Naravno, bh. mediji prilikom prenošenja vijesti o Strelkovu i njegovoj bizarnoj teoriji nisu propustili s oduševljenjem navesti detalj iz Strelkovljeve biografije, gdje se navodi kako se on svojevremeno borio na strani Vojske Republike Srpske. Da li je to istina, ne znam, ali ovdje prikazuje slične ratne metode i obrasce ponašanja koje su se mogle zabilježiti i u ovdašnjem ratu 90-ih. Doduše, na ovim prostorima ti su obrasci ponašanja preživjeli kroz djelatnost medija, čak i javnih servisa.

Ne dolaze li do dan-danas iz RS-a (pa čak i preko javnog servisa RTRS, te raznih drugih tiskanih i internetskih medija) teorije kako su bošnjačke snage žrtvovale svoje ljude kako bi navukli bijes međunarodne javnosti na nevinu, obrambenu vojsku RS? Tako Jugoslav Petrušić na RTRSu, u subotnjem dnevniku početkom 2013, objašnjava kako su vojnici Armije BiH na Tuzlanskoj kapiji postavili eksploziv ispod zemlje, bez trunke neugodnosti maše slikama raskomadane djece i zagonetno se pita zašto djeca nisu isprobijana gelerima ako su već ubijena granatom. Ne objašnjavaju li Karadžić i njegovi svjedoci u Haagu neupućenima i dan danas kako su Sarajlije sami sebe gađali na Markalama? Nije li Karadžić pojasnio, a neki mediji u RS prenijeli, kako su Alija Izetbegović i ex-reis Cerić nahuškali Nasera Orića da isprovocira bosanske Srbe, koji su zatim ni krivi ni dužni pobili oko 8 tisuća ljudi u Srebrenici. Postoje naravno i teorije oko tog pretjeranog broja. Karadžić smatra kako je ubijeno samo 2 tisuće ljudi, a ostatak od službenih 8 tisuća se i danas uvozi iz drugih mjesta. Na kraju svoje obrane Karadžić cinično zaključuje: „Zločin je kad se ubije i jedan čovjek, čemu pretjerivati?“ Druge rs-ovske teorije o Srebrenici govore kako je sam Orić ubio tisuću Bošnjaka iz Potočara. Ovu su teoriju oduševljeno prenijele dežurne virtualne duševne bolnice, koje se rado nazivaju nezavisnim internet-portalima, kao što su Nezavisne.com, Pressrs.ba, ali nažalost i Poskok i HercegBosna.org, očigledno oduševljeni strategijom poricanja zla.

Oduševljenje spomenutom strategijom pokazao je i Cro.portal, koji je nedavno objavio svjedočenje Zorana Kotnika o „britanskoj ulozi u Ahmićima“, koje su iskopali ni manje ni više nego na stranicama Glasa Koncila (6. srpnja). Prema toj teoriji, iznesenoj povodom nepravednog stigmatiziranja nevinog mučenika Darija Kordića, Armija BiH je unajmile Engleze da počine masakr u Ahmićima i da ga podmetnu Hrvatima, pozvavši CNN da snimi događaj. U zataškavanju istine pomogla je i aktualna jugonostalgičarska protuhrvatska vlast u Hrvatskoj te njihovi britanski medijski agenti! Pouzdanost Kotnikova svjedočenja se objašnjava time što je on „bio član obavještajne zajednice“ i tako imao pristup mnogim tajnim informacijama, te time što je „Glas Koncila ozbiljno crkveno glasilo“. Krunu protuhrvatske urote cro.portal vidi u tome što ovu senzacionalnu vijest ni jedan vodeći medij u Hrvatskoj „nije ni objavio niti argumentirano opovrgnuo“!

Oduševljenje strategijom poricanja i prešućivanja dijeli, čini se, i kandidat za predsjedništvo iz reda bošnjačkog naroda ex-reis Mustafa Cerić, koji nedavno govori o potrebi sankcioniranja „masovnih zločina širom Bosne i Hercegovine, od Tomašice do Ahmića“. Zna Cerić da BiH ipak nije tako mala zemlja, da ona obuhvaća i Trusinu, i Grabovicu, Kiseljak kod Žepča, Uzdol, Križančevo Selo, i još neke druge lokacije stradanja, ali ovaj proslavljeni humanist i čovjek dijaloga o tome šuti. Ni federalni mediji se redovito ne proslavljaju objektivnim izvještavanjem o mjestima stradanja. Koliko će prostora dobiti koji izvještaj o mjestima stradanja, ovisi redovno o nacionalnosti žrtava. I to je zajednička strategija većine medija u BiH. Čime se završava začarani krug poricanja krivnje i odgovornosti. I čime se nastavlja nesreća i neljudskost ovih prostora. Jer tamo gdje se tragedije i stradanja dijele na stradanja naših i zavjere protiv naših, tu nema ni sreće, a nema ni trunke ljudskosti, ni trunke sućuti prema nijednoj žrtvi.

 

Marijan Oršolić | Prometej

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close