Kako bismo pomogli Ukrajincima da pronađu put prema miru i slobodi, moramo odlučiti staviti njihove interese iznad naših ideologija i fiksacija.
Kada se vrši invazija na neku zemlju ili regiju, osjećam dužnost da stanem na stranu ljudi koji se suočavaju sa trupama koje imaju naredbu da napadnu njihove domove, da bombarduju njihova naselja, da unište okruženje u kojem žive. Bez oklijevanja. Bezuslovno. Kada vidim civile u Harkovu ili Kijevu kako pripremaju molotovljeve koktele kojima će braniti svoje domove od nadolazećih ruskih tenkova, ne mogu a da ih ne podržim. I odmah, s bolom primijetim da istog tog dana, kada je 15-godišnja djevojčica na okupiranim palestinskim teritorijima bacila kamen na buldožer izraelske vojske koji se spremao srušiti njezin dom, zapadni lideri su je nazvali teroristom. Dvostruki standardi, a ne istina i solidarnost, trebali bi biti prva žrtva ovog rata, piše Yanis Varoufakis.
Danas moramo biti uz Ukrajinu, bezuslovno. I moramo to reći naglas: Putin je ratni zločinac čija kampanja spada u istu kategoriju kao i Hitler-Staljinova invazija na Poljsku ili američka invazija na Irak 2003. godine. Nema ako, nema ali. Naš zadatak mora biti jedan: pomoći Ukrajincima da steknu svoju nezavisnost protiv nemilosrdnog osvajača.
Kako bismo moralno podržali Ukrajince, prvo moramo pokazati da koristimo isti moralni kompas. Univerzalno. Prije svega nekoliko dana, vazduhoplovne snage Saudijske Arabije bombardovale su Jemen trideset i sedam puta! Smatram da ignorisanjem jemenskih žrtava umanjujemo sposobnost čovječanstva da pokaže solidarnost s Ukrajincima i kazni Putinov režim. Ako prema nekim žrtvama invazije postupamo bolje nego prema drugima, to umanjuje našu sposobnost da podržimo bilo koje žrtve invazije. Ništa ne jača Putina i njemu slične više nego kad Zapad naoružava prozapadne osvajače (poput Saudijske Arabije) da učine (na mjestima poput Jemena) ono što Putin čini u Ukrajini.
Kako bismo pomogli Ukrajincima da pronađu put prema miru i slobodi, moramo odlučiti staviti njihove interese iznad naših ideologija i fiksacija. Ja sam ljevičar. Ali, dok ljudi u Ukrajini umiru, nemam se pravo fokusirati na to da li mi se sviđaju ekonomska ideologija ili politička opredjeljenja predsjednika Zelenskog. Moram ga podržati – dok god Ukrajinci od njega traže da ih on vodi. Tačka. I nadam se da oni čija se politika razlikuje od moje čine isto: stavljaju zadatak potiskivanja ruskih trupa iz Ukrajine iznad svojih ideoloških preferencija (npr. Ukrajina koja je članica NATO-a ili EU).
Kako bih pomogao Ukrajincima da zaustave pokolj i ponovno udahnu, jedino pitanje koje moram sebi postaviti jeste: Kako natjerati ruske trupe da se povuku? Ovo je pitanje na koje se moram fokusirati. Sva druga pitanja moraju pričekati. Znamo kako se ruske trupe neće povući: NATO neće doći da ih pogura nazad. Neće biti čak ni zone zabrane letova iznad Ukrajine, uprkos razumljivim molbama predsjednika Zelenskog. To zvuči kao izdaja Ukrajinaca, ali nije. Eskalacija rata, huškanjem nuklearnih sila jednih protiv drugih u srcu Europe, siguran je način uništenja čovječanstva (znatno prije nego što klimatske promjene dobiju priliku da dovrše zadatak).
Dakle, kako spriječiti Putina da, na kraju, okupira velike dijelove Ukrajine, uz nemjerljive srednjoročne i dugoročne ekonomske i političke posljedice i ljudske žrtve za narod Ukrajine? S obzirom na to da NATO neće intervenisati i da sankcijama treba dugo, dugo vremena da uspiju (ako uopšte), jedini način da se ruske trupe istjeraju iz Ukrajine je diplomatsko rješenje. Jedina druga mogućnost bila bi da se Putinov režim brzo sruši i zamijeni prozapadnim. Svako ko je spreman staviti srednjoročnu i dugoročnu dobrobit naroda Ukrajine na takvu opkladu očito nema njihove interese na vrhu liste prioriteta.
Ovdje moram priznati ozbiljan etički sukob u svom srcu i umu: očajno želim da ukrajinski borci ne pokleknu, da se nastave herojski braniti od ruskih vojnika – kao što su to činili i do sada. Pozdravljam ih i slavim. Ali znam ko je Putin. Putin je nemilosrdni ubica. To je dokazao početkom 2000-ih kada je sravnio Grozni, glavni grad Čečenije, ubivši više od 250 hiljada ljudi kako bi učvrstio svoju vlast nad ruskom vladom. Ježim se kad pomislim što će učiniti ako se hrabri Ukrajinci nastave opirati njegovoj okupatorskoj vojsci: savršeno je sposoban Kijev pretvoriti u Grozni, kao što je Grozni pretvorio u Drezden.
To ne znači da se ukrajinski borci trebaju predati. Ne, da sam na njihovom mjestu, nastavio bih se boriti do kraja. Ono što ja govorim je nešto drugo: da diplomatsko rješenje treba pronaći što je prije moguće. Da mi, iz udobnosti vlastitog mirnog okruženja, moramo podstaći nalaženje rješenja koje će spasiti živote hiljada ljudi i spriječi okupaciju Ukrajine. Šta bi podrazumijevalo sporazumno diplomatsko rješenje? Tri stvari: prvo, trenutni prekid vatre nakon čega slijedi povlačenje ruskih trupa. Drugo, prilika za Putina da svaki takav sporazum prikaže kao neku vrstu pobjede – dogovor koji mu daje nešto slično onome što je želio. Treće, to mora biti sporazum koji zajednički garantuju Washington i Moskva, koji garantuje nezavisnu i neutralnu Ukrajinu kao dio šireg sporazuma koji deeskalira napetosti s Baltikom, Poljskom, oko Crnog mora, širom Evrope.
Postoji li šansa da bi Putin prihvatio takav dogovor sada, nakon što je njegova vojska zauzela toliki teritorij? Mislim da postoji. Putin je možda nemilosrdan (sjećate se Čečenije?), ali nije glup. Kao dobro uvježban strateg KGB-a, zna da nema vojnu moć za dugotrajnu okupaciju Ukrajine. Sa svojom malom ekonomijom (napominjemo da je ruska ekonomija manja od ekonomije Teksasa) koja krvari novac i kapital, a njegov režim suočen s mogućim revoltom kod kuće, on ne može napadati druge zemlje (npr. Baltik). U tom svjetlu, Putina će dovesti u iskušenje svaki dogovor koji ima pdršku Washingtona koji ukida sankcije i dopušta mu da tvrdi da je zaustavio američku ekspanziju na istok. Američko-ruski samit zaključio bi takav dogovor, koji Putin može predstaviti kao da Rusija dobiva poštovanje koje zaslužuje.
Takav bi sporazum ostavio sve malo nezadovoljne, ali i dao Ukrajincima priliku da ponovno izgrade slobodnu, demokratsku i nezavisnu Ukrajinu. Morat će se riješiti mnoga pitanja, ali nakon što deeskalacija počne, proces ozdravljenja može započeti. Na primjer, EU može ulagati u Ukrajinu, puno prije bilo kakvog poteza da je primi u EU. Kada Washington i Moskva zajednički zagarantuju demilitarizovanu zonu duž rusko-ukrajinske granice, spornom regijom Donjeck-Luhansk moglo bi se upravljati u skladu sa sjevernoirskim sporazumom o Velikom petku na način koji garantuje prava svih etničkih zajednica, pod nadzorom Kijeva, Moskve i Evropske unije.
Hoće li Putin ovo prihvatiti? Ne mogu znati kako razmišlja nemilosrdni ubica. Ono što znam je da je alternativa dugoročna okupacija, koja će na kraju (za Ukrajince preduga) dovesti do Putinovog kraja. Opcija nezavisne neutralne Ukrajine nudi Putinu izlaz i daje Ukrajincima najbolju šansu za slobodu. Ako su Austrija, Švedska i Finska mogle izgraditi uspješne demokratije na temelju neutralnosti (tokom Hladnog rata), ništa ne sprečava Ukrajinu da učini isto u budućnosti. Nasuprot tome, nastavak fokusiranja (kao što većina zapadnih komentatora i političara danas čini) na teorijsko pravo Ukrajinaca da se pridruže NATO-u i EU kao preduslov diplomatskog rješenja siguran je način da se hrabri ukrajinski narod uvede u brutalnu deceniju, a možda i duže.
Da zaključim sa pozitivnim stavom, jedina dobra vijesti posljednjih dana stigla je iz Rusije u vidu Manifesta ruskih socijalista i komunista koji je poslan našoj Progresivnoj internacionali. Bio je to, zaista, najsjajniji tračak nade što je probio oblake rata i propagande. Evo dirljivog isječka:
“Rečeno nam je da su protivnici ovog rata licemjeri i da se ne zalažu protiv rata, već za Zapad. Ovo je laž. Nikada nismo bili pristalice Sjedinjenih Država i njihove imperijalističke politike. Kada su ukrajinske trupe granatirale Donjeck i Lugansk 2014. godine, nismo šutjeli. Niti ćemo šutjeti sada kada se po nalogu Putina i njegove kamarile bombardiraju Harkov, Kijev i Odesa.
Mnogo je razloga za borbu protiv ovog rata. Za nas zagovornike socijalne pravde, jednakosti i slobode oni su posebno važni. Ovo je invazija. Ne postoji nikakva prijetnja ruskoj državi… Ovaj rat proizvodi nesagledive katastrofe za naše narode. I Ukrajinci i Rusi to skupo plaćaju svojom krvlju. Dugo nakon što se prašina slegne, siromaštvo, inflacija i nezaposlenost će uticati na sve…
Ovaj rat će Ukrajinu pretvoriti u ruševine, a Rusiju u zatvor. Opozicioni mediji u Rusiji su već ugašeni. Ljudi su smješteni iza rešetaka. Uskoro će Rusi imati samo jedan izbor: ustati ili završiti u zatvoru. Ovaj rat umnožava sve rizike i prijetnje našoj zemlji. Čak se i Ukrajinci koji su prije sedam dana saosjećali s Rusijom sada prijavljuju u borbu protiv naših vojnika. Konačno, borba za mir je patriotska dužnost svakog Rusa. Ne samo zato što smo čuvari sjećanja na rat u istoriji – Drugi svjetski rat, kada je poginulo 20 miliona Rusa ili Sovjeta – već i zato što ovaj rat prijeti integritetu i samom postojanju Rusije.
Putin nastoji povezati svoju sudbinu sa sudbinom naše zemlje. Ako uspije, onda će njegov neizbježni poraz biti poraz cijele nacije. Tada se zaista možemo suočiti sa sudbinom poslijeratne Njemačke: okupacijom, teritorijalnom podjelom, kultom kolektivne krivice. Postoji samo jedan način da spriječimo ove katastrofe. Mi sami, muškarci i žene Rusije, moramo zaustaviti ovaj rat. Ova zemlja pripada nama, a ne nekolicini izbezumljenih staraca s palatama i jahtama. Vrijeme je da je vratimo. Naši neprijatelji nisu u Kijevu i Odesi, već u Moskvi. Vrijeme je da ih izbacimo.
Rat nije Rusija.
Rat je Putin i njegov režim.
Zato smo mi ruski socijalisti i komunisti protiv ovog zločinačkog rata.
Želimo to zaustaviti da spasimo Rusiju.
Ne intervenciji
Ne diktaturi
Ne siromaštvu.”
Buka
