-TopSLIDEBiHPrivreda

Da se pošteno obogatiš, treba imati – onu stvar

OVAJ ‘BESKONAČNI’ TEKST SE ČITA DO KRAJA, JER TEŠANJSKI BIZNISMENI OTKRIVAJU

Da se pošteno obogatiš, treba imati-onu stvar

Da biste u biznisu uspjeli bez (pomoći) politike, treba imati muda. Ahmo Halilović i Senad Bešlagić iz Tešnja imaju tu stvar do koljena. Oni nisu naivni: veličina je važna!

 Krenuli su putem kojim se rjeđe ide. I, teže. Halilović (EURO ONIKS) obilježava četiri decenije od odlaska u – taxiste, a dobojski izbjeglica Bešlagić, koji je počeo na livadi, upravo slavi 15. rođendan svoje greenfield investicije (SENDY jeans). Danas su industrijalci koji imaju vlastite brendove. Ovo nije marketing, ovo je – vijest. Jer, “neće više našoj djeci likovi iz crnih hronika biti idoli, a starlete uzori!” Već biznismeni iz bosanske silicijske doline.

Perem hlače za BMW i krojim gaće za Bayern!” –  ispalio je Senad Bešlagić prije nego što ga je ovaj reporter i upitao šta ima. “Počele su mi, čovječe, dolaziti i supruge ambasadora koje interesira moja moda. Mo'š mislit’!”, trljao je ruke.

Senad Bešlagić – who is you? “Ono što Goran Bregović radi u muzici, ja radim u džinsu”, predstavlja se. “To znači da se nadahnjujem svjetskom muzikom, pardon – modom, koristim i etno-ideje, a ponekad možete pomisliti i da kradem – ali to je samo fatamorgana. Zato sam i napravio vlastiti brand. Ime mu je, naravno, SENDY jeans.” Nije ga bilo briga što postoji Levi's, Riplay i Diesel: prije 15 godina napravio je sopstvenu fabriku odjeće od džinsa. U Bosni! Ali, kada vam kažemo da je fabrika sagrađena u općini koja se zove Tešanj, čuđenje i podsmjeh će prestati. Jer, veliki Financial Times proglasio je ovu općinu (sa još dvije u BiH) najzanimljivijom za investiranje u jugoistočnoj Europi.

Mada Senad Bešlagić nije pravi Tešnjak, već naturalizirani (izbjeglica je iz Doboja), zbog njegovih “blesavih” poduzetničkih poteza odmah se da zaključiti da ovaj čovjek nesumnjivo razmišlja “tešanjski”: skroz drukčije od poslovnog mainstreama u državi. A taj mainstream iz petnih se žila trudi da napravi deal sa državom, odnosno da mu ona pogoduje, tj. da bude politički favorit i da pobjeđuje na javnim tenderima. Ali, Tešnjaci su pristojan poslovni svijet kojem je sasvim jasno da je socrealistička era davno završena. Ovi ljudi ne čekaju, i naprosto se ne uzdaju u državu i sistem. Analitičarka Svetlana Cenić lijepo je kazala da se u ovom gradu biznis događa “ispod političkih radara”, van dometa politike. Još jedan pametni ekonomista, prof. dr. Aziz Šunje mu je ime, rekao je da je uspješan biznis u Tešnju (i još nekim gradovima) rezultat poduzetničke sposobnosti, a ne sistema. “Svi uspješni biznisi u BiH se, nažalost, mogu podvesti pod grešku u sistemu, prije nego pod plodove njegovog adekvatnog rada. Privatni sektor je prepušten sam sebi, a naši heroji su ljudi koji kreiraju vlastite biznise”, objašnjava profesor Šunje.

Senad Bešlagić je, prema tome, greška u sistemu. Jer posluje po tešanjskom modelu, a to je, sada to već svi znaju – poslovna filozofija u kojoj se uspijeva na nezavisan način, samostalno, bez utjecaja vanjskih faktora i pomoći države. Nije to, konačno, nikakvo izmišljanje tople vode – to je notorna tržišna ekonomija.

Iskažite sada poštovanje, molim vas, jer slijedi top story o supermenu koji je preživio logor i odvođenje na (lažno) strijeljanje! Čak i kliničku smrt! Senad Bešlagić, glavom i bradom!

Greška u sistemu: Priča prva

 

“Ja svoju firmu nisam napravio na javnim tenderima”, ponosno je počeo Bešlagić.
Naglašava da nikada nije bio član nijedne političke partije, ali jest Patriotske lige. Pokušao je da podigne i kredit kod tada (2002.) popularnog USAID-a, ali su ga odbili jer nije imao imovinu koju bi stavio pod hipoteku kao garanciju za vraćanje kredita. (Otetu imovinu koju je imao u Doboju, u Republici Srpskoj odakle je protjeran, USAID tada nije priznavao kao validnu.) “Kasnije su mi isti ti Amerikanci sami nudili kredit, ali ja sam odbio. Ko vas jebe, mogu ja i sam!”, zainatio se. I mogao je sam: Senad Bešlagić je “na neobjašnjiv način” 2003. godine, ipak, započeo izgradnju fabrike, a uselio se u nedovršen objekat.

Zašto “na neobjašnjiv način?

“Zato što ni sam ne znam s kojim sam parama to napravio. Imao sam samo dio potrebnih novaca koji sam iskopao iz zemlje.”

Kakve zemlje?

“Prave zemlje. Kada je moja porodica 1992. godine bježala iz Doboja, uspjeli smo zakopati u zemlju 53 hiljade njemačkih maraka. Okupatori su tražili i prekopavali zemlju, ali ništa nisu mogli naći. Moja mama je bila mudra pa je pare zakopala u plastičnoj kantici za kajmak, i to na mjestu gdje nikom ne bi palo na pamet da kopa – kraj bazena. Nakon rata, a prije nego sto smo ostvarili pravo na povrat imovine, ja sam u pratnji IFOR-a otišao u Doboj i iskopao te pare. To je bio moj početni kapital.”

Dobojski izbjeglica se odlučio za greenfield investiciju. To je vrsta investicija, za koju je značajno da se sa poslom počinje posve od početka, bez prethodne infrastrukture, poslovnih prostora i radnika. Kod greenfielda se u pravilu radi o direktnom ulaganju stranog kapitala, ali je Bešlagić – kao domaći investitor – valjda izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Čovjek je, da ne bi bilo zabune, firmu (fabriku) počeo praviti na livadi, bez ijednog infrastrukturnog priključka za struju, vodu, kanalizaciju, internet, itd. Treba biti pošten i priznati: za tako nešto stvarno je trebalo imati – onu stvar! “Ja sam čovjek koji je imao, pa nemao – tako da meni nije bio problem da krenem ispočetka”, kaže Bešlagić.

Ali, otkud Senad baš u tekstilnoj industriji?

“Pa, to je voda u kojoj najbolje plivam, i pitanje je gdje bi mojoj porodici bio kraj da nije bilo rata. Ja sam sada industrijski proizvođač, ali sam prije svega zanatlija koji je od džinsa napravio životnu priču. No, počeo sam odakle sam i trebao da počnem: od pijace.”

Bešlagić se sjeća da je biznis krenuo sa dobojske, maglajske, tešanjske i teslićke pijace. Tada petnaestogodišnji dječak prevozio se autobusom i prodavao robu iz torbe. Do pijace u Stanarima putovao je vozom. “Već tada sam, kao petnaestogodišnjak, vodio mamin posao i išao po nabavku materijala i prvih farmerica u Zagreb. Tada nije bilo butika, bili su tzv. komisioni”, prisjeća se Senad. Zagrebčani su bili bliže Trstu (koji je bio glavni centar za snabdijevanje bivše Jugoslavije farmericama i džinsom), tako da je dobojski tinejdžer iz prve ruke vidio šta se radi i kako se radi. Bešlagići su tada imali i porodičnu krojačku radnju u kojoj su šili odjeću po narudžbi i po mjerama.

“Već 1978. godine pravili smo dobre poslove, tako da sam ja relativno brzo postigao sjajan uspjeh u džinsu. Ali, nekima se to nije sviđalo, pa su me u mojoj 26. godini posjetili inspektori za ispitivanje porijekla imovine. Pitali su me otkud mi vila sa bazenom i nov BMW. Direktor Poreske uprave u Doboju imao je sličnu kuću i ostalu imovinu, i ja sam ga pitao da li on može dokazati porijeklo. ‘Ne ispituje se porijeklo imovine meni, već tebi’, odgovorio je”, nastavlja dalje priču Bešlagić.

Senad Bešlagić dokazao je tada porijeklo svoje imovine. Dobio je i potvrdu da nije lopov. Ali, kada je 2. maja 1992. sa još 30 hiljada Dobjlija protjeran – morao je ostaviti sve, uključujući i milion maraka repromaterijala i gotovih proizvoda. Ostao je bez ičega. Kasnije je zaglavio i mjesec dana u logoru tzv. Herceg-Bosne.  Pao je, ali važno je ustati, zar ne? Još se tinta na potpisima Dejtonskog mirovnog sporazuma nije ni osušila, a Bešlagić je već bio u Italiji. Dogovarao je da (ponovo) pokrene stari biznis. “Volim ovaj posao, volim džins! Ako te ljubav nosi, uvijek ćeš uspjeti! Bio sam sretan! I sada sam sretan, sa 59 godina! Adrenalin me još uvijek drži!”, ushićen je Senad. Sa mašinama koje je dobio od poslovnih prijatelja iz Italije obnovio je proizvodnju u iznajmljenom prostoru u Jelahu, a u Tešnju je otvorio butik. Kirija u Jelahu vrlo brzo postaje nepodnošljiva, pa SENDY jeans prije vremena seli u (već pomenutu) nedovršenu fabriku. U isto vrijeme, ova firma otvara prodajne objekte u svim većim gradovima u Federaciji BiH. U sarajevskoj Ferhadiji SENDY je samo u jednoj sezoni prodao farmerica i ostalog džinsa u vrijednosti pola miliona KM. Konačno je izašao iz anonimnosti: SENDY jeans je brend! Čovjek ipak nije bio lud kada je odlučio da brendira svoje farmerke!

Ali, ne lezi vraže: ovo je Bosna! Kineska (tekstilna) roba uskoro pravi dar-mar na tržištu. Kinezi, međutim, ubrzo posustaju, ali ih prestiže – second hand roba! “Ta psihologija polovne robe je strašna. Ona se ubacila kao legalna konkurencija na tržište, mada tu ima svašta: nove robe na koju nije plaćen porez – ima čak i odjeće koja je skinuta sa mrtvaca i bolesnih ljudi! No, ni to nije ključni problem. Glavni problem je oslabljena kupovna moć građana ove države”, kaže Senad Bešlagić.
A možeš li pojasniti ono s početka… Kako to pereš hlače za ‘BMW'”

“Došli su mi ljudi iz jedne njemačke fabrike koja proizvodi farmerke za motoriste koji voze BMW motocikle. Nisu to obične farmerke, one su na neki način armirane (pojačane) sa tri dodatna elementa. Ne poderu se nakon pada s motora. Od mene su tražili da perem (izbjeljujem) farmerke, ali nakon što uradim tzv. tintovanje. To je farbanje prilikom kojeg se upotrebljavaju tri boje. Vrlo je zahtjevno, bilo je tu i testiranja i laboratorijskih ispitivanja. Na kraju smo potpisali ugovor na pet godina.”
A,  kako krojiš gaće za ‘Bayern’?

“Ne baš gaće. Kada su Nijemci vidjeli da smo mi u ovoj industriji kod kuće, tražili su čak i neke ideje od mene, tj. da uradim uzorke po mojim vizijama. Prvo ću napraviti bosansku narodnu nošnju od džinsa. Imam sačuvane čakšire i fes od mog rahmetli djeda krojača. Sve ću to, dakle, napraviti od džinsa, moderno izbijeljenog, samo neće biti modnih detalja koji su ‘poderani’. Eh, taj uzorak ću pokazati Nijemcima i predložiti im da bavarsku narodnu nošnju uradim od izbijeljenog džinsa. Ta njemačka (bavarska) nošnja se, pored ostalog, sastoji od prsluka i kratkih pantalona (dakle, ne gaća – kako sam karikirao na početku), ali sva je napravljena od kože. Prema tome, umjesto kože ja ću izbijeliti džins, ali ću napraviti još neke svoje inovacije. Inače, tu narodnu nošnju u svečanim prilikama nose nogometaši Bayerna.”

Kupujmo domaće?

“Tu samo Hrvati imaju disciplinu, Bošnjaci i Srbi su liberalni, oni kupuju sve” – potvrđuje Bešlagić svoju upućenost.

Imaš li poruku za kraj?

“Imam. Za državu. Ne treba postavljati pitanje šta ti možeš učiniti za državu, već – šta država može učiniti za tebe. “Za početak bi, naprimjer, država mogla konačno osnovati trgovačke sudove”, kaže Bešlagić. “Pa, mi imamo redovne sudove kod kojih godinama ne možeš doći na red. I, kad konačno dođeš na sud, ne možeš ništa naplatiti od tužene mušterije, jer je u međuvremenu ostala bez imovine. To je veliki problem za sve firme koje pošteno posluju.”

Greška u sistemu: Priča druga

Imamo još jednog predstavnika greške u sistemu, tj. čuda tešanjskog biznisa. I on je radio pošteno, pa sada ima problem sa povišenim šećerom u krvi. Dali smo mu ime – Feniks. Vidjećete i zašto.

Zamislite da iz Europske Unije putujete u Bosnu i Hercegovinu. Kada u Bosanskom Brodu pređete granicu, padne vam mrak na oči. Dok putujete kroz Bosansku posavinu dijelom države Bosne i Hercegovine koji se zove Republika Srpska, imate osjećaj kao da se rat nije ni završio. Još uvijek sve zaudara na 1992. godinu. Pustoš. I tako je sve dok ne pređete “granicu” kod Doboja i ne uđete u Federaciju BiH. Tada čovjek naprosto progleda, jer ulazi na područje bosanske silicijske doline (Doboj Jug – Usora – Jelah – Tešanj). Ova neformalna poslovno-industrijska zona je u ekspanziji, tako da sa suprotne strane već počinje zahvatati područje Republike Srpske (općina Teslić). Tražimo firmu EURO ONIKS i vlasnika Ahmu Halilovića… Na teritoriji općine Usora, skrenuli smo sa magistralnog puta M-4 (Doboj – Teslić). Ali, odjedanput smo se našli na makadamskom putu. Nije bilo više asfalta. Gotovo probijajući se kroz živice i rastinje, cijela dva kilometra smo putovali lošim makadamom . Ali, gle čuda: između živica nazirale su se fabrike i druge poslovne zgrade. Nove! U pogonu! Ahmo Halilović nas je dočekao ispred svoje fabrike, na (naravno) asfaltiranom krugu:

“Znam da ste se šokirali. Sigurno ste očekivali ugodniji ulazak u bosansku silicijsku dolinu. Ali, zar i u onoj pravoj Silicijskoj dolini u San Francisku nekada nisu bili samo voćnjaci?” – izguglao je Halilović. “Većina naših poslovnih zona je infrastrukturno uređena, ali već nam fali zemljišta za poslovnu gradnju. Ovo što ste upravo vidjeli, svjedoči da se mi razvijamo ubrzano i da nas infrastruktura ne može sustići. Mi nemamo vremena da čekamo na nju, to je valjda posao države. Ali, budite sigurni: u vrlo bliskoj budućnosti ovdje će biti heliodrom, možda čak i avionska pista. Neki su već kupili helikoptere. Ovo nije bahatost i luksuz, već potreba”.

Kapu dolje, a dajte i fanfare: čitate priču o porodičnom biznisu Ahme Halilovića! Čovjeku za kojeg i konobari iz obližnjeg hotela Split, da kažemo i to, tvrde da je veći gospodin od većine tešanjskih milionera.

Sigurno znate šta je ideal svakog mladog čovjeka u BiH koji završi školovanje –  da se zaposli u državnoj upravi ili javnom preduzeću. Jer, državni posao znači sigurnost, čak i prestiž. Ali, u Tešnju ne vjeruju državi, to smo valjda zaključili. Zapravo je to tradicija: ni prije 40 godina Tešnjaci nisu bili sigurni da je država poželjan poslodavac. Ahmo Halilović je daleke 1974. godine završio srednju školu. Odmah se zaposlio u čuvenoj (državnoj) Tvornici automobilskih svjećica Enker u Tešnju. U nekom bi drugom gradu bilo logično da se čovjek tada oženi, onda bi došla djeca… Nekako bi se skuckalo i za fiću ili stojadina, pa i onih deset dana porodičnog godišnjeg odmora na moru. Međutim… “Nema tu adrenalina”, razmišljao je tada momak Ahmo, koji je imao petlju da napusti državni posao i ode u privatnike. Zapravo  – u taxiste! Tada nije bilo lako dobiti licencu za taksiranje, a moglo se i pristojno zaraditi. “To je bila samo faza, sazrijevanje”, kaže Ahmo. Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, Ahmo je prešao na trgovinu i ugostiteljstvo, ali je volio i kamione pa je nabavio dva šlepera i ozbiljno se počeo baviti transportom.

U međuvremenu se oženio, a počeo je i rat. Sad je to već porodičan čovjek sa ženom i dvoje djece. Oba kamiona je dao u službu odbrane države – i na kraju rata izlazi bez igdje ičega. Trebalo je ponovo krenuti od nule. “Ja znam šta označava mitska ptica feniks, znao sam da se može uskrsnuti iz pepela”, nije imao dileme uporni Ahmo Halilović. Ponovo je posljeratnih godina pokušao u ugostiteljstvu, otvorio je kafić, ali – mrka kapa. “Pametniji od mene rekli su da nije važno koliko puta padneš, važno je da svaki put ustaneš”, filozofira Ahmo. Sedam godina nakon rata, ovaj tešanjski biznismen je na magistralnom putu Doboj – Teslić već imao tri stabilne i uhodane trgovačke radnje i 10 uposlenih. Ali, “da ne bi opet pao i morao glumiti pticu feniks”, Ahmo je znao da bez proizvodnje nema stabilnosti: svojoj firmi, pored trgovine, dodaje i proizvodnju PVC stolarije.

Počeo je sa 25 radnika u proizvodnji, i to u iznajmljenom prostoru. Brzo mu je, međutim, postalo jasno da se tom djelatnošću počinju baviti mnogi i da će brzo doći do zasićenja. Tešanjski geni i adrenalin čine svoje: Ahmo je tražio da proizvodi nešto novo, nešto što se još uvozi. I našao je – dekorativne PVC panele za ulazna vrata. Danas je to već serijska proizvodnja, tako da je EURO ONIKS trenutno vodeći proizvođač dekorativnih panela u državi, sa 100 uposlenih radnika i vlastitim modernim proizvodnim objektom od 3000 kvadrata, te sopstvenim međunarodnim transportom velikog kapaciteta.

Izvoze u Srbiju i Bugarsku, a pošto je usvojen i C znak – uskoro se očekuje i izvoz u zemlje EU. Ovaj tešanjski biznismen posljednjih mjeseci ozbiljno povećava poslovnu aktivnost na domaćem, ali i na međunarodnom tržištu.

Ahmin EURO ONIKS je, ustvari, porodični biznis. O finansijama u firmi računa vodi, zna se, supruga Dženana. “Obrazovanje je danas iznimno važno”, pa Ahmina kćer Vasva studira na Ganićevom SSST-u u Sarajevu, a u očevoj firmi se bavi marketingom i prodajom. Iduće godine završava školovanje i vraća se da radi “u punom kapacitetu”. Menadžer firme je Ahmin sin Hakija, građevinski inženjer, koji istovremeno vodi i sestrinsku firmu ONIKS TRANSPORT. Gazda Ahmo zna da dobar kadar, stručnjak, nikada nije skup. Kaže da ne zna sve, “ali zna ko zna”. Zato je za direktora firme angažirao majstora svog zanata, Murisa Jabandžića – Tigra. Muris je prava zvjerka u svom direktorskom poslu. Majstor brutalne komercijale.  Gdje god je radio, bila to Vega Fruit ili , pak, Madi – unaprijedio je prodaju do neslućenih razmjera, i onda – otišao. “Adrenalin”, objašnjava Tigar, “ne podnosim dosadu. Akcija, samo akcija! Sišao bih s uma kada više ne bih imao šta prodavati!”, kaže ovaj nekadašnji nogometni golman, koji je na probi bio i u Crvenoj Zvezdi – baš u godini u kojoj je taj beogradski klub bio prvak Europe.

“Slušaj… I u biznisu na početku moraš imati taktiku, kasnije strategiju, viziju, i na kraju misiju. Moraš paziti na detalje, ali uvijek moraš imati na umu cijelu sliku”, govori Muris Jabandžić. Otkako je ovaj dobitnik Zlatnog ljiljana u menadžerskom prijelaznom roku, prije godinu i pol, došao u EURO ONIKS, promet se u toj firmi povećao za 35%.


U ovom poduzeću posao su našle cijele porodice, tako da su, kaže Ahmina supruga Džana, “domaćinski odnos i disciplina nešto što se podrazumijeva”.
Ahmo Halilović je posebno sretan zbog toga što u njegovoj firmi raste i broj zaposlenih, jer je tu u posljednjih godinu dana posao našlo novih 30 radnika.          “Otvorili smo i poslovnicu u Sarajevu, a do kraja godine ćemo u Federaciji otvoriti još dvije. Poslovnica u Prnjavoru (RS) odlično radi i tamo smo naišli na vrlo dobar prijem, a u Republici Srpskoj ćemo inače do kraja ove godine otvoriti još tri poslovnice. U cilju proširenja proizvodnje, trenutno gradimo industrijsku halu od 2.500 kvadratnih metara, a kupili smo i 9.000 kvadrata zemljišta na komunikaciji Doboj – Teslić, sve u cilju daljeg razvoja. Kako bi poboljšali plasman naših proizvoda, do kraja 2016. planiramo otvoriti firme i u Sloveniji i Hrvatskoj. Vodimo, naravno, računa da se ne preinvestiramo. Jer, zdravlje je najvažnije, zar ne?” – oprezan je vlasnik EURO ONIKS-a.

Na kraju, ne može bez ekologije! “Ljudi su ovdje ekološki osviješćeni”, pa Ahmina kćer Vasva prati trendove i zna šta je in: već se koristi energija iz tzv. obnovljivih izvora. Proizvodni pogoni i kancelarije u ovoj kompaniji se griju i klimatiziraju sistemom kružnog vodenog toka, pri čemu se koristi voda iz vlastitog bunara. I ne samo to: ova firma je od Federalnog ministarstva dobila dozvolu za izgradnju solarne fotonaponske elektrane. Proizvodiće struju za vlastite potrebe, a viškovi će se plasirati na tržište.

Naravoučenije: U biznisu svi putevi vode u Tešanj. Pa i makadamski.

P.S.  RODITELjSKA PAŽNjA: U tešanjskim poslovnim krugovima se može čuti i ovo: Svaki biznismen koji je podigao kredit i ozbiljno ga vraćao – doživio je infarkt ili fasovao šećer (dijabetes). I Bešlagić i Halilović su se borili, osvojili, izgubili, preživjeli – i ponovo uskrsnuli. Uvjereni su, i pored svega, da se poštenje u ovoj državi isplati. Dugoročno. Ma koliko to nekima glupo zvučalo. Jer, ovo je tranzicijski period u kojem cijenu plaća naša generacija. Vrlo brzo će doći vrijeme kada će tablete protiv visokog pritiska trebati kriminalcima, a ne poštenim ljudima, gotovo uglas su kazali vlasnici SENDY jeans-a  i EURO ONIKS-a

Senad Bešlagić i Ahmo Halilović među glavnim su likovima u dokumentarnom filmu o tešanjskoj silicijskoj dolini.

(Tekst je urađen u saradnji sa Omega Produkcijom)


ROĐEN U AMERICI, SAD ŽIVI U BOSNI

Senad Bešlagić imao je ovu situaciju na ulici u Tešnju:
– Čika Sendy, jeste li vi stvarno rođeni u Americi? – upitala je jedna tinejdžerica koja ga je prepoznala.
– Nisam, sine, to se odnosi na džins koji je rođen u Americi, a ja ga ljuljam kao svoje dijete ovdje u Bosni. Rođen u Americi, sad živi u Bosni  je moj slogan. A, da ti kažem, dijete – ne bih bio nešto ni ponosan i da sam rođen u Americi – odgovorio je vlasnik SENDY jeansa.

EURO ONIKS PRVI BRENDIRAO

Ahmo Halilović prvi je u BiH brendirao PVC profil i dao mu ime po vlatitoj firmi: EURO ONIKS. Hrabar potez! Postoji li, ipak, realna opravdanost za uvođenje vlastitog brenda – s obzirom na to da je na tržištu prava poplava ovih proizvoda, a tu su i već etablirane robne marke?
“Mislite da nisam napravio istraživanje tržišta? Već sam dovoljno u ovoj branši i znam kako tržište diše. Mada je moja firma još uvijek daleko od korporacije, pokušavamo da razmišljamo korporativno. Uvođenje vlastitog proizvoda/brenda na tržište treba da ojača povjerenje kupaca u sam proizvod, jer cijela firma stoji iza njega – sa potpunom odgovornošću i garancijom. Konačno, nismo htjeli ući u ovu avanturu dok god nismo usvojili standard ISO 9001:2008 i C znak. Prve feed back informacije sa tržišta su vrlo pozitivne i nadmašile su naše procjene i očekivanja” – zadovoljan je vlasnik EURO ONIKS-a.

TEŠANJSKA UDRUGA PRIVREDNIKA JE POLITIČKI FAKTOR!

 

 

 

Da bi u ovoj zemlji uspio potrebno je, zna se, da budeš član vladajuće partije. Ali, ovaj čovjek postao je važan kao šef jedne lokalne nevladine organizacije, tj. Udruge privrednika Biznis centar Jelah-Tešanj. I to kao – volonter. Za samo dvije godine, Senad Brka je ovo udruženje pretvorio u pravu instituciju. On je zaslužan da nedavno završeni četverodnevni (dvanaesti) Sajam privrede u Tešnju ne ostane zabilježen samo kao još jedan provincijski pokušaj. Udruga privrednika sada je faktor i u Upravi za indirektno oporezivanje, znaju nazvati i iz policije za neko mišljenje, a banke se otimaju da uspostave što bolje odnose. I razni premijeri i ministri uvijek su dostupni kada ih se zove iz Tešnja.

“Treba promijeniti izopačeni sistem vrijednosti u kojem su našoj djeci likovi iz crnih hronika idoli, a starlete uzori. Heroji treba da budu ljudi koji pokreću vlastite biznise i stvaraju radna mjesta”, kaže Brka. Gotovo je postao dosadan sa upozorenjem da će nam glavni problem biti natalitet, i to ne za deset ili pet godina, već – sutra: “U toj oblasti politika mora napraviti revoluciju!”. Zbog svega toga Brka poručuje mladima da “mogu da idu na zapad, obrazuju se, idu po nove tehnologije, putuju turistički, ali onda neka se vrate u BiH – i rade kao da su u Njemačkoj”. Jer, “ne možemo imati privilegije Zapada, a raditi kao Balkanci”, naglašava ovaj pedesetogodišnji diplomirani inženjer organizacije rada.

BUKA

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close