Kultura

Kemal Ljevaković: Osvrt na roman, „Hadži OSMAN“, autora Harisa Sejdića

Roman „Hadži OSMAN“ autora Harisa Sejdića je svojevrsna literarna obrada dvadesetog vijeka životopisom čovjeka, koji ga je, domalo, cijelog proživio. To je naratvni vremehod u trajanju 93 godine, od 1900. do 1993. godine, pripovjedački hod životom jedne familije i jedne mahale kroz sve mijene života, društvene sisteme, četiri-pet državnih zajednica, dva svjetska rata rata, te rat za Bosnu i Hercegovinu, a sve u proteklom dvadesetom vijeku, a za života hadži Osmana Sejdića, glavnog lika u romanu i pripovjedača u „ich-form(i)“.

Ovo je knjiga, koja svojim opusom, nudi, definira u jednom minulom vremenu, odnose unutar jedne porodice, zatim familije, te jednoga mjesta – sela, pa i šire – čaršije. Nudi odnose u svakojakim relacijama: roditelja i djece, napose oca i sinova i kćerki, odnose muža i žene; odnose između poslovnih seoskih i čaršijskih moćnika; odnosi između zavađenih pojedinaca i grupa; te doušničke i policijske relacije; odnosi u ratnim i postratnim vremenima – ko je s kim, a ko je protiv koga, i neizbježne nacionalne, i vjerske trpeljivosti, i sve druge kušnje jedne muslimanske mahale u hirovitim ratnim i postratnim vremenima, i brojnim gladnim godinama, i povrh svega svim ljudskim slabostima. Ovo je svojevrsna povijest u mikro planu, u porama življenja, viđena i proživljena sviješću i savješću, za svoje vrijeme, čelnika jedne mahale.

Iščitavajući roman čitalac osjeća miris samuna Čaršijom i čuju se odijeci samundžije kako je „vruuuć-vruuć“, osjeća čari pazarnog dana, i živost čaršijskih kafana u džuma-danu; osjeća miris mahalske romantike u pjerskim danima i prelima, u danima behara, u perušanju kukuruza, i vršidbama, i zimskm sankaškim čarolijama. Ako je čitalac i sam rastao i proživio polovinu dvadesetog vijeka, onda prolazi iznova svoja uzrastanja i svoju mahalu, i prosto ima čitalački problem – knjiga mu se ne da ostaviti.

Ovako ispripovijedana romansijerska priča, ispričana gotovo iščezlom leksičkom raskoši i morfološkim leksičkim, tvorbenim, varijacijama, te, baš racionalnom, sintaksičkom konstrukcijom, i u dijaloškom i u monološkom  obliku kazivanja, izuzetno je značajna za leksikologiju i svako drugo lingvističko traganje. Ovo je roman ispričan jednim lokalnim narječjem, jednim iščezlim dijalektom, i to tešanjskoga kraja dijalekatski posebno zanimljivoga prostora, koji je u psljednjih sto godina, od 1907. godine do 2003. godine šest puta jezički istraživan, na doktorantskim razinama, a gdje je, i pored toga, ostalo za buduća istraživanja još naučno nedefiniranih jezičkih idioma. Stoga će ova romansijerska storija, „Hadži Osman“, autora Sejdića, ispričana narječjem u cijelosti od svoje prve do zadnje stranice, u kvantumu 400 stranica, biti zanimljiva lingvističkim istraživačima. Ova pripovjedačka narav u ovom obimu je rijetkost. Sretala se, uglavnom, u mjerama: nekoliko dijaloških rečenica, do jednoga pasusa ili nekoliko stranica. U knjizi je pohranjeno leksičko blago u sintaksičkoj primjeni sa zanimljivim morfološkim varijacijama.

Te hadži Osmanove riječi i rečenice su pune jednostavnosti i komoditeta u izgovoru, to su supstance prirodnoga govora, a sve što je jednostavno i prirodno nalazi se u umjetničkom djelu.

Nobelovac Česlava veli da su dobri samo oni romani u kojima je prikazana stvarnost, i da je najbolja ona književnost koja nam saopštava suštu istinu. Uz stvarni lik hadži Osmana, uz istinitost povijesnih zbivanja i društvenih gibanja, koja su ispripovijedana u ovom romanu, i istinu da su se isti sudbonosno odražavali na ljude i život jedne porodice, familije i mahale, autor Sejdić kao da se rukovodio mišlju Česlava.

Radnja romana teče hronološkim redom kazivanja, životopisno iz godine u godinu, 93 godine života smješteno je u 93 pripovjedačka dana, što opet može, autorski, da simbolizira da život brzo prođe, makar bio i lijepo dug, 93 godine prođe kao da je trajao 93 dana.

Autor uglavnom svoja poglavlja započinje Kur'anskom ili Sunnetskom riječju što je svojevrsno autorovo pečatiranje smislova svojih poglavlja a smislovima Kur'anskog ili Sunetskog citata, i to je već viđeno u našoj literaturi.

Ćamil Sijarić veli da su narodne izreke, pouke i mudrosti – u cjelom narodu – na najvišoj visini intelekta, uma i iskustva, nerijetko u svom pripovijedanju hadži Osman izusti te životne postulate, moralno-etičke definicije, kao potkrepu svoje životne spoznaje i pravila insanijetskog življenja.

Ovaj roman, kroz pripovijedanja hadži Osmana, bez obzira na pripovjedački „ichform“ oblik i mogući subjektivizam, u idejnom smislu definira život, nudeći nam pritom poruku kako život treba proživjeti: sa braćom – bratski, sa komšijom – komšijski, s poštivanjem drugog i drugačijeg, pametno, pošteno, bogobojazno i nadasve insanijetski.

I, ne mogu se oteti dojmljivoj bjelini korica knjige i licu hadži Osmana na njima, što me asocijativno nosi u ihramsku bjelinu, u koju je prvi put bio ogrnut  hadži Osman kada je obavljao hadž, a drugi put ga, evo, svojevrsnom „ihramskom bjelinom“ korica knjige ogrće autor Haris Sejdić, njegov unuk, i negdje mu, zbog toga, u oku sija ahiretska smijernost, zadovoljstvo i zahvalnost.

 

Iskreno, čitateljima preporučujem knjigu, Izdavačkoj kući „Futur art“ iskazujem svoje poštovanje da je prepoznala vrijednosti knjige, a  autoru Sejdiću napose čestitam!

 

Tešanjka

Kemal Ljevaković, književnik

zosradio.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close