Tijekom svečanog Euharistijskog slavlja, u subotu, 12. ožujka 2022. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu svečano je liturgijski uveden u službu nadbiskup i metropolit vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Prigodnu propovijed pod naslovom „Blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje“, uputio je nadbiskup Vukšić, a prenosimo je u cijelosti:
Blagovjesnik biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje
Središte kršćanskoga života je radost zbog Božje ljubavi prema ljudima i prema svim ostalim stvorenjima. Oličenje te ljubavi je Isus Krist, najizvrsniji izraz Božje blizine i svima uzor, primjer, učitelj i pravilo ljubavi prema svakom čovjeku. Stoga kao vjernici neprestano zahvaljujemo Gospodinu Bogu za blagoslov i sreću kad smo vjerni pravilu kršćanske ljubavi. A za sve to na osobit način zahvaljujemo svaki put kad se okupljamo na Euharistiju i slušanje Riječi Božje, po kojima je Bog stalno prisutan. Po njima smo svaki put iznova u neposrednoj Božjoj blizini jer nama i radi nas opetovano dolazi u Euharistiji te nama i radi nas opet i opet govori, poziva, tješi, opominje pa i kori. I ne umara se dolaziti i govoriti jer Božja je želja da se svi ljudi uzajamno poštuju i vole te da se svi, koji su se udaljili ili krenuli zlom stranputicom, na pravi put vrate. Stoga je u tom smislu vrlo prikladno u ovo Korizmeno vrijeme ponoviti Božju poruku, napisanu još u Starom zavjetu, da svaki čovjek, pristajanjem uz Božja pravila i vršenjem zakona ljubavi, svoju vječnu sreću počinje graditi već u ovom životu. Božja je, dakle, želja da čovjek živi zauvijek jer Gospodinu nije čak ni „do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi“ (Ez 33,11).
I.
Isus je utjelovljena ljubav Božja koja je neumorna i beskrajno strpljiva upravo zato što je Božja. Ili, kao što je pisao apostol Pavao zajednici kršćana u Korintu: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,4-8).
Svjedok i poslanik Božje ljubavi, Isus Krist, na poseban način opisan je u odlomku iz Lukina evanđelja (Lk 4,14-21), koje nam je upravo naviješteno i koje neka nas vodi u nastavku ovoga razmatranja. Taj odlomak ustvari izvješćuje o Isusovoj nastupnoj propovijedi u njegovu gradu Nazaretu. Događaj se zbio jedne subote, jer su se židovi upravo subotom okupljali na zajedničku molitvu i tumačenje Svetoga Pisma. Činili su to u svojim sinagogama, kako su nazivali svoje molitvene prostore po mjestima u kojima su živjeli.
Kaže evanđelist Luka za Isusa: „I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: ‘Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.'“ (Lk 4,16-19).
Te subote Isus je, dakle, razvijao knjigu, zato što je bila u obliku svitka, i tražio upravo ovaj odlomak u knjizi proroka Izaije. Naime: „I nađe mjesto gdje stoji napisano“, kaže sveti tekst. To je poglavlje šezdeset i prvo, napisano više stoljeća prije Krista, u kojemu se nalazi proroštvo o budućem Mesiji, koji je punina Duha Božjega, o Pomazaniku Božjemu koji će spasiti svoj narod. Taj je odlomak hranio nadu i vjeru Izabranoga naroda i pomagao mu s optimizmom prolaziti kroz kušnje. Vrlo često je i zbog toga bio čitan na njihovim pobožnim okupljanjima i potom tumačen riječima učitelja i proroka. A u tom dugom višestoljetnom nizu čitanja, slušanja i tumačenja poznatog odlomka vjerojatno su slušatelji i one subote u Nazaretu očekivali sličan nastup mladog proroka Isusa. No, naspram tomu, nakon što je pročitao rečeni odlomak, savio smotak knjige, vratio ga poslužitelju i sjeo te su oči svoju u sinagogi bile uprte u njega, Isus im je toj svojoj nastupnoj propovijedi svečanom priopćio: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (Lk 4,21).
Tim riječima Isus je svečano obznanio svoje dostojanstvo. Time je vrijeme očekivanja završilo jer je je on ispunjenje njihove nade.
II.
U svom nastupu u nazaretskoj sinagogi Isus je obznanio i svoje poslanje da ljudima naviješta vrijeme milosti Božje: blagovjesnik biti siromasima, proglasiti vid slijepima, na slobodu izvesti sužnjeve i potlačene.
Prema nauku, kojega Isus nudi, osnovno poslanje poslanika i svjedoka Božjega je naviještati radosnu vijest spasenja. U Isusovu govoru i kasnijem njegovu djelovanju na prvomu mjestu su siromasi. To su naravno i oni koji žive i materijalnoj oskudici pa trebaju pomoć. Trebaju našu solidarnost i naša djela konkretne ljubavi. No ne samo oni. Jer još je veće siromaštvo nepoznavanje Boga. A najveća duhovna oskudica sastoji se u bogatstvu grijeha. I pogotovo ovakvima Isus naviješta potrebu obraćenja.
Znademo da je Isus činio čuda te je i ponekom slijepcu vratio fizički vid. No Njegova je želja vratiti vid moralnim slijepcima. Onima koji su duboko pali i kojima treba pomoć da bi se ponovno uspravili jer ne mogu više sami. I osobito želi pomoći da progledaju oni koje je zahvatila takva sljepoća duha da više ni ne vide koliko su se svojim ponašanjem, razmišljanjem i izborima udaljili od zakona kršćanske ljubavi, od poštivanja tuđega života, dostojanstva i dobroga glasa.
U ovom svijetu, nažalost, mnogo je potlačenih, a samim time nije mali broj ni njihovih tlačitelja. Razni su oblici nasilja nad čovjekom: strašni ratovi i drugi oblici sličnoga nasilja, prijetnje oružjem, širenje straha, trgovina ljudima, uskraćivanje zaslužene plaće, nijekanje radničkih prava, raširena korupcija, različiti oblici nepotizma i još mnogi drugi načini. Pri tomu uvijek postoje progonitelji i progonjeni. Svi progonjeni su na neki način sužnjevi svojih progonitelja, što je sramotno, a njihovi progonitelji su uvijek teški zarobljenici svojih mana, vlastite moralne sljepoće i svojih loših sklonosti. Tako i jedni i drugi, iako na različite načine, žive u sužanjstvu i oboji trebaju pomoć. Odnosno, Isus želi da se svi, koji su sužnjevi svojih slabosti, oslobode svojih mana i da prestanu činiti nasilje nad Božjim stvorenjima te da tako svi potlačeni izađu na slobodu.
III.
Navještaj i svjedočenje stvarnoga i moralnog oslobođenja čovjeka osnovno je poslanje također svakoga poslanika i svjedoka Božjega. Među njima to se na prvom mjestu odnosi na biskupe, nasljednike apostola. No to je poslanje također svakoga kršćanskog vjernika ali, u skladu s prirodnim zakonom i osnovnim pravilima zdrave etike, jednako i poslanje svakoga čovjeka.
Dok razmišljamo kako rasti u ljubavi, kako svjedočiti dobrotu i kako nasljedovati Isusa Krista u različitosti služba i sposobnosti, vrlo je draga istina da tko god doprinosi zaista onoliko koliko može, taj daje svoj maksimum. To jest, sve što može i koliko može. A najviše što se može darovati jest dati sebe kao sredstvo dobrote. To je za Isusa dosta. I zato je svaki naš doprinos u dobroti dokaz Božje prisutnosti među ljudima i djelo je za porast Božjega kraljevstva na zemlji. Svaki čovjek, a osobito svaki kršćanin, pozvan je upravo to biti: učiniti sebe sredstvom ljubavi i sloge.
U tom smislu bit će korisno podsjetiti također na pouku apostola Pavla, koju nalazimo u njegovu pismu što ga je uputio kršćanima Efeza, o različitim službama i doprinosima u Crkvi i u svijetu. Iako su službe različite, svima je ista svrha: da se „opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova, dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,11-16).
Svatko, dakle, na svoj način i svatko u svom zvanju, na radnomu mjestu, u obitelji i društvu, prema svojim mogućnostima i talentima pozvan je dati svoj doprinos da tako uzraste „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“.
Neka tako bude, po Kristu Gospodinu našemu!
(kta)
***
Prisutnima se obratio i umirovljeni nadbiskup Vinko Puljić.
Puljić se prisjetio vremena kada je postao nadbiskup, vrijeme posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
“Ustoličen sam za vrhbosanskog nadbiskupa u vrijeme dolaska krhke demokratije. Brojne inicijative je zaustavio rat ostavljajući materijalnu i, nerijetko, duhovnu puštoš. Rat u Ukrajini me u mislima, kao i brojne druge, vratio na patnje i stradanja”, rekao je.
“Mir u kojem su politike nastavile težiti ostvarenju ratnih ciljeva, uz inertnost internacionalne politike, nije doveo do povratka ljudi. Imamo previše političara, a malo državnika. Zahvljajujem na podršci – duhovnoj moralnoj i materijalnoj. Zahvaljujem svim dobročiniteljima kada sam kucao na njihova srca i džepove kako bih mogao nešto napraviti”, kazao je.
Puljić je odlukom bivšeg pape Ivana Pavla II izabran za vrhbosanskog nadbiskupa. Nakon 30 godina, umirovio ga je papa Franjo.
Naglasak obraćanja nadbiskupa Vukšića je bio na pitanjima etike i humanosti. Poručio da je veće siromaštvo u nepoznavanju Boga te da je Isusova misija, kako je rekao, vratiti vid moralnim slijepcima. Napomenuo je da u svijetu postoji mnogo potlačenih koji trpe različite oblike nasilja.
“Najviše što se može darovati jeste darovati sebe, to je sredstvo dobrote”, zaključio je nadbiskup Vukšić.
Liturgijskom predstavljanju je prisustvovao veći broj vjernika.
Patria
***
