Piše: Hamid DERONJIĆ
Za nepune dvije godine aktuelne državne vlasti stigle su na omiljenu Dodikovu lokaciju – na prostor političkih blokada. Konačno su na svoje došli i oni u bošnjačkim političkim i medijskim krugovima koju odavno priželjkuju da se na opstrukcije vlasti Republike Srpske uzvrati jednakom mjerom, pa šta košta, neka košta. “Bošnjački premijeri” nisu potpisali Pismo namjere za kredit MMF-a od milijardu maraka čime su “kaznili” Republiku Srpsku zbog blokada na evropskom putu države. Tako su barem ovaj čin protumačili oni koji u kažnjavanju samog sebe samo da bi kaznio drugog vide dokaz nadmoći. A on nije ništa drugo do krunski dokaz vlastite nemoći i očaja.
Razumni ljudi su u Bosni su uvijek prije za dogovor, ali očito nije malo zagovornika politike tuk na utuk, koja bi u finalnim posljedicama mogla biti katastrofalna – ako izgubiš i posljednjeg partnera iz RS-a ostaće ti “nemoguća država”. Kao da se u međuvremenu zaboravilo da bi otvaranjem političkog sukoba na ključnim pitanjima između Banja Luke i Sarajeva svi srpski političari stali uz Banja Luku, makar bili i protiv Dodikove vlasti.
Mudro je govorio lider SDA Bakir Izetbegović kad je pohvalio saradnju sa Mladenom Bosićem, predsjednikom SDS-a, uz opasku da ipak zna dokle Bosić može ići jer mora voditi računa o svojim biračima. Drugo je pitanje da li se uvijek obostrano (i sa bošnjačke i sa srpske strane) vodilo računa o granici koju koalicioni partner ne smije preći. U svakom slučaju, sve se manje razaznaje razlika između vlasti u kojoj je bio SNSD Milorada Dodika i vlasti u kojoj je Savez za promjene. Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH, poručje da će Predsjedništvo do daljnjeg raditi u tehničkom mandatu (toga nije bilo ni u Dodikovo vrijeme), a sa bošnjačke strane uzvraćaju da ministarstvo vanjskih poslova nije ničija privatna prćija. Javljaju se čak glasovi da treba lobirati kod opozicije (SDP i DF) da se smijeni ministar vanjskih poslova BiH i tako, u suštini, oglasi kraj koalicije sa Savezom za promjene. Da nije predizborna ubleha pomislilo bi se da neki bošnjački političari vjeruju da bi im SNSD predložio boljeg ministra. Doda li se tome i nesposobnost koalicionih partnera da riješe problem izbora u Mostaru stječe se dojam da “Sve je isto samo njega (Dodika) nema. Pjesnik bi rekao: “Veselje za narod, tuga za čovjeka”.
Može se, naravno, reći da je to sve predizborna igranka i da će, recimo, kredit MMF-a od milijardu maraka kojeg su svojim nepotpisivanjem Pisma namjere blokirali bošnjački predstavnici vlasti na kraju biti odobren. Ali je pitanje šta se odlaganjem postiže. Računa li se možda na finansijsko iznurivanje RS iz malo bolje pozicije Federacije? Ako Milorad Dodik, nekim čudom, “podvije rep” i zbog para MMF-a otkoči evropske procese pitanje je koliko Sarajevo ima “blokada” na raspolaganju da “disciplinira” vlasti u RS-u.
Možda u bosanskoj političkoj areni ponekad i treba, barem iz samopoštovanja, i pokazati zube, ali je li blokada na blokadu najbolji mogući odgovor? I, što je važnije, koliko promotorima i pokretačima evropskog puta odgovaraju bilo kakve blokade pa i vlastite. Kredit MMF ne predstavljaju samo pare već i cjeli set reformi čije neprovođenje neće naštetiti samo RS-u.
Politički sukobi o rezultatima popisa stanovništva, pregrijana atmosfera uoči godišnjice genocida u Srebrenici i odlaganje kredita MMF-a u konačnici, u političkom smislu, sugeriraju na Dodikovu pobjedu. On je zakočio državu jednako uspješno kao i kad je bio u državnoj vlasti.
Opozicija u Federaciji je požurila s ocjenom po kojoj je MMF neodobravanjem kredita poručio aktulenoj vlasti da je propala. Ne bi, naravno, bila velika šteta da ova vlast propadne, a još manja bi bila kad bi se znalo da će je zamijeniti neka efikasnija vlast. Ali za koju se to kombinaciju bh. vlasti već unaprijed ne bi moglo reći da je propala?
Koje su to stranke iz RS-a i Federacije koje se kad-tad neće posvađati i zakočiti možda i iskreno dogovorene promjene? Ako nećeš sa Savezom za promjene dobit ćeš SNSD, sa HDZ-om moraš i ako ne želiš, a, kako stvari stoje, koalicija SDA i SBB može smijeniti jedino sama sebe, svađom. Nije teško zaključiti da se nacionalne stranke ne mogu dogovoriti, ali je problem što nema nikoga na političkoj sceni ko bi se mogao dogovoriti. Sve značajnije političke stranke ili su bile ili jesu u vlasti. A vrijeme efikasnog “koaliranja” sa visokim predstavnikom odavno je prošlo.
Pošto nema ni na vidiku neke jedinstvene političke snage koja bio zavladala državom, za građane bi najbolje bilo da se aktuelne vlasti, kakve su da su, što prije dogovore. Ali, sve se nekako čini da se političari i svađaju zbog pridobijanja naklonosti građana i njihovog glasa na izborima. Život u takvim licemjernim političkim relacijama neko će podnositi kao zlu sudbinu, a neko prihvatiti kao slobodu izbora. Sudeći po rezultatima parlamentranih izbora ovi drugi dominiraju.
Indikator
