Akademska zajednica je šarolika družina divnih duša, impresivnih intelekta, ali i kalkulanata i egocentričnih manijaka. Dakle, ona je naprosto odraz društva i vremenskog konteksta u kojem se nalazi. Mnogi od njezinih pripadnika ne šute, a za društvo je bolje što neki ne progovaraju
Jedno od pitanja koje često čujemo u medijima kada dođe do nekog društveno signifikantnog događaja je: „Zašto šuti akademska zajednica?“ Na taj način se bar dio odgovornosti za predmetnu društvenu deformaciju iz sfere politike, ekonomije, prava i društva generalno, prebacuje na akademsku zajednicu. Očekuje se od akademske zajednice da bude korektiv, moralni kompas, glas pravde kao i riznica znanja koja će za aktuelni problem ponuditi rješenje, te time implicitno ispraviti nepravdu. No, sudeći prema napisima, taj glas često izostaje. Zašto je to tako? Ako je to uopšte tako.
Prije nego što razmotrimo razloge koji guše takav glas, a u skladu sa dobrom starom akademskom praksom, neophodno je pojmovno određenje. Naime, postavlja se pitanje, ko uopšte čini akademsku zajednicu? Prema nekom užem shvatanju, akademsku zajednicu čine svi oni koji rade na univerzitetima. U vrijeme perverzne liberalizacije visokog obrazovanja to podrazumijeva svu šarolikost nastavničkog osoblja, uključujući i one koji rade na sumnjivo osnovanim privatnim univerzitetima, čiji rad je nerijetko bio javno problematiziran, pa čak i predmetom pravosudnih aktivnosti.
No, ovo pojmovno određenje zasnovano na radnom mjestu je nepravedno prema penzionisanim profesorima koji formalno-pravno nisu više zaposleni na univerzitetima, ali su mnogi među njima i dalje društveno angažovani. I dalje daju značajan doprinos društvu, predstavljaju zaista korektivni faktor i čine to često energičnije nego kolege koje su decenijama mlađe. Prema tome, trebalo bi proširiti shvatanje ovog pojma i pod pojmom akademske zajednice obuhvatiti i penzionisane profesore, posebno akademike. Akademsku zajednicu čine i svi oni koji su magistrirali i doktorirali, a koji nužno ne rade na univerzitetima. Među njima su nerijetko svi oni intelektualci koji svojim javno-društvenim angažmanom doprinose napretku i preispitivanju društva. U tom slučaju širi pojam akademske zajednice obuhvata, osim profesora i asistenata, doktore nauka ali i sve one intelektualce novinare, advokate, sociologe, psihologe, umjetnike, pa čak i neke političare koji su stekli kredibilitet u društvu zbog svog dugogodišnjeg intelektualnog angažmana prilikom rješavanja društvenih pitanja. Zašto je važno ovo pojmovno određenje? Zato što ukazuje na činjenicu da akademsku zajednicu čine različiti profili ljudi i da ipak značajan dio među njima ne šuti. Istovremeno, ovako široko postavljeno pojmovno određenje akademske zajednice ukazuje na širok spektar interesa prisutnih u akademskoj zajednici, te se naziru razlozi zašto pak brojni šute. Pa da vidimo koji su to razlozi.
Dio akademske zajednice šuti zbog očiglednog razloga naše neokapitalističke svakidašnjice – ekonomskog interesa. Izlazak u javni prostor i suprotstavljanje strukturama moći je sigurna karta za neangažman na raznim projektima iz nauke i struke. A oni uporni u svojoj borbi bi lako mogli i svoj posao dovesti pod znak pitanja. No, borba za ideale ne trpi kalkulacije, reklo bi se. Bez namjere ulaska u raspravu o idealima i pitanja da li uopšte postoje u aktuelnom vremenu, činjenica je da mnogi pripadnici akademske zajednice vole ono što rade, identificiraju se sa svojom profesijom, živote su tome posvetili, te bi gubitak posla bio u najmanju ruku i gubitak dijela sebe. Strah od mobinga na radnom mjestu, nemogućnost ili otežano napredovanje, pa čak i gubitak radnog mjesta također je jedna od barijera koje dovode do šutnje akademske zajednice. Nastavnički angažman na univerzitetu (i to javnom) je jedna od rijetkih profesija u kojoj se redovno napreduje kroz vrlo složen javni konkurs na koji svako ima mogućnost prijavljanja (i kočenja). Iako postoji obaveza ispunjavanja definisanih kriterija, i dalje se napredovanje ostvaruje kroz javni konkurs. A tranziciona društva su usavršila zloupotrebu javnih procedura. Ako se k tome dodaju jasno neprecizni uslovi napredovanja, uglavljeni u društveni sistem koji ulijeva nepovjerenje, jasno je da se članovi akademske zajednice drže u šaci kroz brojne i fragmentirane zakone i pravilnike kako bi se bavili sobom a ne društvom u kojem djeluju.
Šutnja je i politički motivisana. Nerijetko su mnogi članovi akademske zajednice povezani sa političkim strankama, neki su čak i postali članovi akademske zajednice upravo zahvaljujući političkim strankama. Prema tome, ako i imaju oprečna mišljenja (ako uopšte imaju mišljenja!) i stavove po pitanju djelovanja stranaka kojim pripadaju ili koje su ih čak stvorile, u javnom prostoru im se ne žele suprotstaviti. A često i ne smiju. Ruku na srce, i ne znaju.
Postoje naravno i mnogo dublji razlozi za šutnju akademske zajednice. Jedan od njih je nemoj-mene-mentalitet koji se u našem društvu usađuje kroz obrazovanje i odgoj. Naučeni smo od malih nogu, pa do 50-tih godina života, da šutimo. Generacijama se u našim društvima njegovala teza da su stariji po automatizmu i pametniji, a pametnije treba pustiti da pričaju. Sa ulaskom u šestu deceniju života izgubi se volja za bilo kakvom diskusijom, tako da se šutnja nastavlja. I zaista, jedna od prvih lekcija koju asistenti nauče je da trebaju šutjeti i pustiti starije i iskusnije da pričaju. Kroz obrazovni i odgojni sistem svakako nismo naučeni kako formirati i iznositi kritičko mišljenje. Tu ne mislim na histerisanje po društvenim mrežama, već sistematično i argumentovano iznošenje kritičkog osvrta (koje nije nužno negativno). Pa tako danas mnogi članovi akademske zajednice, iako etablirani u svojim oblastima, nerado izlaze u javnost i iznose mišljenja zbog puke nesigurnosti – smatraju da nisu dovoljno zreli, iskusni ili pozvani da učestvuju u javnim diskusijama. Inače, stručna oblast pojedinaca također igra značajnu ulogu kod toga da li će se pripadnik akademske zajednice oglasiti po određenom pitanju. Manja je vjerovatnoća da će diskusija izostati kod onih iz društvenih i humanističkih nauka, s obzirom da smo profesionalno deformisani na način da težimo diskutovanju, raspravljanju, kritikovanju. Ne opterećujemo se pitanjem da li je naše mišljenje uopšte traženo.
Šutnja akademske zajednice nije u potpunosti tačna konstatacija. Osim toga, pojedinci šutnjom daju veći doprinos društvu nego kada bi progovorili
Gubitak entuzijazma i povjerenja u promjene je također jedan od razloga koji mnoge članove akademske zajednice drži tihim. Nedavno sam razgovarao sa kolegicom sa univerziteta koja je duže vrijeme bila uključena u izradu jednog zakona. Prijedlozi koje je uputila u okviru radne grupe su prihvaćeni jer su bili kvalitetni za širu društvenu zajednicu. Predstavljali su korak naprijed. No nisu bili kvalitetni za političke donosioce odluka, tj. za njih su bili korak nazad, tako da su rješenja odbačena. Bez objašnjenja. Iscrpljena i izrevoltirana, kada smo se sreli, rekla mi je: Ma slušaj, trebam se opet vratiti na bavljenje pravim stvarima. Nastavila je onda pričati o knjizi koju je završavala, a koju je smatrala pravom stvari. Ne podcjenjujući zakone, ali precjenjujući dobronamjernost donosioca tih zakona, ocijenila je da joj takvi angažmani oduzimaju vrijeme koje može puno pametnije iskoristiti. Što nije netačno. Ali poenta je da su članovi akademske zajednice na koncu također ‘samo’ i članovi ovog tranzicionog, postsocijalističkog i postratnog društva koje je nebrojeno puta prevareno. Povjerenje je riječ koja u našem društvu živi uglavnom u pričama i pjesmama i pripada prošlosti koju posmatramo kroz nostalgičan dvogled. U društvenim strukturama povjerenje danas nije prisutno. Tom nepovjerenju u promjene, pa samim time i odsustvu želje za artikulacijom misli i borbom za boljitak doprinosi razumijevanje članova akademske zajednice da značajan dio aktuelnih donosioca odluka nije kompetentan za značajne promjene. Jedna od taktika aktuelnih političkih donosioca odluka je i gaslighting akademske zajednice – slože se sa argumentima i stručnim savjetima, ali implementiraju upravo suprotno. Nakon nekoliko takvih manipulativnih oblika saradnje i „slušanja glasa struke“, politički donosioci odluka mogu biti sigurni da im „glas struke“ neće više smetati. Utihne.
Individualne karakteristike igraju također značajnu ulogu. Akademija, knjiška, teoretska, zatvorena i po vrijednostima tradicionalna, predstavlja prijatno okruženje za introvertne pojedince. Pa čak i sigurno utočište. Zatvoreni u svoje kabinete, među knjige i radove, kreiraju neku svoju privatnu stvarnost u kojoj nema korupcije, smicalica, kriminala, nesigurnosti. Govoreći o individualnim karakteristikama, ne treba naravno zanemariti ni nedostatak hrabrosti pojedinih članova akademske zajednice da javno progovore i da se zauzmu za određene vrijednosti i ideale. Prisutna je i egocentričnost pojedinaca praćena odsustvom svijesti i razumijevanja da biti članom akademske zajednice sa sobom nosi specifičnu društvenu odgovornost koja baš u vrijeme opšteg urušavanja društvenih vrijednosti zahtijeva pojačan društveni angažman onih koji su u društvenoj strukturi pozicionirani kao intelektualni i moralni kompas.
No, bez obzira na prethodno navedene razloge šutnje, nekada više nekada manje opravdanih, treba reći i to da ne šute svi. To što se uvijek ne vode javne rasprave u stilu žute štampe, ne znači da se o značajnim društvenim pitanjima ne vode (akademske) rasprave. Artikulacija stavova kroz knjige, promocije istih, pisanje radova, nastupe u medijima i konferencijama, pa i lobiranje u pozadini, predstavlja oblike podizanja glasa protiv određenih društvenih deformacija. To su direktni kontakti i razgovori članova akademske zajednice o aktuelnim i relevantnim pitanjima. Naravno, što je artikulacija stavova stručnija, to je publika manja. Zbog toga bi trebalo popularizirati ideje koje su od šire društvene relevantnosti. Javno zagovaranje kreira veći pritisak od zakulisnih uticaja.
Akademsku zajednicu ne treba idealizirati. To je šarolika družina divnih duša, impresivnih intelekta, ali i kalkulanata i egocentričnih manijaka. Dakle, akademska zajednica je naprosto odraz društva i vremenskog konteksta u kojem se nalazi. Ipak, biti članom akademske zajednice podrazumijeva angažman u javnom prostoru, i pojedini taj javni prostor koriste za artikulaciju vlastitih stavova. Prema tome, šutnja akademske zajednice nije u potpunosti tačna konstatacija. No, kada postoji, potrebno ju je razumjeti. Razumijevanje nije naravno i opravdanje. Ali može poslužiti kao polazna osnova za promjene i stimulisanje jačeg društvenog angažmana pojedinaca iz akademske zajednice. Konačno, a govoreći na bazi višegodišnjeg iskustva i poznavanja prilika, budite uvjereni da pojedinci šutnjom daju veći doprinos društvu nego kada bi progovorili.
Autor: Denis Berberović
Tekst je objavljen u internetskom časopisu Res Publica
prometej.ba
