Piše: Sead Alić
Nesreća privlači nesreću. Neraščišćeni odnosi proizvode nove sumnje, novo nepovjerenje, svađe i osude. Svaki rat koji nije završen iskrenim dogovorom o miru, odnosno kajanjem zaraćenih strana zbog žrtava – izvor je novih nesporazuma i novoga rata. Na putu k vječnom miru moramo već jednom prestati slaviti ratne pobjede. Slaviti ima smisla samo mir i uspostavljeno razumijevanje (ako ih ima).
Prapočela (ἀρχή) koja su tražena u počecima filozofijskog razumijevanja svijeta danas se sele u područja politike. Danas se pitamo: Što je početak svega? Vatra koju pale nacionalistički piromani? Močvara lažne demokracije u kojoj rastu zavodljivi liderski ‘cvjetovi’? Zemlja koja više ne pripada svima nego je brendirana i kao takva postala zaštitni znak nacije, kulture, civilizacije? Ili možda duh koji više nije univerzalnog nego tek nacionalnog ili vjerskog karaktera?
Nesreća Prvog svjetskog rata bila je plodno tlo za nesreću Drugog svjetskog rata. Mladi je Hitler još u rovu Prvoga rata shvatio da su saveznici pobijedili jer su imali bolju propagandu. Njegov prvi posao u prvoj partiji u koju se uključio poslije rata bio je posao propagandista. Znao je jasno i uvjerljivo izgovarati svoje rasističke misli. One su naizgled bile utemeljene u brizi za germanski narod i njegovo dobro. Njegovu retoriku, načine kamufliranja rasizma u ekonomska pitanja, pa i uvjerljivost, danas je preuzeo Viktor Orban, Mađar koji tačno zna što je Evropa i ko bi to mogao i smio živjeti u njoj.
Tako eto, prema Orbanu postoji Evropa u kojoj žive evropski narodi pomiješani s izvanevropskim, ali i Evropa u kojoj se miješaju unutarevropski narodi između sebe. Ovo drugo bi prema Orbanu bilo prihvatljivo, dok ono prvo vodi ‘svijetu mješovite rase’ što bi trebalo značiti da je opasno po Evropu i evropski duh. ‘Evropska domovina’ dakle pripada Evropljanima. To je kulturološki i civilizacijski dovršena, zatvorena cjelina u kojoj su dozvoljena miješanja nacija. Ali svaka od tih nacija treba valjda biti arijevski čista i pripadati nekoj kršćanskoj crkvi.
Evropa (prema Orbanu) nije i ne može biti domovina migrantima i izbjeglicama, pa ni nacijama koje stoljećima žive u Evropi, ukoliko ne pripadaju istom vjerskom, kulturnom i civilizacijskom krugu. Ovo je naravno mistifikacija koja zaboravlja dosege Drugog vatikanskog koncila, doprinose židovske i islamske znanosti i kulture (posebno u stoljećima u kojima je islamska kultura prednjačila na svim područjima), te sazrijevanje evropskog duha za suživot i ravnopravnost ljudi različitih vjera, svjetonazora i orijentacija. U trenucima kada se Evropa približava idealima o kojima su sanjali i Kant, i Goethe, i Mozart, i mnogi drugi – Orban zagovara ideologiju vrlo blisku ideji jedinstva krvi, vjere i tla.
Trn u oku novog führera Evrope su evropski, bijeli, evropskom kulturom obasjani, bosanskohercegovački muslimani, koji su se eto drznuli svući stoljetne okove i svrstati se među ravnopravne evropske nacije. Oni danas, prema Orbanu, Bosnu i Hercegovinu čine disfunkcionalnom jer ih ima oko dva miliona, dakle previše. Da se on pita, žicu koju je postavio između svojih građana i izbjeglica koje su željele samo proći kroz ‘njegovu’ državu, on bi postavio i oko dva miliona bosanskohercegovačkih muslimana. Možda bi se tako spriječilo kontaminiranje evropskih počela zemlje, zraka, vode i duha. Ono što nije istrijebljeno za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, završilo bi vjerojatno u još jednom logoru na otvorenom (poput Palestine).
Ko god je zavirio u povijest pojma nacija mogao je shvatiti da je riječ o fenomenu prolaznog historijskog karaktera. Istovremeno riječ je o sjajnom sredstvu kamufliranja svih oblika ekonomskih prevara kojim bogati obogaćuju siromašnije slojeve svoje nacije. No Orbanu kao führeru umirućeg evropskog nacionalsocijalizma upravo pojam nacije predstavlja glavni orijentir u kanaliziranju mržnje prema drugom i drugačijem. Po njegovoj logici bi vjerojatno Huni i Slaveni trebali biti vraćeni preko Karpata. Germane koji su se tisuću godina opirali kršćanstvu vjerojatno bi trebalo kazniti, a skandinavske zemlje u kojima vjernika gotovo da više i nema trebalo bi valjda vjerski educirati.
Orban vara svoj narod onako kako je Hitler varao i zavodio Nijemce. Sedamdesetak posto Mađara koji su se politički opredijelili za Orbanovu ideologiju, povjerovali su u ‘mađarsku salatu’ sačinjenu od straha od neevropljana, straha od zime bez plina, straha od oduzimanja radnih mjesta od strane ljudi čudne boje kože i čudna imena… U salati ima i začina istine o neefikasnosti Evrope i svojevrsnoj predaji Evrope Sjedinjenim Američkim Državama. U tome dakle ima istine. Ali nema dubine. Regis Debray u knjizi Civilizacija : kako smo postali Amerikanci obrađuje sličan problem. I premda je u toj knjizi ispod razine ranijih djela, njegova je pozicija čista – kulturološki promišlja problem i ne predaje ga ideologiji.
No, varajući svoj narod Orban upozorava kako Bošnjaci u Bosni i Hercegovini varaju Hrvate jer (Bošnjaci) glasaju za njih (Hrvate). Koriste rupe u zakonu da ne bi glasali za svoju rasu nego glasaju za evropsku rasu. Time očigledno varaju evropsku rasu jer nije za očekivati da evropski muslimani koji su nasljednici nekoga i nečega iz prošlih vremena, glasaju za evropsku rasu. Orban je otkrio licemjerje muslimana koji, dajući glasove predstavnicima evropske rase biraju člana Predsjedništva koji odgovara nearijevskoj rasi. Ti Bošnjaci kao neevropska nacija (premda ih ima dva miliona) misle da mogu biti ravnopravni građani i glasati za koga hoće.
Orban uspostavlja i razliku između prave Evrope (koja se doselila u Srednju Evropu) i post-Evrope, tj. stare Evrope u kojoj sada žive ‘izmiješani narodi’. Mađarska je dakle postala simbol čiste, kršćanske, bijele, kulturne i civilizirane Evrope evropskih Mađara. U toj i takvoj Evropi ‘Židovi’ su svi ostali i kao takvi nisu dobrodošli. Da se ne bi izbacivali sa svetog tla Evrope ne treba im dopustiti da na njega stanu. Nafta može proći. Dijamanti su dobro došli. Sve vrste prirodnih materijala mogu se sjediniti s ‘evropskim prapočelima’. Ali ljudi rasa koje žive tamo gdje se kopaju ta prirodna bogatstva nisu dobro došli.
Orbanova robovlasnička svijest opasna je za Evropu. Riječ je o sijanju straha i nuđenju ‘finalnih rješenja’ umotanih u celofan blagoglagoljivih osuda. Orban neće reći da je za vrijeme agresije trebalo pobiti i rastjerati više muslimana iz Bosne i Hercegovine. Ali će primijetiti da je BiH nefunkcionalna jer u njoj ima previše muslimana. Tko razmišlja lako će povezati te dvije stvari.
Teška vremena rađaju velike iluzioniste. Strah u nama rađa ljude – simbole snage i sigurnosti. Politika je postala posao velikih medijskih mađioničara. Međutim, specijalni efekti i blještavilo samo su najava blještavih eksplozija – snage svjetla koja će uništavati čitave narode. Narode koji danas gledaju u smjeru u koji ga upućuju pokreti političara/mađioničara.
Evropocentrizam je kolonijalna i imperijalna ideologija. Mi smo u stoljeću u kojem bismo u svakom čovjeku, svakom plemenu, svakoj naciji, kulturi, svakom svjetonazoru – morali pronaći ono što će nas kao ljude učiniti boljima. Svijetu nije potrebno novo robovlasništvo. Bivšim je robovlasnicima potrebna svijest o jednakosti ljudi.
(Preporod.info)
