Bog nije Hrvat niti je simpatizer HVO-a
AUTOR: – autograf.hr
Veći dio ove kolumne sam objavio u prošlotjednom broju tjednika Nacional. Nešto dopunjenu donosim vam je ovdje jer smatram da bi šira publika koja godinama prati Autograf trebala moći imati uvid u moja razmatranja o tzv. molitvama za osuđene ratne zločince.
Nisam ”general poslije bitke”. Ne pišem da bih pametovao, zato što je Žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo kaznu od 111 godina zatvora za ”hašku šestorku iz HVO-a” ni zato što je, kao što sam dugo tvrdio, postojao plan Franje Tuđmana i HDZ-a o uništenju BiH kao cjelovite države i što je Zagreb kontrolirao HVO s ciljem pripojenja dijelova BiH Hrvatskoj. Ove stavove zastupam barem dva puna desetljeća.
Mene kao novinara i kršćanskog teologa pokreće istinsko tumačenje evanđelja, a ne nekakva katolička mitomanija. Citirat ću dr. fra Dragu Bojića, bosanskog franjevca: ”Najveći uspjeh nacionalnih ideologija je u tome što one, i nakon što propadnu njihovi politički projekti, uspijevaju manipulirati masama, uvjeriti ih da su strašni zločini počinjeni u ime tog naroda opravdani, a tvorevine nastale na zločinu čak Božja volja i bogougodna djela, da su zločinci nacionalni heroji i da je kažnjavanje zločinaca istodobno i kažnjavanje i ponižavanje cijelog naroda.
Sve presude za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije doživljavaju se kao ‘nacionalno poniženje’ i svaki put izazovu žestoka negodovanja naroda. Nacionalno poniženje, međutim, ‘ne počiva na Sudu, već na onome što je do njega dovelo, na činjenici tog režima i njegova djelovanja’, pisao je odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata Karl Jaspers u svojoj studiji ‘Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke’.
Osjećaj nacionalnog poniženja, u moralno izopačenom negiranju vlastitog kolektivnog zla i zločina za koje su odgovorni pojedinci tog kolektiva prati od početka i sudski proces takozvanoj herceg-bosanskoj šestorci. Što se više približavala drugostupanjska presuda, to se pojačava nacionalna i rodoljubna nervoza pa se upomoć zaziva i Boga – pozivom na molitveni skup i podršku ‘haškim uznicima’. Gore od zloupotrebe molitve, mise i svetog prostora u ovom slučaju jest zaslijepljenost i zavedenost ‘vjernika’ i potpuna odsutnost empatije za žrtve i njihove najbliže” (Tjednik Novosti, ”Bespuća Herceg-Bosne, 30. studenog 2017.).
Elem, u svim crkvama Sisačke biskupije se tijekom mjeseca studenog, moralo, da, baš moralo, tako je naredio biskup, moliti (Boga) za oslobađajuću presudu za hašku šestorku.
Naime, u srijedu 29. studenog je bilo zakazano izricanje pravomoćne presude u predmetu protiv bivšeg premijera takozvane Herceg-Bosne Jadranka Prlića i još petorice nekadašnjih dužnosnika i pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), osuđenih u prvostupanjskoj presudi na visoke kazne zatvora zbog počinjenja ili odgovornosti za ratne zločine u BiH.
Budući da šira javnost ne zna kako se te stvari u Crkvi događaju, mislim da vrijedi citirati crkvenu zapovijed u cijelosti. Kratka je: ”Broj: 433/2017. Sisak, 30. listopada 2017. Svim župnim uredima i samostanima u Sisačkoj biskupiji: Poštovani, određujem da se u svim crkvama na misama s Božjim narodom sljedećih nedjelja u studenome: 5., 12., 19. i 26. u Molitvu vjernika doda i ova molitva: ZA PRAVEDNU PRESUDU HRVATSKIM UZNICIMA NA SUDU U HAAGU, KAO I ZA NEPRAVEDNO OSUĐENE I PROGONJENE, MOLIMO TE… U oglasima na kraju mise objasnite da je to naložio biskup i da je to molitva za slobodu naših generala koji su nepravedno zatočeni u Haagu i koji čekaju konačnu presudu 29. studenoga ove godine. Srdačno Vas pozdravlja i zaziva na sve vas Božji blagoslov! Vaš biskup Mons. Vlado Košić, biskup sisački”.
Vlado Košić nije jedini biskup koji se odlučio na takav potez. U utorak prije izricanja pramovoćne presude u mostarskoj se katedrali Marije majke Crkve u 18 sati također ”molilo” za Jadranka Prlića i kolege iz HVO-a. Prije toga, u 17:30 sati palile su se svijeće i molila se krunica na Trgu blažene Djevice Marije (ispred katedrale).
Vlado Košić ne misli po prvi put da može utjecati na Boga u ovoj nakani. Biskup Košić je sudjelovao u Zagrebu na tribini “U očekivanju haške presude skupini BiH Hrvata: generalu Slobodanu Praljku, generalu Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću, Jadranku Prliću, Berislavu Pušiću i Bruni Stojiću”.
U obraćanju brojnim sudionicima tribine, među kojima je bio i tadašnji zagrebački pomoćni biskup Valentin Pozaić, biskup Košić je pročitao pismo župnicima od 5. ožujka 2013. godine u kojem je pozvao vjernike Sisačke biskupije na motivu za generala Praljka i druge u Haagu utamničene Hrvate iz BiH. Na kraju je biskup Košić predvodio molitvu za haške uznike, njihovo oslobođenje i ”slobodu hrvatskog naroda”.
Nije cilj ove kolumne licitirati rezultatom pravomoćne presude, premda smatram da će osuđujuća pravomoćna presuda poremetiti odnose Sarajeva i Zagreba i, još više, odnose Bošnjaka i Hrvata. Osobito zbog nerazumne politike hrvatskog vodstva u RH koje inzistira na obrani kriminalne politike Franje Tuđmana prema BiH.
Ono na što želim upozoriti je to da se, iz kršćanske perspektive, ne smije na ovaj način manipulirati osjećajima vjernika niti je dopušteno izjednačavati bilo kakvu instancu ljudske pravde s Božjom voljom i Božijim naumom.
Pojasnit ću. Kršćanska se molitva, u skladu s Kristovim učenjem, usredotočuje u želji i u traženju Kraljevstva koje dolazi. U prošnji postoji stupnjevanje: najprije se traži Kraljevstvo, potom ono što je potrebno da se to Kraljevstvo prihvati i da se surađuje u njegovu dolasku. Ta suradnja s poslanjem Krista i Duha Svetog, a to mora biti poslanje Crkve, predmet je molitve apostolske zajednice, odnosno bilo koje zajednice Isusovih sljedbenika.
To je, uostalom, molitva Pavla, uzor-apostola, koja nam očituje kako božanska skrb za sve Crkve mora prodahnjivati kršćansku molitvu. Po molitvi svaki krštenik radi na dolasku Kraljevstva. Kako znamo da Kraljevstvo dolazi? Jer zajednica živi prema opisanim vrlinama u Isusovom govoru o blaženstvima (”Govor na Gori”, Mt 5-7). Navest ću jedno od blaženstava, možda ono najvažnije: ”Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju”.
Zašto ovo ističem? Jer je siromašni duhom svjestan da nema pravu vlast ni nad svojom glavom, pa neće ići preko svojih granica i garantirati onim što nije njegovo – kleti se nebom i zemljom (5,33-37). Svjestan je tko je Gospodar neba i zemlje (5,35) i zahvalan je gost Njegove dobrote i zato neće svojim bahatim govorom zagađivati ovaj svijet makar se to činilo probitačnim. Svoju sreću očekuje samo iz Njegove ruke. Umjesto da se srdi (5,21-22) Isusov će učenik biti mirotvorac (5,23-26) i ako je drugi srdit, on će pristupiti da se uspostavi mir! Mir i radost su važniji od rasprave tko je u pravu: koliki do smrti traže tko je bio u pravu i ne nađu, a život prožive bez mira i radosti? U pravu je onaj tko tvori mir (5,9).
Drugim riječima, kad čujemo Isusovu riječ u Govoru na Gori, kad je u tišini svoga srca slušamo, kad joj do kraja otvorimo srce i odlučimo svoje korake učiniti u duhu te riječi, onda u nas ulazi snaga Božja i lomi snagu grijeha, a čovjek se puni novom energijom. I to bi trebao biti cilj i smisao molitve, a ne bilo kakva politička agitacija ili poznata nacionalistička pretjerivanja nekih biskupa. Ili pak Vlado Košić i Ratko Perić misle da je Bog – Hrvat, pače i simpatizer HVO-a?
Dakle, molitveni skup za haške optuženike je izdaja vjere! Da su kršćani, trebali bi ti ljudi organizirati skupove za žrtve rata. Vjera služi istini i dobru, a ne nekom navijanju. Ovdje se radi o instrumentalizaciji vjere i pretvaranju vjere u instrument nacionalne politike, a to nije ništa drugo nego izdaja vjere.
Evanđelje donosi spasenje svim ljudima, a ne samo Hrvatima, ovima ili onima. Moleći da Bog utječe na odluku Haškog suda, Vlado Košić i Ratko Perić pokazuju da ne shvaćaju bit Božje poruke čovjeku.
