Said Šteta: Život u tuđem odijelu
Čitam najavni članak, kako će još uvijek anonimni Mostarac, koji eto, ne želi da mu se spominje ime, održati svoju svirku u dvorani „Pavaroti“ u Mostaru, imitrajući kralja rock en rolla, Elvisa Prislija. Želim uspjeha pomenutom, ali podcrtavam kako je ovo nebrojeni primjer u svijetu, ulaska u tuđi lik, bolje reći tuđe odijelo i još bi da je on.
Mahom su ti pokušaji, u ovisnosti od umijeća onoga ko ih priređuje, završavali sa manje ili više publiciteta. Ali obavezno završavali. Po Bihaću već godinama hoda Čarli Čaplin. Moja komšinica, fura se na onu glumicu što ima Pita pored sebe, pa se filuje botoksom đe treba i ne treba. Kad je sretnem u podne, napući usta i pozdravi, umotavajući taj pozdrav kao sarmu, pa više ne znam šta je list kupusa a šta meso. Samo, to njeno izgovoreno, bez valjane kontrole botoksa na usnama, prospe se kao riža.
Još gore kada je sretnem ujutro, ispred prodavnice za kruh, izgleda kao oni što bi da su i muško i žensko u jednom. Oni što bi đahkad, kada im se prohtije piškili stojećke a đahkad završavaju u ženskom toaltetu. Isprepadan, trepnem očima makar koji put više i kontam da se nije koji doselio u moju mahalu, za što treba dodatni oprez. Helem, nije joj lako u tuđoj koži, žulja je plaho!
Nadalje, u ove pretpraznične, novogodišnje dane, gledam jednog te istog uhljupa, kome je onaj irvas što vuče zapregu lijep kao slika, kakav je on. Neuredan, bezbriga po cijelu godinu, obuče čak neoprano i pogužvano odijelo Djeda mraza a na nogama patike „adidas”. Ucrveni se kao da će na Trg revolucije, i stane tu na glavnu šetališnu prometnicu. Maše djeci, uzima ih u krilo i razvlači onaj krezubi osmijeh. Ko biva djeca a i mi odrasli trebali bi da povjerujemo kako je on taj dobri deka što je došao da dijeli slatkiše i igračke, ispunjavajući želje, kao nagradu djeci za dobrotu.
Ono što mogu dobiti i to još za pare, jeste paketić sumnjiva sadržaja. Slatkiši još i sumnjiva roka trajanja, jer nisu podložni inspekciji. Pokondirenost ili potreba da se živi u trendu po svaku cijenu ide dalje. Takve uhljupe, nazovi „djeda mrazove” naručuju u porodično gnijezdo da specijalno za dijete, dođe na vrata ho ho ho, i još onakav primi ga u krilo.
Pokondireni roditelj će to brižno zabilježiti sada dostupnim kamerama i pohraniti, brže-bolje na svoj facebook profil društvenih mreža. Mora dunjaluk vidjeti kako je Djeda mraz pohodio baš njezino dijete, izdvojeno iz ostalih, jer je to mjera prestiža. Neću da nabrajam kojekakva oblačenja u kostime iz svijeta dječijih likova jer su koliko toliko podnošljivi mada daleko od stvarnosti. Recimo Hello Kitty je muško a teletabis ima kostim četiri broja manji i uvukao mu se u guzicu.
Možda je on i sretan zbog toga samo je ružno.
Ono što već duže vrijeme najavljuju kao snijeg a zima dolazi, jeste pomama „jeboguzana” na glavni grad. Oblačenje u dugine boje kako bi se izbjeglo zvati terminom peder, i nije problem. Samo identifikacija sa bojama simbola sreće, kako bi se nastrano ubolo u nečije debelo meso, drsko je, što jest-jest.
Zato se neću baviti dalje definicijom, nego li uzrocima nastanka pomenutih pojava. Ovo ne bih nikako spomenuo da ovih dana pristalice življenja u tuđem odijelu, pardon u tuđoj koži, glavnim gradom BiH ne ostavljaju upečatljive i sasvim bezobrazne plakate pitajući grđane imaju li to nešto.
Toliko bezobrazno i slobodno kao da na tržnici traže da im se izvagaju dva krompira, ne nužno iz Glamoča. Kako to isti plakat sa istim pitanjem nije osvanuo u Grudama, Bihaću, Mrkonjić Gradu ili Drvaru? Nije! Medijski okulari upravo su usmjereni na glavni grad. Potreba da se pokondirenost izloži što je moguće više javnosti, natjerala je i one „jeboguzane” da prate ta trendovska kretanja.
Pitam se šta bi bilo kada bi svi oni koji slijede zakonike prirode i svoje potomstvo dobiju i podižu na način kako je to jedino moguće čak i kada se umiješa epruveta, da svoje nakane i radnje objavljuju na višemetarskim plakatima? Nameću li to novi trend, da se svaki bezobrazluk treba obznaniti javno na tim velikim plakatima? Možda!
Psihoanalitičari o ovom problemu imaju jasan stav, definirajući ga kao problem identifikacije u poremećaju ličnosti. Za razliku od one primarne koju dijete doživi u ranoj fazi razvoja, sišući palac, što je simbolika za sisanje grudi i nauk da nakon odrastanja ne siše veslo, sekundarna identifikacija ili poistovjećivanje sa drugim objektima i preuzimanje njihovih osobina, postaje ozbiljniji problem koji se ne da prerasti. Još ako se ta identifikacija javi kao projektivna. U tom slučaju, a kako sam to opisao u primjerima iz priče, osoba poremećene ličnosti se projicira u neku drugu osobu.
Ovdje ću naučenu lekciju iz psihologije prekinuti konstatacijom. Poremećenost koja se pokušava nametnuti kao trend suvremenoga življenja nije i ne može biti normalna. Samim tim niti općeprihvatljiva. Poremećaj i onaj najmanji zahtjeva tretman. To ne može biti na višemetarskom plakatu, niti na trgovima gradova. Ne oplakujem pjesmu koju je svojevremeno pjevao Davorin i „INDEXI” „Voljeli bi školu đaci…Da sam ja netko,” samo uočavam mentalni propuh našega posrnulog društva, koje srlja u sunovrat i to me brine. Valja ga tretirati čim prije. Zaista!
Možda će sve navedeno zvučati odveć grubo i kritički, no odnekud se mora krenuti.
Danas gledam, pored šatora sa paketićima i bajagi djeda mrazom, neko je magarcu na prednje noge, navukao soknice boje duge. Je li u pitanju proširenje članstva ili navlačenje dresa magarcu mimo njegove volje, ne znam? Samo, bude li potreba da se i magarcu mora pojasniti ko je ko i kakve orijentacije, trebat će i vremena i truda. A tek, ako i magarac umisli da je on neko drugi i hoće po svaku cijenu u tuđe odijelo ili još gore u tuđu kožu. Ia, ia, ia!
Onda će biti upitno, je li sreća u duginim bojama ili dugim koracima?
www.magazinplus.eu
