„Moramo voditi računa da nam se ne desi to što se desilo u Londonu, kada je zbog čađi bilo jako mnogo smrtnih slučajeva. To su bili tzv. stresogeni smrtni slučajevi, respiratorni sindromi, koji su ubili preko 1000 ljudi.”
MILICA PLAVŠIĆ / Buka
Na temu zagađenosti vazduha u Bosni i Hercegovini, koje je posljednjih godina u zabrinjavajućem porastu, razgovarali smo sa prof. dr Zehrom Dizdarević, pneumofiziologom, alergologom i kliničkim imunologom, koja iza sebe ima 45 godina radnog iskustva u liječenju bolesti disajnih puteva.
Jedan od najugroženijih gradova je Sarajevo, gdje dr Dizdarević živi i radi.
„Što se tiče Sarajeva, ono predstavlja jednu kotlinu koja je okružena sa šest planina, koje blokiraju strujane vazduha, a svaka stagnacija aerozagađenja i smoga dovodi do zdravstvenih posljedice kod gornjih i donjih disajnih puteva, sa učestalošću raznih udruženih oboljenja”, pojasnila je doktorica Dizdarević, upozoravajući da je u zimskim periodima zagađenost vazduha najkritičnija, poredeći to sa situacijom u Londonu 1952. godine, kad je veliki broj ljudi preminuo od zagađenog vazduha.
„Moramo voditi računa da nam se ne desi to što se desilo u Londonu, kada je zbog čađi bilo jako mnogo smrtnih slučajeva. To su bili tzv. stresogeni smrtni slučajevi, respiratorni sindromi, koji su ubili preko 1000 ljudi. To su vjerovatno bili akutni distresi u sklopu plućnog edema. Nagla količina prašine i čađi došla je u disajne puteve i disajni putevi to nisu mogli preraditi, zbog čega je došlo do stresnog sindroma, edema pluća. Moramo voditi računa šta se nalazi u vazduhu, jer sve te čestice i plinovi dovode do različitih problema“, upozorila je naša sagovornica.
Štetne čestice i plinovi dopiru do najudaljenijih dijelova respiratornog sistema, gdje dovode do upalnih procesa. Štetnom djelovanju zagađenog vazduha naročito su podložna djeca.
“Dvije su vrste štetnih čestica, P2.5 i P10, i nekada ih bude do 800 po metru kubnom, a normalno je 10-15. Što se tiče plinova, tu je važna topljivost gasa i ta topljivost blokira disajne puteve, počevši od nosa, gdje imamo rinitise, upale sluznice nosa, spušta se dolje na disajne puteve, larinks, gdje dolazi do laringitisa, promuklosti, zatim dalje na traheju, glavnu dišnu cijev. Traheja ima inervaciju, ona boli i to je ono što dovede pacijenta doktoru, jer misle da ih bole pluća, a pluća ne bole, nego ta traheja, koja je iritirana. Zagađeni vazduh se spušta do najudaljenijih alveola, a naročito su djeca osjetljiva ukoliko nisu zaštićena”, pojasnila je doktorica.
„Zagađenost je potencijalno okidač za alergiju, alergija dovodi do komplikacija, do aktuzacije astme ili akutizacije hronične opstruktivne plućne bolesti, prodire u najudaljenije disajne puteve i dovodi do upale pluća i malih bronhiola. To su sve lančane reakcije.”
Najveći zagađivači su industrijski kotlovi na ugalj, izduvni gasovi iz automobila, kao i domaćinstva koja za grijanje i kuhanje koriste drvo, pa čak i đubar. Sve to utiče i povećava morbiditet i broj oboljelih i mortalitet, smrtnost od pojedinih oboljenja, upozorava doktorica. “Kod nas je 90% vozila staro, a kada je vlažno vrijeme topljivost gasova je veća, pa SO2 dođe još više do izražaja, a SO22 je jako štetan. Kancerogeni materijali kao što je azbest, te loš asfalt, takođe su prisutni”, navela je doktorica.
„Mi ovdju u BiH imamo veoma slabu zaštitu, ne znamo ni pravo stanje stvari, iako se svake godine u onom najkritičnijem periodu, svi pojavimo na televiziji, uključujući i mene, i pulmologe, i one koji se bave kontrolom zraka. Međutim, mi to moramo dugoročno da riješimo, jer imamo zagađenost od industrije, loženja, automobila. Sve je to nešto što mi moramo strateški da riješimo, ali to se rješava bogzna koliko već godina, a imamo još uvijek imamo ugrožene gradove kao što su Tuzla, Kakanj, Sarajevo.“
Na pitanje da li postoje strateški napori na smanjenju zagađenja, ili nadležne institucije samo gase požar tokom kritičnih perioda, doktorica Dizdarević kaže:
„Mislim da samo gasimo požar. Kad je najgore aerozagađenje, kada ne vidiš prst pred okom, tada daju razna obećanja, ali vjerovatno nema ni finansijske konstrukcije za strategiju. Pretprošle godine su rekli da će se donijeti strategija, ali prošle godine u isto vrijeme opet nema strategije. Mislim da prebacujemo odgovornost jedni na druge. Moramo imati strategiju. Kod nas je nekad tuberkuloza harala i nismo imali nacionalni program. Napravili smo nacionalni program i on je omogućio da se tuberkuloza svede na manju incidencu. Ne može se djelovati samo tada kada je najjače zagađenje. Unazad 15 godina, ja ne znam jesmo li se išta makli“, ogorčena je naša sagovornica.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, milioni ljudi širom svijeta umiru od zagađenosti vazduha, a mi smo na samom vrhu ljestvice. Raspolažemo li mi podacima o oboljenjima koja su posljedica zagađenja vazduha i broju oboljeli?
„Podaci postoje, ali pitanje je da li su ti podaci validni ili nisu, zato što kontinuitet toga ne postoji. Podaci o zagađenosti se svode na novinske članke u kojima se navodi da je pojačana zagađenost. Svaka zdravstvena ustanova mora da ima godišnji izvještaj, ali to onda treba objediniti u jedan nacionalni izvještaj. Što se tiče Svjetske zdravstvene organizacije, ne možete dobiti projekat za kontrolu bolesti bez godišnjeg izvještaja i strategije na nivou države. Ali pošto je kod nas uređenje takvo da mi nemamo jedno zdravstvo, već dva entiteta i dva zdravstva, ali kad dođete u svijet oni to ne žele odvojeno, već hoće da sve bude objedinjeno.”
