Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović: Seksualne slobode, „govor mržnje“, „govor političke korektnosti“, urbanluk

Nešto ranije sam imao vrlo zanimljivu diskusiju sa kolegicom, univezitetskom profesoricom jezika i književnosti, inače jednom mojom dobrom prijateljicom i vrsnim stručnjakom i znanstvenikom o fenomenu „jezika mržnje“, odnosno kako definirati određene pojmove i izraze u kontekstu nečega što bi se zvalo „jezik mržnje“ ili ponašanje po „obrascu mržnje“. Vrlo brzo se ispostavilo da je to jedna i zanimljiva, i kontroverzna ali i neistražena tema. Prvo da naglasim, da se uopće ne smatram osobom koja se razumije u pitanja lingvistike, pravopisa i gramatike pa mi ni dan danas nije npr. jasno zašto za jedan glas (bar u govoru moga kraja) postoje dva znaka i u latinici i u čirilici, i to tzv. meko ć i tzv. tvrdo č. Ali mislim da su to ipak sitnice, u kontekstu onoga o čemu želim pisati.

Konkretan povod diskusije, koja će se pokazati vrlo plodonosnom, jeste bilo pitanje na koji način mi heteroseksualci možemo koristiti neke izraze i pojave, uobičajene u svakodnevnom govoru, a da na jednoj strani ne uvrijedimo ili izazivamo mržnju na osobe koje su homoseksualci, biseksualci, transeksualci, aseksualci, autoseksualci…itd…. a na drugoj ne upadnemo u neku vrstu radikalne političke korektnosti koja bi ugrozila slobodu govora ili izražavanja. Pošto sam veliki protivnik tzv. neoliberalnog izuma „govora političke korektnosti“, koji smatram običnim licemjerjem dokone pokondirene elite, u tekstu se neću libiti korištenja i nekih eksplicitnih pojmova i izraza. Diskusija je započela sa određivanjem da li su termini „lezbejka“ i „peder“ „govor mržnje“ ili „pravo na izražaj“. Naravno, o tome će se voditi diskusije i rasprave, ali moja malenkost rasuđuje na sljedeći način. Prvo, štokavski jezik koji je književna norma BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije je jezik vrlo bogat psovkama i eksplicitnim izrazima, koji se u najvećem broju slučajeva uopće ne koriste u kontekstu uvrede ili „govora mržnje“, nego čak i kao izričaj raspoloženja u širokom dijapazonu od radosti do nerviranja, od dobronamjernog zezanja do opuštanja pojedinca pa i neke vrste „ispušnog ventila“ običnih ljudi. Takav smo narod, i to će tako i ostati i niko nas ne bi smio zbog toga ni koriti ni kulturološki ispravljati, niti navodno civilizacijski patronizirati. E sada izrazi lezbejka i peder u našem jeziku imaju različite konotacije. Prvo riječ „lezbejka“ se u našem jeziku čisto odnosi samo na žensku homoseksualnost i nema sekundarno značenje, dok riječ „peder“ u našem jeziku primarno ima značenje loše karakterne osobine (bez obzira da seksualnost pojedinca). Tek se u sekundarnom značenju riječ peder odnosi na mušku homoseksualnost. Slično pojmovno primarno i sekundarno određenje kao i riječ „peder“ ima i naša vulgarna riječ za ženski polni organ, gdje nekada označava lošu karakternu osobinu, a nekada samo polni organ (vidjeti vrlo zanimljivo obrazloženje po ovome pitanju Radeta Šerbedžije u filmu Variola Vera). Znači ako neko upotrijebi riječ „peder“ to automatski ne mora značiti da je riječ o „govoru mržnje“ prema određenoj seksualnoj manjini, nego da je riječ samo o ukazivanju na karakter nekoga pojedinca. Sve zavisi od konteksta upotrebljene konkretne riječi. Ako se odnosi na karakter nekoga pojedinca onda to nije uvreda ili mržnja prema muškim homoseksualcima. Međutim, ova riječ ima i drugu stranu medalje. Riječ „peder“ je tuđica, stranog, konkretno starogrčkog porijekla. Njeno etimološko značenje dolazi iz složenice paiderastes, koja bi se mogla prevesti kao „žuditi za dječakom“. Kao što se može iz ovoga vidjeti, ova riječ implicira pedofiliju (riječ isto starogrčkog porijekla), i samim tim je nesumnjivo vrlo uvredljiva i veoma težak „govor mržnje“ kada se odnosi na odrasle i punoljetne muške homoseksualce. Sa riječi „lezbejka“ stvari stoje znatno drugačije. Etimološko porijeklo riječi dolazi od grčkog otoka Lezbos i vezano je za starogrčku pjesnikinju Safo/Sappho (živjela 630/615. – 570. god. p. n. e.). Ova jedna od najvećih pjesnikinja u historiji čovječnastva je rođena i živjela u gradu Mitilena na otoku Lesbosu. Čest objekat njene ljubavne i erotične poezije su bile djevojke. Iz ovoga je jasno da riječ „lezbejka“ ne može biti uvredljiva niti „govor mržnje“ prema ženskim homoseksualcima, jer je nastala zbog jedne od najuglednijih predstavnica poezije u čitavoj književnosti. Radi toga, i ne treba da iznenađuje da mnoga udruženja koja okupljaju ženske homoseksualce u svojim nazivima koriste i „lezbijski termin“. Osobno smatram da bi engleska riječ „gay“ trebala biti uvredljivija nego riječ npr. lezbejka. Izvorno „gay“ je u značenju „veseo“, ali sa vrlo ciničkim, prezirnim i sarkastičnim prizvukom. Međutim, zbog naše uobičajene sklonosti malograđanskom pomodarstvu i pokondirenosti uvriježilo se koristiti ovu riječ među slojevima koji žele biti moderni i tzv „politički korektni“, ali su u stvari vrlo glupi i površno obrazovani.

E sada, ako želimo da se daju slobode i prava punoljetnoj homoseksualnoj, biseksualnoj i transeksualnoj populaciji, što potpuno podržavam, to onda treba proširiti i na kompletnu populaciju. Ne može se jednima nešto dozvoljavati, a drugima zabranjivati. Znači i punoljetni heteroseksualci trebaju da uživaju sva prava i slobode u seksualnom i ljubavnom životu, bez ograničenja nekih konzervativnih i pseudo-moralističkih stavova. Pa i aseksualci i autoseksualci bi trebali da imaju prava ista kao i ostali i da uživaju zakonsku zaštitu. Na kraju krajeva, podržavam i pravo na sklapanje brakova i hetero i homo i biseksualnim ljudima kako oni žele i na koji način žele. Zato bi trebalo ozakoniti, pored monogamnih brakova, i poligamiju i poliandriju. Pa ko želi neka izvoli, ali sve u okviru propisanih zakonskih normi, bez ikakve prisile, na čisto dobrovoljnoj osnovi i da je riječ o punoljetnim osobama. Mislim da bi prisilu na brak (bez obzira bio zaključen pred matičarem ili svečenikom bilo koje religijske zajednice ili skupine) i maloljetničke brakove ili brak sa maloljetnom osobom trebalo zabraniti i strogo kažnjavati, pa čak tretirati i kao silovanje. Nesumnjivo bi oslobođanje okova staroga morala prilično relaksiralo situaciju u BiH i oslobodilo mnoge ljude unutarnjih napetosti, frustracija i kompleksa i omogučilo im da se bave kreativnim poslovima, a ne da se nešto kriju ili pretvaraju ili lažu i tako gube dragocjenu energiju i za sebe i za društvo i zajednicu u cjelini.

Ovako radikalno demokratski i slobodarski pristup će sigurno pored dežurnih samoproglašenih moralnih vertikala, čuvara nekakve „čistoće“, ideoloških zatucanjaka i bukvalaca, sablazniti i jedan sloj stanovništva koji možemo nazvati „urbanluk“. Ova riječ nije moj izum, nego ju je prvi upotrijebio i patentirao u svome suštinskom značenju moj drug Samir Avdić na čemu mu se svesrdno zahvaljujem. Definirati „urbanluk“ možemo lako definirati, kao neko pseudo-liberalno građanstvo ili salonske revolucionare i ljevičare koji nastupaju sa pozicija moralnih vertikala. To je jedna subkulturna grupa, “turbo-gradskog” ili snobovskog visokoobrazovanog stanovništva i predstavlja ekvivalent terminu papanluk (priprost, bezobrazan, glup, korumpiran, bezkrupulozan, kriminogen, šovinista itd…). Otprilike to je osjećaj neke pseudo kulturološke superiornosti i intelektualnosti, koji je svojstven modernom liberalnom ili lijevom političkom, društvenom, ekonomskom spektru i diskursu i poglavito je zbog te samodopadnosti pojedinaca ili nekih zatvorenih malih skupina autodestruktivan. Naravno, tu nema nikakve stvarne obrazovanosti, nikakvog stvarnog intelektualizma, nego samo jedna površnost iliti ugledanje na način života nekakve više srednje klase iz serija sa FOX kanala. Oni nude samo kritiku i kulturološku demagogiju, a ne i rješenja. Verbalno se zgražavaju profita i novca, a uzimaju ga nemilice na nekim projektima koji nemaju nikakvu osnovu ni potrebu. Demagogiraju (često u zadimljenim i alkoholiziranim kafanama) o svjetskoj revoluciji i ovoj i onoj marksističkoj teoriji, a da nisu nikada digli ništa teže od kašike. Dobar primjer pružaju raznorazni intelektualci, poglavito liberalne i ljevičarske orijentacije, od korčulanske škole pa posebno krajem 80tih godina, koji su uporno i uporno napadali i priželjkivali nestanak titoističke strukture, ne nudeći nikakvu stvarnu naprednu alternativu ili rješenje nego samo kritiku, kritiku i samo kritiku…I šta su dobili kada je sistem koji su tako mrzili (jer po njihovim teorijama to nije bio pravi, izvorni 68osmaški marksizam). Dobili su bivše komunističke političare, udbaše i generale koji su se vrlo brzo preobukli u nacionalističke, šovinističke, fundamentalističke, kriminalne dresove i deveti krug pakla u kojem smo živjeli čitavu jednu deceniju.

Sa poštovanjem,

Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović

„Moj je mač moje pero, moj je štit moje mastilo.“

tacno.net