Kada završite osnovnu ili srednju školu u Tuzlanskom kantonu u svjedočanstvu, uvjerenjima, knjižicama će kao prvi nastavni predmet pisati Bosanski jezik i književnost (odnosno srpski ili hrvatski) ili Bosanski/hrvatski i srpski jezik i književnost, a zna se desiti i da piše BHS jezik i književnost. Tako je u još nekim kantonima u Federaciji BiH.
Situaciju u Tuzlanskom kantonu nedavno je uzburkao književnik Mehmed Pargan iznoseći informaciju da je bilo, doduše nezvaničnih pokušaja i zahtjeva profesora sa Odsjeka za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta prema Univerzitetu u Tuzli da se ime odsjeka preimenuje u Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost. Iz kantonalnog Ministarstva obrazovanja i nauke nisu željeli komentarisati niti zahtjev za preimenovanje odsjeka niti (ne)uređenost naziva jezika u tuzlanskim osnovnim i srednjim školama.
– U drugoj polovini prošle godine, sa Odsjeka za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, došla je informacija da postoji inicijativa da se ime studija promijeni i da taj odsjek dobije ime Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost. Pojedinci sa toga studija tražili su da dođe do ove promjene, što je izazvalo strah kod mnogih da bi se to moglo i uskoro desiti. U neformalnim razgovorima čak je o tome upoznato i rukovodstvo Instituta za jezik iz Sarajeva – kaže na početku razgovora za Preporod.info književnik Mehmed Pargan.
Pargan objašnjava da bi promjena imena studija bila nelogična, pa čak i opasna. Ako se cijeli slučaj gleda površno, govori Pargan, to i ne bi bilo ništa novo, jer se na ovom odsjeku već duže vrijeme studenti osposobljavaju za izvođenje nastave bosanskog/ hrvatskog/ srpskog jezika. Promjenom bi se jedino u ovu skraćenicu utopilo ime bosanskog jezika. Sa druge strane, nužno je razgovarati o ovoj temi, prije svega o tome koliko je uopće opravdano da imamo diplome u kojima piše da su svršeni studenti postali profesori bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika.
Profesori su se školovali u sistemu u kojem su učili srpskohrvatski jezik, ali to ne znači da oni mogu osposobljavati studente da budu profesori srpskog i hrvatskog jezika. U okviru nastavnih planova i programa ne postoje zasebni programi za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Dakle, student se osposobljava za bosanski jezik, a onda na kraju bi mu se upisivalo u diplomu da je i profesor hrvatskog i srpskog jezika – napominje Pargan.
On ističe da umjesto ulaska u suštinu o kojoj je Alija Isaković govorio, ustvrdivši da se bosanski jezik razlikuje od srpskog i hrvatskog onoliko koliko se oni međusobno razlikuju, čudi potreba da se na Odsjeku za bosanski jezik pokušavaju izjednačiti ova tri jezika, odnosno prikazati neznatne razlike među njima.
– To je naša neobjašnjiva potreba da se dokazujemo drugima, da smo multikulturalni i multietnički. U Bosni i Hercegovini imamo univerzitete koji imaju studije srpskog ili hrvatskog jezika. A tamo gdje se izučava bosanski, insistira se da budu i druga dva jezika. To nije sporno, ali je sporan način kako to radimo. Ni jedan fakultet u Federaciji BiH nema zaseban program za srpski i hrvatski jezik, osim Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru gdje postoji Hrvatski jezik – kaže Pargan.
Slijedom toga, ako nema zaseban program, nema profesore koji su osposobljeni za to, kako onda možemo reći da su te diplome ispravne.
– One su legalno izdane, ali one su u biti lažne. Neko drugi treba odgovoriti zašto ih izdajemo takve i koja je svrha. Čemu služi diploma u kojoj su sva tri jezika? Zašto insistiramo da imamo nekvalitetne studije srpskog i hrvatskog – pita se Pargan.
Vraćajući se na jedan dio problema, Pargan podsjeća da se u nekim kantonima Federacije BiH, u kojima su bosanski, hrvatski i srpski službeni jezici konstitutivnih naroda, roditelji imaju pravo da odaberu jedan od tri jezika koji će njihova djeca tokom školovanja učiti. Također, ostavljena je mogućnost da se odaberu sva tri jezika.
– Onima koji ne izvrše odabir, a to se po pravilu radi automatski, jer mnogi nastavnici to pitanje ne smatraju važnim i ne zahtijevaju zvanično izjašnjavanje roditelja, u rubrici jezik upisuje se BHS. Preporučena praksa je da se roditelji izjasne na početku školovanja njihove djece koji će jezik odabrati i da se kasnije ta njihova odluka prati. Ne želim govoriti o procentima, ali veliki broj učenika u školskim dnevnicima za ime nastavnog predmeta ima skraćenicu BHS – govori Pargan.
Iako se ovdje radi o imenu nastavnog predmeta i naoko to nije ništa strašno, podsjeća Pargan, u biti, u stvarnom životu, dobijamo obrnuti proces.
– Umjesto da se po jeziku naziva nastavni predmet, mi nastavnim predmetom definišemo (novo) ime jezika – već generacije učenika izašle su iz škola kojima se predmet nastave maternjeg jezika nazivao BHS. Tako je stvorena potpuna zbunjenost kod roditelja po pitanju imena jezika. A ustvari, to i jeste decenijski cilj negatora bosanskog jezika. Da stvore zabunu o imenu i postojanju bosanskog jezika – kaže na kraju Pargan.
(Alem Dedić/Preporod.info)
