Što je istina? Je li ona apsolutna ili je možda pak relativna? Kako smo došli do ovoga postmodernoga društva? Kako Ateisti opravdavaju što je dobro, a što loše?
“Je li Kršćanstvo razumno? Mi vjerujemo da je, no ako netko ne napravi temeljitu istragu dokaza s otvorenim umom, Kršćanstvo na prvu djeluje problematično.
Drugo, postoje emocionalne prepreke koje nekada sprječavaju prihvaćanje Kršćanstva. Kršćanski ekskluzivizam, doktrina pakla i licemjere nekih kršćana su emocionalne prepreke svima (zapravo, licemjerje nekih crkava i “kršćana” odbijaju više ljudi nego bilo koji drugi faktor).
Na kraju, postoje voljni razlozi odbijanja Kršćanstva, recimo Kršćanska moralnost, koja nam se čini da nam ograničava naš izbor u životu. Većina nas ne želi odgovarati nikome, ustupajući našu slobodu Bogu kojega ne vidimo je nešto što normalno ne želimo napraviti.
Ipak, unatoč tim intelektualnim, emocionalnim i voljnim preprekama, mi izlažemo da nije vjera u Kršćanstvo ta koja je teška, nego vjera u ateizam ili bilo koju drugu religiju. To jest, kada netko pogleda dokaze, smatramo da treba imati više vjere da bi bili nekršćanin nego što treba vjere da bi bili kršćanin. Ovo se možda čini protuintuitivnom tvrdnjom, ali jednostavno je ukorijenjena u činjenici da svaki vjerski svjetonazor zahtjeva vjeru – čak i svjetonazor koji kaže da nema Boga.
Zašto? Zato što smo ograničena ljudska bića, ne posjedujemo vrstu znanja koja će nam pružiti apsolutni dokaz za Božje postojanje ili ne postojanje. Izvan našeg znanja o postojanju (ja znam da postojim jer ja moram postojati da bi se pitao ovo pitanje). Sve što smo zaključili o postojanju Boga, uvijek je moguće da je onaj suprotni zaključak točan.
Puno ljudi nas pita, “Ako Kršćanstvo ima toliko dokaza iza sebe, zašto više ljudi ne vjeruje?”
Ne postoji taj broj dokaza koji bi natjerao nekoga da povjeruje. Vjera zahtjeva pristajanja/suglasnost ne samo uma nego i volje. Iako puno nekršćana ima iskrena intelektualna pitanja, pronašli smo da velika većina imaju voljni otpor Kršćanstvu, drugim riječima, nije to što nemaju dovoljno dokaza da povjeruju, nego zato što ne žele povjerovati. Veliki ateist Friedrich Nietzsche je jedan od takvih osoba. On je napisao “Ako netko dokaže Boga Kršćana nama, mi ćemo biti još manje sposobni vjerovati u njega” i “Naša je preferencija ta koja odlučuje protiv Kršćanstva, a ne argumenti” Očigledno je Nietzscheov manjak vjere baziran na njegovoj volji, a ne samo na njegovom intelektu.
Jedna od ljepote Božje kreacija je ta da ako ne želite prihvatiti Kršćanstvo, slobodni ste ga odbiti. Ova sloboda donošenja odluka – čak i sloboda odbijanja istine – je to što pravi moralna stvorenja od nas i omogućuje nam da odaberemo svoju krajnju sudbinu. Ovo stvarno pogađa direktno u sredinu zašto mi na kraju krajeva i postojimo, i zašto Bog možda ne želi biti toliko otvoren i očit u otkrivanju Sebe nama, kako bi neki ljudi htjeli.
Jer ako je Biblija istinita, onda je Bog pružio svakome od nas priliku napraviti vječan izbor – prihvatiti Ga ili odbaciti Ga.
I da bi osigurao da je naš izbor potpuno slobodan, stavlja nas u okruženje koje je prepuno dokaza za Njegovo postojanja, no bez njegove direktne prisutnosti. Prisutnosti koja je toliko jaka i moćna da bi mogla zasuti našu slobodu i time negirati naš izbor da Ga odbijemo.
Drugim riječima, Bog je pružio dovoljno dokaza u ovom životu da uvjeri sve koji su voljni vjerovati, ali je i ostavio dovoljno prostora za dvosmislenost tako da ne bi prisilio one koji nisu voljni povjerovati. Ovim putem, Bog daje priliku ljudima da Ga vole ili da Ga odbiju bez kršenja njihove slobode. Zapravo, smisao ovog života je napraviti slobodan izbor bez prisile.
Jer ljubav po izboru mora biti slobodno dana, a ne prisilno uzeta.
Iako bi to malo tko priznao, naše odbacivanje vjerske i moralne istine je često na voljnoj, a ne na intelektualnoj osnovi.
Mi samo ne želimo biti odgovorni za moralni standard ili religijske doktrine. Tako da mi slijepo prihvaćamo samoporažavajuće tvrdnje o istini od političko korektnih “intelektualaca” koji nam govore da istina ne postoji; da je sve relativno; da ne postoje apsolutnosti; Sve je stvar mišljenja; ne trebaš suditi; religija je vjera a ne istina;”
Ivan 18:38 “Pilat mu rekao: “Što je istina?” I kad je to rekao, ponovo je izišao k Židovima pa im rekao: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.”
“Možda je Augustin bio točan kad je rekao da “Mi volimo istinu kada nas prosvjetljuje, ali mrzimo kada nas osuđuje.”
Možda se ne možemo nositi s istinom.
U kontrastu od onoga što se uči u školama danas, Istina nije relativna nego apsolutna. Ako je nešto istinito, istinito je za sve ljude, u svim vremenima i na svim mjestima. Sve tvrdnje o istini su apsolutne, uske i isključive.
Svaka istina isključuje njene suprotnosti, čak i religijska istina.
Ako je Humanizam istina, onda je sve suprotno/protivno od humanizma lažno. Isto tako, ako je Kršćanstvo istina, onda je sve suprotno/protivno od kršćanstva lažno.
Postoje još puno istina o istini, evo neke od njih:
1. Istina je otkrivena, a ne izumljena. Ona postoji neovisna o tuđim znanjima o njoj (Gravitacija prije Newtona).
2. Istina je transkulturalna; Ako je nešto istina, istina je za sve ljude, u svim mjestima i za sva vremena (2+2=4 za sve ljude, svugdje i u svakome vremenu).
3. Istina je nepromjenjiva iako se naša vjerovanja o istini promijene (Kada smo počinjali vjerovati da je Zemlja okrugla, a ne ravna, Istina o zemlji se nije promijenila, promijenilo se samo naše vjerovanje o Zemlji)
4. Vjerovanja ne mogu promijeniti činjenicu.
5. Na istinu ne utječe stav onoga koji je ispovijeda. (Arogantna osoba ne čini istinu lažnom. Skromna osoba ne čini da greška bude istinita)
6. Sve istine su apsolutne istine, čak i one koje se čine relativne su apsolutne. (Na primjer, “Ja, Frank Turek, se osjećam toplo na današnji dan 20. Studeni, 2003.” se možda čini kao relativna istina, no ona je zapravo apsolutno točna za sve, svugdje da je Frank Turek imao osjećaj topline taj dan.)
Ukratko, suprotna vjerovanja su moguća, no suprotne istine nisu moguće. Možemo vjerovati da je nešto istina, ali ne možemo napraviti da sve bude istina.
Ovo se čini očigledno svima, ali kako se nositi s modernim tvrdnja da nema istine?
Ako netko kaže “Ne postoji takvo što kao istina!”
Pitajte ga “Je li to istina?”
Prva tvrdnja gore je nešto što se naziva “Samoporažavajuća tvrdnja” – to je ona tvrdnja koja ne udovoljava vlastitim standardima.
Vjerujemo da ste već shvatili da izjava “Ne postoji istina” tvrdi da je ona istinita i s time se sama poražava.
To je kao da kažem “Ne mogu izgovarati/napisati niti jednu riječ na hrvatskome jeziku ” – izjava se poražava jer sam upravo pisao na hrvatskome.
Mogu li sve vjere biti istinite?
Puno religijskih vjerovanja su kontradiktorne – one uče suprotne stvari.
Na primjer, kršćani vjeruju da oni koji nisu prihvatili Isusa Krista kao svoga Spasitelja, da će na kraju završiti u paklu.
Muslimani isto vjeruju da će oni koji nisu Muslimani ići u pakao.
Hinduisti vjeruju da će svi, bez obzira na vjerovanja, biti uhvaćeni u neodređeno dug krug reinkarnacija s obzirom na njihova djela. Ta sva kontradiktorna vjerovanja ne mogu biti istinita.
Židovi, kršćani i muslimani vjeruju u različite verzije teističkog Boga, dok većina hinduista i new agera vjeruju da je sve što postoji dio bezlične panteističke sile koju zovu Bog.
Puno hinduista vjeruju da je zlo kompletna iluzija, dok Kršćani, muslimani i židovi vjeruju da zlo postoji.”
Kršćani vjeruju da su ljudi spašeni po Božjoj Milosti dok SVE ostale religije (ako uopće vjeruju u spasenje) uče da spasenje dolazi od dobrih djela.
Ovo su samo neki od bitnijih razlika u religijama – toliko o toj ideji da sve religija praktički uče jedno te isto!
Istina nije ovisna o vašim osjećajima ili preferencijama. Nešto je istinito htjeli mi to ili ne.
Glavno pitanje ovog teksta je “kako ateisti mogu opravdati moral?” – kratak odgovor je da ne mogu.
Uzmimo za primjer da neki ateist kaže da je ukrasti loše, ili da je ubojstvo loše, ili da je silovanje loše. Drugi ateist dođe (Staljin) i kaže da je ubojstvo dobro ako je za napredak društva, Staljin je pobio puno ljudi no industrijalizirao je SSSR.
Ni jedan od ova dva ateista ne mogu opravdati svoj moral, ne mogu opravdati zašto je nešto dobro ili zašto je nešto loše.
Ako jedan kaže “ovo je loše zato što…” – To je njegovo osobno subjektivno mišljenje.
Ako drugi kaže “ne, ovo je dobro zato što…” – To je također njegovo subjektivno mišljenje.
Dakle, mora postojati neki veći standard od nas ljudi – Bog, inače ni jedan čovjek ne može opravdati zašto je nešto loše (nasilje, ubojstvo, krađa, laži, silovanje itd.). Da pojasnimo, znamo razlikovati dobro i loše i imamo moralni zakon u nama jer nam je zapisan na srcima (Prema Bibliji). Ono što pokušavamo pokazati i pojasniti da ateisti nemaju viši standard morala (nekakav moralni zakon iznad njih – a ne njihove subjektivne preference dobroga i lošega) i time ne mogu opravdati zašto je nešto dobro ili loše!
Prema ateizmu, ako smo svi nastali od ničega i ako smo samo nakupina čestica ili “mokri roboti” kako možemo uopće vjerovati našim vlastitim mislima?
Ukoliko vas zanima kako biti spašen, kliknite na ovaj LINK.
Reference: Biblija KJV, Dr. Frank Turek – “Nemam dovoljno vjere da bi bio ateist”
dobrevijesti.org
