Aleksandar Vučić, Andrej Plenković i Filip Vujanović doputovali su ovog ponedjeljka u Mostar sa jakim ličnim motivima – da se balkanskoj i evropskoj javnosti predstave kao lideri koji su odlučni da rade na stabilnosti, dobrosusjedstvu i unapređivanju saradnje u regionu. Jubilarni, 20. po redu Međunarodni sajam gospodarstva bio je dobro mjesto za njihovu samopromociju. Najpoletniji među njima bio je, očekivano, novi predsjednik Srbije, uvjerljivi pobjednik na nedjeljnim izborima. Samouvjerenost je ispoljio i crnogorski predsjednik Vujanović, jer se njegova zemlja nalazi pred vratima NATO-a, dok Andreja Plenkovića trenutno muči velika briga, poznata kao afera Agrokor. Bilo kako bilo, pušteni su golubovi povjerenja i baloni velikih obećanja, u čemu je prednjačio srbijanski predsjednik, koji će još dva mjeseca zadržati i mjesto premijera. On je, između ostalog, izjavio da Zapadni Balkan može postati glavna mašina EU. Mediji su slijedili entuzijazam protagonista mostarskog samita, pa je primjerice u Dnevnom avazu osvanuo naslov “Mostar centar regiona”. Međutim, ta prestižna pozicija Grada na Neretvi traje samo jedan dan u godini, a sve ostale dane Mostar je grad-slučaj. Mostar je bio “centar regiona” i prije godinu dana, a onda su u Bosni i Hercegovini kola krenula nizbrdo kao nikada u posljednjih dvadeset godina. Privredni sajmovi se valjda održavaju da bi se sklopili poslovi korisni za sve, a ne da bi političari skupljali na njima nove poene.
Ali, ako već stvari stoje tako, ako je politika i na Sajmu bila dominantna, moramo se baviti tom činjenicom. Vučić, Plenković i Vujanović došli su u Mostar u svojstvu državnika, a za sagovornike su imali posvađane političke feudalce koji rade protiv vlastite države!? To su evidentno ljudi koji jedno misle, drugo govore, a treće čine, minorne političke figure zalutale u vremenu i prostoru, ali sa stanovišta ličnih interesa jako vješti i sposobni. Predsjedništvo zemlje već mjesec i više se ne sastaje, a njegovi članovi zaziru jedan od drugog i vode verbalni rat preko medija. Parlament ne radi, jer ne postoji parlamentarna većina, drske opstrukcije stranačkih zastupnika ostaju nekažnjene, politička partnerstva se raskidaju na svim razinama vlasti, sistem je u raspadu i čitav politički život je u stanju kliničke smrti. Nacionalistička vlast proizvodi haos i strah, a to je jedina proizvodnja koja je u ovoj zemlji konstantna. Mi živimo u sistemu raštimovanih institucija i u egzistencijalnom strahu od svakog sljedećeg dana. I vrapci na grani znaju ko su i šta rade Milorad Dodik, Dragan Čović, Mladen Ivanić ili Bakir Izetbegović. Pa ipak su Dodik i Čović Vučićev, odnosno Plenkovićev favorit u Bosni i Hercegovini, čime ironija mostarskih razgovora postaje potpuna.
Nakon Vučićeve pobjede, ugledni banjalučki analitičar, inače čest gost na državnom Javnom servisu, izjavio je kako je, što se Balkana tiče, “Republika Srpska najvažniji saveznik susjedne Srbije”. Sigurno je da tako misli i Vučić. S druge pak strane, premijer Plenković sve više se posvećuje statusnom položaju ovdašnjih Hrvata, insistirajući na promjeni Izbornog zakona. Bošnjaci su trenutno u lošim odnosima i sa Srbima i sa Hrvatima, što je u dobroj mjeri zasluga diletantske politike njihovog vladajućeg establišmenta. Postoje otvorena pitanja u bošnjačko-srpsko-hrvatskim odnosima, ali je uplitanje Beograda i Zagreba u ovdašnje kućne svađe znalo biti provokativno, a time i kontraproduktivno. Nije li pomalo apsurdno da Srbija i Hrvatska ureduju u susjednoj državi, a pritom vode politički i medijski rat između sebe, sa teškim ideološkim i političkim kvalifikacijama? Prirodno je što se njihovi konflikti, po zakonu spojenih posuda, prenose i u krhku dejtonsku tvorevinu pod vlašću tri frustrirajuća nacionalizma.
Premijer Plenković nije propustio da u Mostaru razgovara i o sunovratu privrednog giganta Agrokora, koji u regionu zapošljava oko 80.000 radnika, a sada je u gubitku od čitavih šest milijardi eura. Ovoliki gubitak izazvao je politički i finansijski šok u Hrvatskoj. Ali, ni Agrokor nije propao koliko je propala Bosna i Hercegovina. Iza ovog privrednog diva stala je država Hrvatska, čija je Vlada odlučna da ni po koju cijenu ne dozvoli njegov nestanak, iako spašavanje Todorićeve poslovne imperije postaje sve dramatičnije. Iza spašavanja Bosne i Hercegovine ne stoji niko. Njeni međunarodni upravitelji imaju jako široka ovlaštenja, ali oni se ne smatraju odgovornim za njenu budućnost, držeći da je to stvar domaćih političkih elita. A ove, kako je bezbroj puta rečeno, rade protiv vlastite zemlje. U korist njene štete rade i birači koji od izbora do izbora mandat da vode zemlju povjeravaju, manje-više, jednim te istim ljudima. Glasajući za njih, građani svjesno ili iz drugih razloga kažnjavaju vlastitu državu, koju onda optužuju za sva zla ovog svijeta, od korupcije, kriminala i bezakonja, do nasilja i nepotizma. Objasniti taj fenomen, preteška je zadaća i za vrhunske stručnjake iz oblasti psihologije, sociologije ili politologije. Što se tiče relevantnih međunarodnih faktora, oni su u suštini ravnodušni kao što su bili ravnodušni i devedesetih godina. Tada su crtali karte etničke podjele i usmjeravali rat ka linijama razdvajanja, a danas sa ovdašnjim liderima priređuju igre gluhih telefona.
Ali, vratimo se na Mostarski sajam. Navodno su Plenković, Čović i Izetbegović uspjeli obaviti važnu političku trgovinu. Ako je vijest tačna, u Mostaru je dopisan novi čin bh. političke drame.
Gojko Berić
Oslobođenje
