Demokratija na aparatima: Prijeti li nam opasnost veća od samog virusa?
Pandemija koronavirusa pokazala je urušenost zdravstvenih sistema, ali i nespremnost država u regiji na vanredne situacije uopšte. Uvođenjem zabrana i ograničenja, dovedena su u pitanje ljudska prava i slobode.
Jesu li ljudska prava u regiji Zapadnog Balkana ugrožena novim mjerama ili su već odavno „na aparatima“ istražujemo na temelju primjera iz četiri susjedne države. BiH, Hrvatska, Srbija i Makedonija, četiri priče, jedna tema. Ljudska prava u doba pandemije za BUKU.
Bosna i Hercegovina
Aktivistkinja Tamara Zrnović za BUKU ističe kako smo skrenuli s puta poštivanja ljudskih prava onog momenta kada je ovaj virus ušao u našu zemlju i kada je u stvari pokazao svu nespremnost našeg sistema.
„Prvenstveno se pokazala nespremnost zdravstvenog, a onda i ekonomskog sistema. A potom se dolazi i do ljudskih prava. Porede se zemlje koje imaju autokratiju i demokratiju, a u oba sistema država stoji iza njih i pitanje je koliko su dobri. Vjerovatno je da će doći do promjena u demokratskim standardima nakon pandemije, jer političke vlasti dosta toga zaobilaze, koristeći se vanrednim okolnostima i mjerama koje su donesene.“
Na pitanje koliko ona lično ima povjerenja u vlast u vanrednom stanju, Tamara odgovara da ga nije imala ni ranije, a danas u javnosti nedostaje propitivanje donesenih mjera.
„Ko snosi odgovornost za ove mjere? Da li su u ovom trenutku političke vlasti izuzete od kritika na račun njihovog rada? Mislim da se vlasti trenutno ponašaju kao da ne mogu biti podložni nikakvoj kritici za ono što rade. Jer izgleda da rade sve u interesu građana, a jasno je da nije tako.“
Hrvatska
Slično je i u Hrvatskoj, gdje je pandemija također ograničila slobodu i ljudska prava. Tina Đaković, organizacijska koordinatorica Kuće ljudskih prava Zagreb, za BUKU ističe kako krizne okolnosti ne isključuju demokratske osigurače – sabor, medije, nezavisne institucije, civilno društvo, te bi svi itekako trebali pratiti što radi izvršna vlast i kakve odluke donosi, i na koji način.
„Pandemija u Hrvatskoj je u fokus dovela i neka ne tako očekivana ograničenja, poput prava na privatnost. Vlada je tako krajem ožujka po hitnom postupku predložila dopunu Zakona o elektroničkim komunikacijma kojom bi se omogućio nadzor lokacije mobitela građana, što je mjera koja nepotrebno zadire u privatnost građana, a nije učinkovita niti nužna, te nadilazi svrhu zaštite javnog zdravlja. Donošenje zakona koji na ovaj način zadire u ljudska prava po hitnom postupku je vrlo problematičan, jer upravo takvim postupcima se zaobilaze redovne demokratske procedure i lako se sklizne u krivom smjeru.“
Dodaje da su hrvatski građani, nažalost, svjedoci grubih postupanja policije koja nisu u skladu sa propisanim mjerama.
„Nejasnim kriterijima o okupljanjima i nedosljednim postupanjima policije, u slučaju grubog privođenja novinarki u Splitu, a s druge strane ne reagiranjem na okupljanja više osoba, ozbiljno se narušava povjerenje građana u sustav. Potrebna je i jasna javna osuda takvog ponašanja. S jedne strane se očekuje veliko povjerenje građana i poštivanje mjera, a onda ovakvi incidenti i nejednako postupanje revoltiraju građane i nepotrebno dovode do sumnji u jednakost tretmana i nediskriminaciju.“
Zaključuje kako u ovoj situaciji moramo biti svjesni da nismo osuđeni birati između sigurnosti i slobode, već moramo tražiti balans, i to zahtijevati od institucija.
„Vlada mora osigurati ustavnost, zakonitost i transparentnost svih odluka, koje više nego ikada direktno utječu na naše živote i ljudska prava.“
Srbija
U Srbiji, u kojoj je kriza poslužila kao platforma da se testira strogoća vlasti, Stefan Milosavljević, saradnik Documente- Centra za suočavanje sa prošlošću, za BUKU ističe kako su mnogi u strahu od opasnosti i zarad sigurnosti spremni da olako pristanu na mjere koje prelaze okvir neophodnosti i svrsishodnosti.
„Vlast u Srbiji, ne samo da nameće restriktivne i rigorozne mere, već zloupotrebljava postojeće stanje i uvećavaju strah građana. Počevši sa proglašenjem vanrednog stanja bez odluke parlamenta, a potom pretnjama da će se uvesti celodnevni policijski čas, održavanja suđenja putem skajpa i hapšenje novinara jer ,,šire paniku’’. Istina je postala podjednako velika opasnost koliko i virus. Režim u Srbiji nije suspendovao samo neophodnu ,,normalnost’’ društvenog života usled nepogode, nego koristi priliku kako bi normalnost ukinuo u potpunosti.„
Osim toga, ne treba izostaviti ni ono što se odvija ispod površine, dodaje, a to su organizovanje ,,online grupa’’ i mreža protiv izbeglica – jer je to indikator mogućeg smjera političkog kretanja nakon krize.
S obzirom na to da se trenutno nalazi u Zagrebu na studentskoj razmjeni, navodi kako je nemoguće ne primijetiti da je Hrvatska u odnosu na Srbiju ipak napredovala, te razvila demokratske institucije.
“Za Srbiju je to daleka i neizvesna budućnost, a postojeće stanje pokazuje da se uopšte u tom smeru ne krećemo. Što se tiče jednog opšteg pogleda na globalne procese, nezahvalno je prerano i sa sigurnošću tvrditi da li će završetkom krize nastupiti trend demokratizacije ili jačanja nedemokratskih i autoritarnih tendencija, ali ono što je sigurno jeste to da se pojedini režimi neće tek tako odreći stečenih mogućnosti da kontrolišu i zloupotrebljavaju političku moć.“
Sjeverna Makedonija
Da su vanredne mjere postale sastavni dio naših života, jasno je i u Sjevernoj Makedoniji. Ljuan Imeri, aktivista Centra za ljudska prava i rješavanje konflikata, za BUKU tako navodi kako je demokratija u Makedoniji bila „na aparatima“ i mnogo prije krize izazvane pandemijom koronavirusa, koji ju je samo dokrajčio.
„Desetak godina smo živjeli u diktaturi. I tada kada smo pomislili da je došlo do promjene, zbog promjene vlasti, shvatili smo da imamo i dalje podijeljene institucije, kao i korumpirano pravosuđe. Ali i zarobljene medije. Zbog toga se plašim da smo i zaboravili kako je živjeti u normalnim uslovima.“
Dodaje kako su se građani sa nevjerovatnom lakoćom odrekli i to malo demokratije koje su imali, kao i bilo kojeg oblika kontrole i kritičkog stava prema mjerama vlasti.
„Istovremeno, priliv (lažnih) vijesti o pandemiji pobudio je strahove i teško je otkriti što je prijevara i što su vitalne informacije. Lažne vijesti šire se brže od samog virusa. Objavljivanje dezinformacija, osim što nas obmanjuje, vjerovatno ima za cilj potkopati naše povjerenje u legitimne i relevantne izvore vijesti i zasijati nepovjerenje u međunarodne i domaće institucije.“
Zaključuje kako se u ovoj situaciji povećalo kršenje ljudskih prava, dok je istovremeno porasla i potreba da se zabrane ne poštuju. A sve zbog toga što, kako navodi, ne postoji način da su utvrdi da li su mjere zaista opravdane. Čak i da požele to raspraviti na nivou parlamenta, nemoguće je, jer se i on samoraspustio prije samog početka krize.
I tako ponovo dolazimo u pat poziciju u kojoj pružamo povjerenje državi, koja bi trebalo da nas štiti, a već je od ranije upitno, a nekima i jasno da li je to uopšte moguće.
SARA VELAGA / Buka
