logo
bios

Nema dileme, ovo jeste sumrak kapitalizma! Ali, nakon korone, nema ni boljeg svijeta ni demokratije… Zašto?!

Objavljeno prije 2 mjeseca . u čet, apr 16th, 2020

INTERVJU S POVODOM/ SLAVO KUKIĆ, BH. AKADEMIK

Profesor Slavo Kukić u razgovoru za DEPO Portal govori o nagovještajima korona krize kroz historiju, turbulencijama u kapitalizmu i njegovom samouništenju, ljudskim sudbinama nakon mjera ‘izolacije i karantina’, budućnosti koja čeka BiH, novom svjetskom poretku, te da li je nakon pandemije moguć neki bolji i pravedniji svijet… Ima li uopće mjesta za nadu?

Bh. akademik i profesor Slavo Kukić, doktor sociološlih nauka, duge dane izolacije usljed zabrane izlaska osoba starijih od 65 godina, provodi u svom domu u Posušju, koje koristi za rad na svojoj najnovijoj knjizi „Sumrak kapitalizma“. Već i sam naslov zvuči više nego aktuelno, s obzirom na sve ono što nam se trenutno dešava…


Na naše pitanje zbog čega sumrak i imali li nakon njega svitanja, odgovara:


– Sva povijest ljudske vrste je povijest neumitnog napredovanja – prema više pravde, više jednakosti, više ljudske sreće. Siguran sam da takav povijesni hod, osim privremeno, ne može biti zaustavljen. A kapitalizam ga je, u zadnjoj fazi svoga razvoja, privremeno ipak zaustavio. No, to ga neumitno dovodi i u sukob s kolektivnom ljudskom voljom. I taj sukob je danas gotovo pa dostigao gornju moguću točku svoje eskalacije. Točku iza koje nema kompromisa. Točku čije razrješenje, htjeli ili ne, znači sumrak kapitalizma.


Upravo tim povodom, a u svjetlu panike koja proždire skoro cijelu planetu, prof. Slavo Kukić u razgovoru za DEPO Portal govori o nagovještajima korona krize kroz historiju, turbulencijama u kapitalizmu i njegovom samouništenju, ljudskim sudbinama nakon mjera ‘izolacije i karantina’, budućnosti koja čeka Bosnu i Hercegovinu, novom svjetskom poretku, te da li je nakon pandemije moguć neki bolji i pravedniji svijet… Ima li uopće mjesta za nadu?

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Poštovani prof. Kukiću, ako je istina sve ili bar veći dio onoga što nam se plasira zadnjih mjeseci oko opasnosti od virusa Covid-19, te se shodno tome skoro čitava planeta našla u do sada nezapamćenoj situaciji straha i psihoze, da li se ovakvo stanje, sa sociološkog i društvenog stanovišta, na neki način moglo predvidjeti, odnosno da li je ono logična posljedica globalno poremećenih vrijednosti u kojima svijet egzistira posljednjih decenija?   


Prije stoljeće i pol Marx je pisao o cikličnim krizama kao posljedicama protivrječnosti u razvoju kapitalizma koje će u jednom momentu za taj sistem postati nesavladiva prepreka. Bojim se da se ta faza u njegovu razvoja ubrzano približava. Osvrnemo li se, recimo, na zadnjih 20 godina, unutar njih su već zabilježena dva velika svjetska ekonomska poremećaja, ekonomske krize, a s korona krizom slijedi još jedna, treća, koju će nemoguće biti izbjeći.

 Nedavno je ugledni njemački znanstvenik u vezi s koronavirusom obznanio dokument njemačkoga Bundestaga od prije sedam – osam godina kojim se doslovce iscrtava scenarij koronakrize koji se svijetu događa danas – od toga gdje će se virus pojaviti do konačnih posljedica koje će za sobom ostaviti, kako za ljudske živote, tako i za sve oblasti života i rada. Za Vaše pitanje je možda posebno zanimljiv dio koji se tiče mjera kojima će se, prema tom dokumentu od prije sedam – osam godina, pribjegavati. A u njemu piše da će vlade posezati za mjerama karantene i samoizolacije, ali i mjerama koje će za posljedicu imati ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, uključujući i pravo na privatnost u vlastitom domu itd.

Mogao bih nabrajati i neke druge detalje koji tjeraju na razmišljanje. No, svima im je zajedničko da upozoravaju na velike turbulencije unutar kapitalizma kao sistema – i na zaključak kako se on sa njima sve teže nosi.
 

Tu dolazimo i do procesa globalizacije koji je sve do prije par mjeseci dominirao svijetom, a onda je jedan virus načinio  dramatičan prevrat i pokazao koliko je, zapravo, globalizacija ranjiv proces, u samoj biti motiviran i realiziran globalnim interesima profita. Preko noći, države su se zatvorile u svoje granice… Šta nam ovo govori i mogu li u kataklizmi koja dolazi lakše preživjeti male države u odnosu na velike sile? Ili je potpuno obrnuto?


Dopustite mi još jedno podsjećanje na Marxa koji je na ovim prostorima, iz sam Bog zna kojih razloga, prethodnih tridesetak godina bukvalno protjeran. A on prije 150 godina predvidi da će glad za profitom tjerati kapital odnos na stalnu ekspanziju prema neosvojenim prostorima – i da u točci, kada mogućnosti ekspanzije budu definitivno iscrpljene, započinje proces njegova samoubilačkog dokrajčivanja. Zar kapitalizam danas nije svjetski sistem? I zar njegov neoliberalni koncept ne asocira na Marxove teze o imperijalizmu kao zadnjem stadiju kapitalizma. Time, naravno, nemam namjeru tvrditi kako je vremenu kapital odnosa odzvonilo. Ali, da mu je kraj sve bliže, jeste. I neće tu biti specijalnih razlika između velikih i malih, bogatih i siromašnih. Jer, proces kopnenja kapital odnosa će ih procesualno dovoditi u sve izjednačeniju, poziciju potrebe traganja za novim vrijednostima, sistemskim rješenjima. To što je danas korona kriza natjerala zemlje na zatvaranje, što podrazumijeva ponašanje potpuno suprotno neoliberalnom konceptu, nije problem za sam koncept. Pogledajte, uostalom, mjere najmoćnijih svjetskih zemalja. Ograničenja, na koja se one odlučuju, isključuju kretanje roba i kapitala. I odmah nakon ove pandemije će učiniti sve da se državne granice zbog interesa tog istog, prije svega krupnog kapitala potpuno relativiziraju. No, to neće eliminirati sistemski problem koji kapital odnos sobom nosi – i koji danas eskalira.


Dok traje borba protiv korona virusa, već sada je sasvim jasno da, kako se sve češće može čuti u javnosti, „svijet više nikada neće biti isti“… Šta će se, prema Vašem mišljenju, najviše promijeniti i biti totalno drugačije u „novom svijetu“ koji dolazi. Hoće li to biti napredak ili nazadak u odnosu na dosadašnji život? Ili je možda ovo taj početak „kraja historije“?


Ovih dana sam bio u prilici pročitati jednu potpuno pesimističnu verziju budućnosti uglednog hrvatskog intelektualca Nikole Viskovića – koji daje za pravo Fukuyaminim tezama o „kraju historije“. Osobno, međutim, ne dijelim njegov pesimizam, posebno ne uvjerenje mu kako lijeva politička opcija propada a svijet se sve prepoznatljivije kreće prema distopiji, budućnost koja je i mračna i bezizgledna. Ja sam, naprotiv, sve uvjereniji da smo u prilici svjedočiti zadnje trzaje kapital odnosa, posebice njegove najrigidnije forme koju je ispromovirala neoliberalna ideologija. Jer, bez državnog intervencionizma, koji je nespojiv s tom ideologijom, ne bi se kapitalizam izvukao iz svjetske financijske krize 2008. godine, a državni intervencionizam, da se poslužim Chomskim, tu planetarnu „neoliberalnu kugu“ spašava i danas. U prilog tome, uostalom, svjedoči i podatak da je Tramp „upumpao“ dva bilijuna dolara američkih poreskih obveznika u američku ekonomiju, da to isto čine i druge najjače svjetske ekonomije. A već to je znak promjene – i takvih znakova će biti sve više. I oni će sve više svjedočiti o sistemskoj promjeni koja znači odmak od neoliberalne političke ideologije – ali i od kapital odnosa kao sistemskog odnosa.


Ipak, sve češće se pominje i „novi svjetski poredak“, s obzirom na ekonomsku krizu koja će imati nesagledive razmjere… Šta to znači i ko bi u tom „novom svjetskom poretku“ mogao postati „glavni igrač“? Ili je sve predimenzionirano, te će ostati manje-više isto?


Ne vjerujem u „novi svjetski poredak“ kao bilo kakvu varijaciju svjetskog kapitalističkog sistema. Istina, to može biti još jedan pokušaj samospašavanja najmoćnijih. I ne može ono što je neumitno za neko vrijeme odložiti. Ali, ne vjerujem da bilo kakav „novi svjetski poredak“ može i spasiti kapitalizam kao sistem. Njegovo vrijeme, ponavljam, neumitno prolazi.


E, sad, pojavljuju se sada razne teorije i rasprave – šta se zapravo događa ili, drugim riječima, šta se krije iza pandemije korona virusa… Među njima su i sumnje da je stvaranje straha od virusa i zatvaranje ljudi u karantine ustvari „jedna velika igra u istoriji čovječanstva“ koja za cilj ima povratak koncepta totalitarnih država. Kako Vi to komentarišete?


To, dakako, ne treba isključiti. Prije manje od mjesec dana, recimo, Udruženje liječnika Rusije u otvorenom pismu Putinu od državnih vlasti zahtijeva da se u vezi s koronavirusom prestane s lažima i sijanjem panike među stanovništvom. Jer, naglašavaju, u pozadini svega nije zabrinutost zbog koronavirusa već „međunarodno planirana kampanja panike s pripremom tla za uvođenje elektronskog koncentracionog logora“. Da se, još konkretnije, „pod izgovorom karantene i iza zastora panike uvodi digitalizacija cijelog društva“, da je „univerzalna karantena izgovor za uvođenje 5G tehnologije“, da je usporedo s tom tehnologijom „razvijena i tehnologija ‘pametne prašine’ – mikroskopskih čipova“ koja omogućuje neprimjetno čipovanje i potpuno kontrolu cjelokupne populacije, odnosno uvođenjem digitalizacije u sve oblasti života „dovršetak stvaranja elektronskog koncentracijskog logora“. I sve to je, dodao bih, opet u zadržavanju moći onih koji kontroliraju svjetske procese – i spašavanja sistema koji im takvu moć osigurava.


Ima i sumnji da bez obzira na popuštanje mjera, do čega će neminovno doći, a u nekim država već dolazi, i vraćanja života u normalu, mnogi se ljudi više nikada neće ponašati i živjeti kao do sada – socijalna distanca će ostati obavezna, nestat će druženja, emocija, masovnih javnih događaja, život će sve manje biti stvaran, a sve više online… Ima li istine u ovakvim prognozama ili možemo vjerovati da je sve ovo samo prolazan potres?


Kapital odnosu odgovara uništavanje čovjeka kao socijalnog bića. Jer, uspije li u tome, osigurao je najznačajniji dio pretpostavki za blokiranje potencijalne energije protiv svoje vlastite egzistencije. No, kapital odnos istodobno ne može odustati ni od onoga što u najvećem dijelu ljudske vrste stvara otpor. Ne može odustati, primjerice, od besprizorne industrijalizacije i uništavanja prirode koje će sve više zaoštravati i druga pitanja ljudske egzistencije – pitanje klimatskih promjena posebice. Gotovo fantastičnima se doimaju današnje informacije kako korona kriza dovodi do smanjenja atmosferskog zagađenja. U Italiji, Španjolskoj, dijelovima Kine zahvaćenim virusom korona itd. Zamislite, hoću reći, da se smanjena industrijska aktivnost zadrži samo godinu dana – i kakve bi to pozitivne učinke imalo na smanjenje zagađenja. No, ne dvojim da kapital ne zanima razina onečišćenja čovjekova okruženja. I da će se proces zagađivanja nastaviti, možda i pojačanim intenzitetom, odmah nakon pandemije. A to će onda, i to s puno dužim rokom trajanja od ove pandemije, izazivati nove planetarne probleme. Čovjek će se, htio li ne, morati suočiti s velikim porastom temperatura, nestajanjem ledenjaka, podizanjem razine mora, smjenama poplava i velikih suša itd. I to uopće nije neka daleka budućnost. Naprotiv. A to će ga natjerati i na radikalniji odnos prema uzročnicima svega toga. Prema kapitalizmu kao sistemu.


Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, ali i drugim državama regiona pa i jugoistočne Evrope, javlja se bojazan i od novih oblika diktature koja bi mogla zavladati ovim prostorima. Jednostavno rečeno, kada ovdašnje vlasti jednom osjete ovoliku moć, neće je se lako odreći… Kako Vi vidite budućnost BiH i regije nakon epidemije korona virusa?


Što se postkoronskih političkih trendova tiče, ne isključujem da se neka od pravila igre, uspostavljena u vremenu korona krize, nastave prakticirati i nakon nje. Promatra li se, recimo, prostor tranzicijskih zemalja, u svima njima je, gdje manje gdje više, primjetno jačanje istih, autoritarnih silnica. Pogledajte, uostalom, što se događa u Mađarskoj. Koncentracija vlasti u rukama jednog čovjeka kakvu ova zemlja nije imala ni u najgorim boljševičkim vremenima. Pogledajte, potom, ponašanje prvog čovjeka Srbije. Radi se o ponašanju za koje se u politološkoj teoriji koristi samo jedan termin – klasična diktatura. Pogledajte, na koncu, što sve kao trend obilježava Bosnu i Hercegovinu. Da o sredstvima MMF-a odluku donose moćnici izvan institucija sistema – i na taj način potpuno obesmisle institucije sistema. Ili, da u javnom prostoru RS-a potpuno nestane dužnosnika koji bi s građanima po svojim funkcijama trebali svakodnevno komunicirati – Predsjednice RS-a, predsjednika entitetske vlade, predsjednika Narodne skupštine – a da njihovu ulogu u potpunosti sebi prisvoji osoba koja za to komuniciranje ni po čemu sistemski nije zadužena. No, ta osoba, gospodin Dodik, na taj način pokazuje gdje je stvarna moć – ne u institucijama nego kod njega osobno. Nemojmo se začuditi ako centri političke moći i nakon korona krize pokušaju zadržati takve odnose i na taj način suspendiraju demokraciju – a s njom i još štošta, temeljna građanska i ljudska prava, a na njihovo mjesto sistemski instaliraju kategoriju nesigurnosti i straha.


A idu nam i izbori u oktobru, ukoliko se ne odgode…


Što se, pak, lokalnih izbora tiče, realno su male šanse da budu odgođeni. Jer, za to ne postoji potrebni politički konsenzus. A objektivno, njihovo odgađanje odgovara samo dijelu etnonacionalističkih moćnika – SDA-u. Dodiku ni slučajno. Jer, on realno nikada nije bio moćniji nego danas. I izbori su šansa da postojeću razinu moći dodatno poveća.


Da se još malo vratimo na mjere „izolacije i karantina“, o čemu ste već govorili… Ukoliko se pokažu kao efikasno borbeno sredstvo, a sve ide u to pravcu, možemo li očekivati da se one od sada primjenjuju i u drugim situacijama i postanu gotovo normalno stanje koje će ljudi bespogovorno prihvatati? Da živimo neku vrste onoga što smo dosad zvali distopija u realnosti?


Dokument njemačkoga Bundestaga, a potom i otvoreno pismo ruskih liječnika Putinu, koje sam već spominjao, daju osnova za zaključivati kako bi to mogla biti neka vrsta projekta stvarnih centara planetarne moći – onoga za što se nerijetko koristi termin „duboka država“. Ja, međutim, ne vjerujem da takve konstrukcije imaju izgleda na dugo trajanje. U najboljem slučaju one mogu samo odgoditi promjenu u sistemu vrijednosti koju je nemoguće i izbjeći. I koja se prije ili kasnije, jer ona podrazumijeva dio utopijskoga čovjekova sna, mora dogoditi.


Ipak, i uprkos svemu što se dešava, ima i onih koji sve ovo posmatraju iz drugog ugla, vjerujući da nakon pandemije mora nastati bolji svijet, onaj u kome će do izražaja doći prave vrijednosti oko kojih će se vrtjeti centri moći i novca, a prestati vladavina neobrazovanih i nestručnih…  U prilog tome idu konstatacije kako su odjednom iz epicentra javnosti nestale instant zvijezde, starlete, influenseri, dok su u medijima konačno glavne vijesti one koje su od životne važnosti. Ima li mjesta ovakvim nadama? Može li svijet nakon ovakvog udarca, postati nešto bolji i pravedniji? Ili barem da se dođe do, kako je to davno pisao Eshil, demokratije u kojem nema pretjerivanja ni sa jedne strane?  


Ne vjerujem, prije svega, u demokraciju kao instrument drugačije, pravičnije, humanije budućnosti. Historijsko iskustvo, naprotiv, svjedoči kako je ona gotovo u pravilu korištena kao najefikasniji instrument ljudske manipulacije. No, vjerujem u bolji svijet kao neumitnost čovjekova povijesnog hoda. Nisam, međutim, optimista da bi on mogao doći preko noći. Da bi ga, recimo, mogla dočekati čak i moja generacija. Jer, promjene u makrosustavima – a društvo jeste makrosustav, o svjetskoj zajednici da se i ne govori – su mnogo sporije nego na mikrorazinama organizacije života čovjeka i društva. I stoga je doista utopija konstrukcija kako bi sav taj posao – iako bih zbog toga i osobno bio jako sretan – mogla završiti jedna pandemija. Što se njezinih učinaka tiče, puno bliže realnosti je da će biti iskorištena protiv čovjeka nego za njega, protiv pravde, jednakosti i solidarnosti, nego u funkciji njihove afirmacije.

(DEPO PORTAL)

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh