Rat zaustavi život onakvim kakav je on trajao do rata i onda se iz zaustavljenog procesa odvaja milion malih života koji se počinju dešavati mimo ikakvih zajedničkih obrazaca. Države se tad useljavaju u podrume, stanove i kasarne, pa se nad običnim svijetom, pogotovo nad nejači, iživljavaju samoproglašeni carevi, predsjednici, zapovjednici…
Kako se vremenski udaljavam od rata u kojem sam odrastao i koji me je oblikovao, emotivno sam mu, čini mi se, sve bliži. Bilo bi za očekivati da poslije trideset godina o ratu manje razmišljam, manje pričam, te da mi je fokus na nekim drugim, važnijim temama, na nekim drugim ratovima koji su se u međuvremenu desili ili se tek dešavaju. No, stvari ne stoje tako, rat je u mojoj svijesti prisutan i dalje, i o njemu ću, na ovaj ili onaj način, i dalje pisati. Ne radim to (niti sam ikada radio) iz poriva da dokumentujem događaje u svrhu jedne a protiv druge istine, pogotovo ne na način kako to rade ostrašćeni pisci, oni što za potkrjepu vlastitih zabluda i ličnih nacionalizama u pomoć prizivlju autoritete koji bi se u najmanju ruku nelagodno osjećali da su živi i pročitaju neki od takvih tekstova. Vjerujući da se na taj način bore protiv relativizacije zločina na jednoj, i žrtava na drugoj strani, takvi svojom retorikom, a da toga nisu svjesni (ili jesu?), neku novu omladinu pripremaju za neki novi rat koji bi nekada mogao doći. Jer, kad se piše o ratu, koliko god da si na strani koja je bliža istini, moraš voditi računa o potencijalnim čitateljima svojih tekstova i truditi se da ih publika, naročito ako je većinska, krivo ne pročita. Ne smijemo ignorisati ko sve staje iza naših riječi i ko nam svesrdnu podršku daje lajkovima. Lako je napisati jedan tekst, tj. lako se povremeno javljati iz svoje sobe, treba balansirati, hodati po zamršenoj mreži užadi što ih je neko zategao nad ovom našom stvarnosti i biti kritičan prema svim nacionalizmima a ne samo prema nekima. Mnogi bi novinari i pisci pali na ispitu iz etike samo kad bi se neko potrudio i grafički prikazao teme njihovih kolumni: koga to oni opsesivno kritikuju, a koga, kao vlastito dijete, samo ponekad klepnu po guzici. Tad bi se mnogi i sami iznenadili koliko je njihov nacionalizam vidljiv. Ne smijemo oko sebe skupljati navijače, odnosno, čim se to naše pretvori u prostor za navijanje, trebali bismo otići. Opasno je biti veseljak i okupljati istomišljenike ma koliko da ste na pravoj strani historije. Jer, neosjetna je granica između vas koji ste u datom trenutku u pravu i vas koji ste, u samo malo drugačijim okolnostima, potpuno u krivu. No, nije ovo tekst o takvima, spominjem ih samo da bih čitatelja podsjetio na kontekst koji je bitan za bolje razumijevanje onoga o čemu će poslije biti riječi.
Rat je jedna od najčešćih tema u književnosti. O ratu se pisalo i pisat će se a da ljudi nikada neće prestati ratovati, ma koliko nam autori antiratnih knjiga nastojali rat ogaditi. Rat kao vještina evoluira i današnji ratovi sve manje imaju veze s mojim ratom iz devedesetih. To je tek jedan od razloga zašto sve više razmišljam o tom ratu koji smatram svojim. Tačnije, moj rat je ona kuća u kojoj sam se rodio, pa u njoj veliki regal, u regalu kolor televizor i na televizoru Senad Hadžifejzović u nekom kasno-noćnom programu dok preko čudnih telefona komunicira sa Alijom Izetbegovićem, a čiji se glas u moje sjećanje usjekao kao da se javljao iz nekog zapećka u svemiru, odnosno s druge strane stvarnosti koja je u mom selu još uvijek bila mirna i podnošljiva. Takvo što je nemoguće doživjeti u današnje vrijeme kad više niko na taj način ne gleda u televizor i kad se o ratovima informišemo preko pametnih telefona. Dakle, zbog toga mi je taj rat sve zanimljiviji. A koliko je tek rat u Ukrajini udaljen od rata koji je protiv Rusije vodio Napoleon, o čemu je pisao veliki Tolstoj. Kad čitamo Rat i mir i kad se poraženi ruski vojnik divi Napoleonu od kojeg je poražen, i ne samo to, svoje divljenje iskazuje čak na dvoru ruskog cara Aleksandra, stječemo dojam da rat u to doba nije bio rat, nego neka vrsta sporta, nešto kao olimpijada viteštva na kojoj je smrt bila normalna stvar i koja je čovjeku padala lakše nego danas. No, važno je napomenuti da se u to vrijeme glava gubila na dvobojima zbog uvrede časti, dakle zbog puno imaginarnije stvari nego je nekakav teritorij.
Međutim, ima nešto u ratu što je univerzalno i što je vrijedilo i u Napoleonovo i u doba Benjamina Netanyahua. Rat zaustavi život onakvim kakav je on trajao do rata i onda se iz zaustavljenog procesa odvaja milion malih života koji se počinju dešavati mimo ikakvih zajedničkih obrazaca. Države se tad useljavaju u podrume, stanove i kasarne, pa se nad običnim svijetom, pogotovo nad nejači, iživljavaju samoproglašeni carevi, predsjednici, zapovjednici… Uspostavljaju se novi zakoni po kojima postaje legalno izopćiti onoga ko ti se iz nekog razloga u doba mira nije dopadao. I ne samo izopćiti, postaje normalno zaklati dijete svog neprijatelja, silovati djevojku koja je izignorisala tvoja udvaranja i zaljubila se u zgodnijega, ubiti učiteljicu što te je u doba mira ponižavala, nazivala te seljačićem. Sva tragedija rata jeste individualna, kolektivi ne mogu stradati, oni preživljavaju i nakon što ih neprijatelj protjera ili nad njima izvrši genocid. Samo pojedinaca više nema, njih rat s lica zemlje zauvijek izbriše. To jedino je u svim ratovima do sad, a tako će biti i u budućnosti, uvijek isto. Uspijemo li od kolektiva vidjeti pojedinca učinili smo puno. Najprije, vidjet ćemo koliko nam je sličan, pa čak i onda kad je zločinac, koliko smo ustvari i sami nestalni i koliko smo imali sreće da nam se ne dogodi tragedija koja se dogodila njemu. A biti zločinac – među najvećim je tragedijama.
U Trojici za kartal Miljenko Jergović napisao je rečenicu koje se ne mogu sjetiti pa sam je primoran parafrazirati: Žena mu je bila stroga i on se u rat prijavio jer je ona to od njega očekivala. Taj čovjek, kojemu se u rat nije išlo, obukao je uniformu i uzeo pušku. Tamo negdje je ratovao i možda nekoga, nedužnog, ubio. Ta mi rečenica pada na pamet dok razmišljam o novoj knjizi Miljenka Jergovića naziva Rat, a u kojoj ovaj pisac ne piše o ratu, nego o pojedincima preko čijih se leđa ratovi lome. Ili je možda tačnije reći da Jergović ovaj put ne piše ni o jednom ratu koji vam na pamet pada, već o svim našim ratovima, kako onim prošlim, tako i o sadašnjim, ali i o budućim ratovima. Ovom je majstoru uspjelo napisati univerzalan tekst koji će sutra mnogi tumačiti onako kako im se prohtije, pronalazit će skrivena značenja, izmišljati alegorije i sve ostalo što ide pod ruku sa takvim tekstovima. Jergović je napisao bajkovitu knjigu, mnogi će je povezati sa nekim latinoameričkim piscima, posebno sa Borgesom, ali to neće biti dovoljno, možda ni tačno, jer ovo je, prije svega, knjiga koju je njen pisac prosijao iz mora teksta koji je do sada napisao o ratu i ratovima. Dakle, polako, s puno strpljenja i iz ličnog iskustva.
Možda bi za novu Jergovićevu knjigu najtačnije bilo reći da je to knjiga raspisanih metafora, mada bih prije rekao da je to zbirka nesretnih sudbina, možda rokovnik problema ili čak priručnik za samo-postavljanje dijagnoza. Ako bismo se složili da je ovo zadnje, onda bi to bio priručnik koji bi nam trebao pomoći da u sebi prepoznamo zlo, ili kao nešto već postojeće, ili kao nešto iz čega bi se ono moglo izleći. A ako bismo uzeli da je ipak zbirka nesretnih sudbina, a što je ugodnije, onda bismo se svakako mogli prepoznati u nekoj od njih. Tekstovi u ovoj knjizi su male priče o stanovnicima grada u ratnim okolnostima.
Jedan motiv je jako upadljiv u ovim kratkim prozama, a to je stanje opsade. Ne znam koliko se Jergović namjerno oslonio na lično iskustvo, ali bi bilo nepravedno u ovom tekstu ne spomenuti opsadu Sarajeva kojoj je svjedočio i o kojoj je pisao. Stanje opsade je nenormalno stanje, vrijeme kada se svijet suzi i kada smrt postane izvjesnija i ljudima bliža. Nemoguće je u svemu ostati priseban i ne izmaknuti se u skladu sa izmaknutim vremenom. Opsada u ovim prozama dođe kao mjesečina od koje ljudi polude. I kad nema akutne posljedice na aktere, određuje njihova ponašanja, ulazi im u snove.
Puno je priča iz nove Jergovićeve knjige koje bih izdvojio i o njima nešto napisao. Jedna od njih svakako je priča o vozaču kamiona koji uoči rata pregazi mačku pa usvoji njeno mače. Poslije, u ratu, to mače čovjeka prati u stopu kao pas. Čak mu jednom spasi i život. U trenutku dok čovjek izlazi iz kuće, mačka počne, iz čista mira, povraćati. Umjesto da otvori vrata za čiju je kvaku već bio uzeo, čovjek se vrati da bi očistio ono što je mačka ispovraćala. U tom trenutku u avliju padne granata i čovjek shvati: da nije pregazio mačku, da dakle nije usvojio njeno mače, više ga ne bi bilo. Jergovićevi junaci jesu žrtve haosa koji je ništa drugo do niz pukih slučajnosti, ali pažljiviji čitatelj će osjetiti da u njihovom svijetu ipak vlada red i da postoji nekakva pravda. Koliko je ta pravda uistinu pravedna, drugo je pitanje i o njemu ovdje nije riječ. Pravda koja u ratnom haosu vlada, pravda je u koju se vjeruje i bez koje se, baš kao bez književnosti, ne bi moglo preživjeti. Red po kojem se dešavaju tragedije u Ratu nešto je što objedinjuje ove tekstove i povezuje ih na nekom većem, skoro religijskom nivou.
Ili priča o zarobljenom neprijateljskom vojniku koji se hrani neprobavljenim zrnima kukuruza što ih nalazi u životinjskom i ljudskom izmetu po ulicama opsađenog grada. Nesretni zarobljenik ne mršavi usprkos tomu što su mu uskratili hranu pa stanovnici grada počinju da sumnjaju da ga hrane ožalošćene majke čiji su sinovi stradali od kuršuma vojnika kojima je i on pripadao. Ali zašto bi to činile? – pitamo se. Rat je vrijeme kad se unutar podijeljenih naroda ljudi podjele na ožalošćene i na one koji to još nisu, pa im, kao pacijentima koji se pred operaciju upoznaju u bolnici, bude bliža neka tamo žena što je ostala bez sina, nego im rođena sestra koja u očima ne može sakriti sreću što se sestrina tragedija nije dogodila njoj. No, nije to pravi odgovor na postavljeno pitanje. Majke poginulih vojnika mladog zarobljenika hrane od tuge – baš kao što nesretnici hrane mačke. One debele, što se vazda vrte oko vrata, što ih se ne pušta u svoje kuće, nikad ih se čak ni ne dodirne.
Jedna od najjezivijih priča je priča o bračnom paru koji se nije volio i kojima je rat donio promjenu u životu i učinio im ga podnošljivijim. U njihovu sumornu svakodnevnicu rat je došao kao neko mrko proljeće. Njih dvoje najednom počinju da brinu jedno o drugom, i istovremeno zamišljaju scenarije kako bi to izgledalo da ovaj drugi pogine, te kako bi se oni u svemu tome postavili. Jergović je veliki poznavatelj duše i svih njenih zastranjenja. Dok nam piše, on neprestano vraga povlači za rep, ali ne toliko da se ovaj razbjesni, već samo onoliko da se okrene i da mu vidimo lice. Priča o dvoje koji se nisu voljeli, kao i o ratu koji je njihove siromašne živote učinio podnošljivijim, priča je o kojoj bismo trebali razmisliti; jer baš je u njoj, ako se dobro zagledamo, lice užasa koje treba vidjeti.
Priče u ovoj knjizi se ne vrte oko jedne opsade kao niti oko jednog rata. Opsada kao i ratova je više od jednog, sve se ustvari dešava u vrijeme i (istovremeno) nakon rata. Kao da nas ova knjiga hoće poučiti da ono što se nama dogodilo nije jedina tragedija koja je snašla čovječanstvo, nego da je takvih i sličnih tragedija bilo i prije, te da će ih biti i u budućnosti. Nakon rata, bez obzira je li na našoj strani bilo više zločinca ili žrtava, bitno je jedino to da o budućem ratu razmišljamo na način da ne budemo na onoj strani gdje će biti više zločinaca nego ovih drugih.
S jedne je strane zrcala razum, s druge strane je ludilo, rečenica je koju ću upamtiti i možda zadjenuti u neku svoju buduću knjigu, a koja se nalazi u priči Gospođa. Silazak s uma, piše Jergović, nikada se u našem gradu nije smatrao nečim zazornim, kao što je to u drugim gradovima i selima naše zemlje, a onda i drugdje u svijetu. Silazak s uma nesretan je slučaj: kao kad se netko zagleda u ogledalo da razmrsi zamršenu trepavicu, pa se onda toliko ogledalu primakne, jer teško je istim se okom zagledati u čvor na trepavici iznad oka, da kroz ogledalo prođe na drugu stranu. Jezivo je to kako se odmetnemo od čovječnosti u koju se kunemo i koja nam je sve na svijetu, strašno je koliko je zlo banalno i koliko se lako, bez da to ni ne osjetimo, prođe s druge strane ogledala. Od toga je jezivije još samo to kad povjerujemo da se takve stvari događaju drugima.
Almin Kaplan, Prometej.ba
