Šta se događalo nakon genocida: Priča o bratu ubijenog Edina Salaharevića
Vezana objava: Otvoreno pismo Emira Hadžihafizbegovića Miloradu Dodiku
Ne pišem ovo zarad sažaljenja. Pogotovo ne bošnjačkog. Pojasnit ću zbog čega. On ima toliko dostojanstva, ponosa i hrabrosti da mu ničije lažno sažaljenje nije potrebno.
Prva fotografija (lijevo) napravljena je onog dana prije deset godina kada je identificirao brata Edina. Do tada, garantujem, nikada u javnosti nije govorio o porodičnoj tragediji. Znam vrlo dobro jer sam ga molio da priča o tome. Pomenuto je dva ili tri puta prije identifikacije ime i prezime njegovog brata u kontekstu da je ostao zatočen u logoru Sušica.
Sve do tada je šutio i trpio. Bol je ostajala pod kožom!
Pogledajte fotografiju (lijevo na monitoru) deset godina mlađeg Nedima Salaharevića, koji je tada imao 30, a pogledajte fotografiju (desno na monitoru) deset godina starijeg. Šta genocid i bol urade od insana, a on je insan sa velikim „I“.
U tih deset godina moj Nedim je osijedio, a najviše se brinuo kako će majčino srce podnijeti vijest da je Edin identifikovan. Preko noći je obijelio i ostao bez kose. Deset godina kasnije 4.4. će u kabur spustiti majku Hatidžu, a 20.4. i oca Muhameda…
Između 2009. i 2019. godine Nedim je bez štela i veza završio Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Sada dolazim do onog lažnog bošnjačkog sažaljenja novokomponovane elite. Najveća želja njegove majke je bila da dobije posao i da se oženi, da ima djecu, jer je jedini preostali živi muškarac znamenite porodice Salaharević iz Vlasenice. Ko ne vjeruje neka pročita šta je o tome pisao Hamdija Kreševljaković u svojim sjećanjima.
Zna se da je od 2009. do 2019. godine imao nebrojeno medijskih istupa. Da li je ikad rekao da je nezaposlen, a visokoobrazovan i, uz to, dijete šehida i brat šehida? Nije nikad!!! Čak je i meni jednom „zaprijetio“ da to ne pominjem da neko ne pomisli da na račun svoje tragedije želi doći do radnog mjesta.
Poslušao sam ga tada, ali neću sada. Sad pišem o toj bošnjačkoj kvazieliti kojoj su puna usta šehida, a koji ne znaju ko sve od takve djece nema nikavu egzistenciju. On je samo jedan od njih!
Nedim se hrabro i dostojanstveno borio s tim, trpio nepravde, ali nije odustajao mada ga takvi šamari bole skoro kao riječi zločinaca iz Vlasenice da će svi Salaharevići biti pobijeni.
Odradio je pripravnički staž u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove. Nije mogao ostati, jer nije imao štelu i vezu, a kod kvazibošnjaščke elite i stranačkih podguznih muha prolaze samo oni koji imaju štele i veze.
Nakon jedne godine pripavničkog staža trebala mu je još jedna da ima preduvjete za polaganje pravosudnog ispita. Njegov cilj je, kako mi je rekao, advokatura. Koliko je/smo samo vremena potrošili da vidimo ima li igdje ijedna organizacija/preduzeće koja bi ga primila bez ikakve novčane naknade za rad, samo da mu uplati te j…. doprinose godinu dana a da bi ispunio preduvjet za pravosudni ispit. Svugdje ista priča i lažna obećanja.
Ne bih rekao da je ono što je uslijedilo ironija rekao bih da je ovaj potez jednog čovjeka ljudski i častan. Nedim Salaharević je tu drugu j…. godinu pripavničkog staža odradio u Srpskom građanskom vijeću zahvaljujući Zoranu Jovanoviću. Biću grub – kad ne može kod novokomponovanih Bošnjaka može kod Srba.
I tu se vidi da Nedim nikada za svoju porodičnu i komšijsku tragediju nije okrivljavao kompletan narod već pojedince udružene u zločinački poduhvat koji su u ime tog naroda počinili genocid. Ni jedno sudsko vijeće i presuda me ne može na osnovu svih priča koje sam čuo u Vlasenici ubijediti da tamo nije počinjen genocid.
Nedim o tome jasno i glasno priča, a nekima to smeta. Kada, recimo, Srbin iz RS-a osudi zločin ili prizna genocid stekne status heroja kod Bošnjaka, a kada Nedim ili slični njemu govore i svjedoče o genocidu onda dolaze komentari kako je previše radikalan ili da je ekstremista.
Zato mom Nedimu ne treba sažaljenje. Učinit ću sve što je u mojoj moći da se najveće želje njegove majke ostvare – posao i porodica, a onima koji brinu o šehidskoj djeci neka je na čast ili na sramotu. Nedim je već napravio iskorake, vodi jedan od najčitanijih košarkaških portala u regiji i kad-tad će biti advokat. Predsjednik je Udruženja Centar kreativnih aktivnosti i kontinuirano radi na promociji sporta. Status onih s početka priče ostat će zauvijek kvazi.
PS – Ovo kvazi se ne odnosi ni u primisli na one koji su na bilo koji način kroz ove godine pomogli Nedimu i njegovoj majci. Ima ih, hvala Bogu, mnogo. Ovo se odnosi na sve te silne uhljebe u ministarstvima i institucijama koji bi trebali voditi računa o djeci šehida. U moje ime hvala svima koji su u trenucima bola poslali poruke podrške mom Nedimu. Meni neka halali ako sam u ovom tekstu pretjerao i rekao ono što on ne bi želio. Morao sam, jbg…
Garantujem još i ovo da on nikad ne bi prihvatio posao zarad svega ovog gore što sam pobrojao. To je dostojanstvo, ponos i čast. To se ne kupuje, to se nosi iz kuće i/li nasljeđuje.
Tuzla, 2. april 2019. godine.
Izvor:
https://m.facebook.com/edinskokicblog/photos/a.417031708813475/586574245192553/?type=3
Vezana objava:
Kako je ubijen Edin Salaharević, najveća nada jugoslovenske košarke
