Kultura

Prešućeno uništenje jednog naroda

U genocidu koji su između 1915. i 1921. nad Armencima počinile otomanske vlasti, likvidirano je oko milijun i pol ljudi! Preživjeli se nisu mogli vratiti kući. Brojni su ostali na Bliskom istoku, Siriji i Libanonu te u današnjem Izraelu dok se većina iselila u sovjetsku Armeniju ili Zapadnu Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku te Australiju

(Piše: Dalibor Ballian – Svjetlo riječi)

 

Armenci predstavljaju stari narod, burne i bogate povijesti, koji je primio krš­ćanstvo još u 4. stoljeću. Kasnije među njima dolazi do podjele, a većinom su bili pripadnici Armenske katoličke crk­ve, odnosno Armenske apostolske crk­ve. Inače kao narod pripadaju indoeuropskoj skupini naroda, točnije podskupini kavkaskih naroda. Kako su živjeli na povijesno vrlo nemirnom području gdje su se kroz stoljeća sučeljavala brojna svjetska carstva, to se i povijest poigrala s ovim narodom. Svoju dugotrajnu samostalnost Armenci gube u 13. st. kada Turci osvajaju malu Armeniju na obalama Sredozemnog mora i stoljećima ostaju podijeljeni između Perzijanaca i Turaka. Laganim propadanjem Otomanskog carstva krajem 19. st. odnos vlasti prema Armencima postaje sve lošiji premda je za Armence i ranije bilo veoma teških trenutaka. Takva situacija je dovela do težnje za armenskom samostalnoš­ću koju su zastupali i brojni armenski intelektualci onog vremena. O armenskim predstavkama se raspravljalo i na Berlinskom kongresu 1878. godine, a u čemu ih je Rusija potpomagala zbog svojih imperijalističkih interesa. U tom razdoblju na području Otomanskog carstva živjelo je oko 2,5 milijuna Armenaca, ali oko milijun je bilo koncentrirano u istočnom dijelu današnje Turske.

Pokolj počeo koncem 19. st.

Na Berlinskom kongresu Armencima je obećan određeni vid autonomije i poboljšanje uvjeta života, ali je sultan Abdul Hamid II. želio zadržati vlast na područjima koja su Armenci smatrali svojim. Da bi oslabila težnje Armenaca Otomanska je vlast potakla protuarmenske osjećaje kod Kurda, te ih instrumentalizirala kao egzekutore. U tom periodu kurdske paravojne snage provode progon Armenaca u Sasunu 1894. godine i Zeitunu 1895. i 1896. godine. Tada ubijaju na okrutan način na tisuće Armenaca i spaljuju mnoga sela u istočnim dijelovima zemlje. Dvije godine kasnije pokolji se nastavljaju, ali sada od strane paravojnih odreda Turaka. Masakri se odvijaju u Carigradu, kada se ubija oko 2.000 Armenaca, a zatim u preostalim armenskim naseljima pokrajine Bitlis, Diyarbekir, Erzurum, Harput, Sivas, Trabzonu i Van. Procjene se razlikuju po tome koliko je Armenaca ubijeno, ali europska dokumentacija koja ove masakre naziva Hamidianskim, navodi između 100.000 i 300.000 armenskih žrtava.

Nakon toga nastupa zatišje, armenske političke partije surađuju s Mladoturcima i zajednički teže k uspostavljanju boljeg i pravednijeg društva u Otomanskoj carevini koja broji zadnje godine, no ta idila nije potrajala dugo. Tijekom druge polovice travnja 1909. odigrao se masakr u Adani, kao posljedica svrgavanja sultana i promjene vlasti u Turskoj za što okrivljuju Armence, a što rezultira nizom armenskih pokolja u cijeloj regiji od strane paravojnih formacija. Ubijeno je od 15.000 do 30.000 ljudi te je opljačkana ogromna imovina. Masakr Armenaca u provinciji Adani je trajao više od mjesec dana, a Turska vojska koja je došla spriječiti pokolj pridružila se paravojnim postrojbama u pljački i nasilju.

Likvidacija jednog naroda

Kada su Rusija i Turska ušle u Prvi svjetski rat na suprotnim stranama, turska vlast, odnosno vođe Talaat, Enver i Džemail paša Armence su smatrali ruskom petom kolonom, zbog ranijeg ruskog zauzimanja za tzv. armensko pitanje. Zbog toga, a nakon nekoliko izgubljenih bitaka Enver paše od Ruske vojske, već se u veljači 1915. godine može naslutiti što se sprema Armencima jer se svi koji su bili unovačeni u vojsku razoružavaju i šalju u radne logore u kojima kasnije bivaju likvidirani. Najveći je logor bio kod Marasa, a ukupno je širom Turske likvidirano između 60 i 80.000 vojnika i časnika. Ipak za početak drugog ili velikog genocida nad Armencima uzima se noć 23. na 24. travnja 1915. kada je uhićeno i 300 Armenskih intelektualaca u Istanbulu i likvidirano po hitnom postupku vješanjem na ulicama i trgovima istoimenog grada. To je bio znak za početak velikog pogroma, u koji je uključena državna i regionalna vlast. Tako turska vlast brzo formira paravojne odrede smrti od teških kažnjenika i izbjeglica s Balkana i Kavkaza koji provode paleže i ubojstva, ali se odredima pridružuju brojni Turci i Kurdi u istočnom dijelu zemlje. Dio Armenaca se odmah likvidira, većinom vojno sposobnih muškaraca dok se ostali deportiraju u Sirijsku pustinju ka gradu Deir ez-Zor. Jednim dijelom iz zapadnih područja ljudi su deportirani do sabirnih logora vlakovima, a od sabirnih logora su išli u kolonama smrti. Kako se radilo o velikom broju deportiranih, to se planski prišlo ostvarenju plana likvidacije jednog naroda. Zbog toga se deportacija vršila samo iz jedne regije, a kada se ona etnički očisti kretalo se s drugom regijom. Na ovaj način su Armenci likvidirani u dvanaest većinskih regija te je genocid trajao sve do kraja Prvog svjetskog rata.

Logori i kolone smrti

U tom periodu organizirana je mreža od 25 sabirnih logora većinom u istočnim dijelovima zemlje od strane Sukru Kaya, vjernog sljedbenika Talaat paše. Neki od tih logora bile su samo privremeni tranzitne točke. Za razliku od njih logori Radjo, Katma i Azazov su bili predviđeni za masovne egzekucije i grobnice, a nakon toga su napušteni do jeseni 1915. Ni drugi logori poput Lale, Tefridje, Dipsi, Del-El, a Ra je al'Ayn nisu bili bolji jer su izgrađeni za one koji će se samo kratko u njima zadržati, a biti brzo likvidirani.

Armenci koji su se našli u kolonama smrti bili su izloženi grabeži, maltretiranju, žene i djevojke su silovane, ubijani su bilo puškama, noževima i otrovima, umirali su od gladi i žeđi, namjerno zaraženi bolestima, kao što je tifus i sl., dok su mlađu djecu oduzimali i asimilirali kroz davanje turskim obiteljima na usvajanje. Također, veliki broj mladih djevojaka je uzet u roblje te su ih javno prodavali, a jedan dio je bio i prisilno udat za Turke i Kurde. Samo mali dio njih stiže do odredišta jer brojne kolone smrti nisu daleko odmakle od svojih polazišta – brzo je obavljena likvidacija. Oni malobrojni koji su stigli na odredište, stigli su u surovu pustinju gdje su također ubijani, a preživjele je usmrtila sama pustinja. Na kraju Prvog svjetskog rata formirana je u istočnom dijelu Armenska država, ali ju je Turska odmah napala te su pokolji na Kavkazu trajali sve do 1921. godine, kada preostali jako mali dio Armenije ulazi u sastav Sovjetskog saveza.

Ipak, bilo je i brojnih opiranja deportacijama, ali neorganiziranih i kratkotrajnih jer je turska vojska brzo i jednostavno u krvi ugušivala svaki otpor. Najznačajniji otpor pružen je u gradu Van na istoku zemlje, a ruska vojska je na kraju spasila preživjele koji su bili opkoljeni. Slično je bilo i s braniteljima Mus Daga koje je spasila Francuska mornarica te Armencima iz Cilicije koji su evakuirani u Egipat i na Cipar. Iz istočnih dijelova zemlje brojni su uspjeli prebjeći u sigurnost Perzije gdje su ostali do danas. O tim je događajima znala i ondašnja međunarodna zajednica jer su postojali brojni svjedoci, a nije reagirala drukčije nego mlakim prosvjednim notama veleposlanika.

U tim krvavim događajima likvidirano je oko milijun i pol ljudi, a preživjeli nakon sukoba se nisu mogli vratiti kući. Brojni su ostali na Bliskom istoku, Siriji i Libanonu te u današnjem Izraelu, a većina se iselila u sovjetsku Armeniju ili Zapadnu Europu, Sjevernu i Južnu Ameriku te Australiju. Kako su potpuno stradali zapadni Armenci, tako je i nestao zapadni armenski jezik te njihov specifični kulturni identitet.

U tom periodu je Američka humanitarna organizacija (ACRNE, ili Near East Relief) uspjela zahvaljujući američkoj neutralnosti, 1915. zbrinuti 132.000 armenske siročadi u Tiflisu, Erevanu, Carigradu, Sivasu, Beirutu, Damasku i Jeruzalemu.

Da bi se legalno mogla koristiti imovina likvidiranih Armenaca donesen je Tehcir Zakon. Tim zakonom je tretirana imovina deportiranih koja je dodjeljivana zaslužnim vojnicima i građanima ili ga je država prodavala i punila svoj proračun. Samo je jedan od tadašnjih parlamentarnih zastupnika, Ahmed Riza, bio protiv ovoga zakona i ukazivao na nepravdu koja je zatekla Armence.

Zločinci osuđeni pa pomilovani

Genocid nad Armencima u javnosti se malo spominje, posebice na Zapadu. Razlog tome je što ga tretiraju kao nejasan događaj koji se dogodio zbog nacionalne i vjerske nesnošljivosti koja je vladala u Turskoj što je nonsens jer su zločine počinili osmanski vojnici i organizirane paravojne formacije. Turski izvori tvrde da je 1915. izbio građanski rat te da je to što se dogodilo njegova posljedica. Da bi se opravdao taj zločin provođena je intenzivna propaganda te je naglašavano da su Armenci u dosluhu s neprijateljem, da pripremaju ustanak u Istanbulu, da će likvidirati vladu i predati tjesnac Dardanele neprijatelju. Na kraju rata, nakon smjene vlasti u Turskoj 1919, pod međunarodnim pritiskom organiziralo se suđenje organizatorima, kako kažu, nemilih događaja. Biva osuđeno 17 ljudi sa Talaat pašom na čelu, za smrt nedužnih, što je pravni nonsens, da bi već od nove Mladoturske vlasti 1923. godine bili amnestirani od svih zločina. Dio ih je čak osuđen u odsustvu jer su prebjegli u Njemačku čiji su bili saveznici u ratu, a među njima i Talaat i Demail paša koje su kasnije likvidirali Armenci. Tim kratkim sudskim procesima Turska se danas pokušava opravdati pred svijetom, ali se zaboravlja da su kasnije sudionici amnestirani. Ipak se postavlja pitanje, zar je samo 17 zločinaca moglo pobiti oko 1,5 milijuna ljudi? Što je s ostalim krivcima? O tome se danas šuti ili to sadašnje vlasti uporno niječu.

Ovdje se ne može generalno reći da je cijeli turski narod bio za genocid nad Armencima jer su bili brojni i oni koji su nesretnicima pomagali i skrivajući ih dovodili svoj život u opasnost. Danas su u suvremenoj Turskoj malobrojni oni koji otvoreno govore o tim događajima. Neki od rijetkih turskih javnih osoba koje su proučavale genocid nad Armencima su nobelovac Orhan Pamuk i Elif Şafak. Orhan Pamuk je proučavao genocid nad Armencima zbog čega je bio uznemiravan te uhićen. Bio je procesuiran i prisiljen odustati od daljnjih istraživanja. Ipak, nakon što je oslobođen, 2007. se preselio u Pariz.

Ovaj genocid nije bio samo usmjeren na Armence već i na ostale autohtone i krš­ćanske etničke skupine kao što su Asirci i Osmanski Grci jer su na sličan način istrijebljeni od strane osmanske vlade, a povjesničari ih smatraju dijelom iste genocidne politike.

 

*Autor je potomak armenskog doseljenika u BiH iz vremena prije genocida

 

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close