Autor: Ladislav Babić
Neki dan sam pogledao film „Dnevnik Diane Budisavljević“, snimljen prema istoimenom dnevniku austrijske državljanke udane za srpskog liječnika, koja je za kolaboracionističkog, kvislinškog, fašističkog hrvatskog režima, spašavala iz logora kozaračku pravoslavnu djecu, jer je konačno – poslije već dvije reprize „Generala“ od po pet dana – stigao u kino dvoranu grada u kojem živim. Iznenadilo me što se treći (od četiri) dan prikazivanja okupilo u kino dvorani 150-200 posjetitelja, među njima dosta mladih koji vjerojatno do pojave filma nisu pojma imali o glavnoj junakinji (filma, ali još više života), niti što se zaista zbivalo u vremenim koja njihova novostvorena država nastoji mladima prekriti „plavom travom zaborava“. Za grad od dvadesetak tisuća stanovnika u kojem je najgledaniji film augusta mjeseca vidjelo 170 gledatelja, a drugi po redu svega 99 njih, to je zaista veliki uspjeh. Projekcija je protekla u grobnoj tišini, bez riječi, bez bljeskanja mobitelskih kamera, naprosto kao da je publika bila zgranuta dokumentarnim snimcima, neospornim svjedocima što je dio njihovih predaka radio nemoćnoj i nevinoj djeci.
Srpska djeca u logoru Jastrebarsko
O spomenutom dnevniku ovlaš sam znao pisati, opširnije relativno nedavno (o njegovom dovođenju u sumnju od neslužbenog glasila Kaptola), pa se ne mislim na tome zadržavati. Spomenut ću, međutim, kritički osvrt na film (većina kritičara je film dočekala hvalospjevima koje ovaj i zaslužuje) – točnije, na akciju Diane Budisavljević (zove se Diana, a ne Dijana!) – prilično bezznačajne osobe, kao predložak kakvim se uglavnom služe emocionalno zakinute nacionalističke osobe koje ne mogu iz kože u koju ih je bog utrpao. Dotični se, u jednom imbecilnom tekstu obraća svom humanističkom i zdravorazumskom sugovorniku, s kojim je izgleda ranije diskutirao:
„…ako si još uvijek pri zdravom razumu, a nadam se da jesi, da li ti stvarno misliš da je jedna Budisavljevićka fizički mogla spasiti ne deset, ne sto, nego ni manje ni više, nego deset tisuća pravoslavne djece, što stalno u svojoj knjizi naglašava i apostrofira-“pravoslavne djece“. A što je s katoličkom i muslimanskom djecom koji su pobjegli pred četničkim terorom?“
„…I nije bila nikakav borac protiv nacizma nego običan član i aktivista Crvenog križa. U ustaške konc logore i dječja prihvatilišta mogli su ući samo i isključivo pod strogim nadzorom Gestapoa, uz pismeno odobrenje, pečat i potpis Ravnateljstva ustaških logora kao humanitarni aktivisti.“
„…Sve laž do laži! Tipičan velikosrpski povijesni falsifikat s ciljem ne osude ustaškog režima, nego sotoniziranjem „genocidnog“ hrvatskog naroda i proglašavanjem Hrvata zlotvorima.“
Svoju umotvorinu u kojoj miješa sve živo što mu padne na pamet, poentira slavodobitno:
„Jedna Budisavljevićka napravila je od laži vrlo dobar zanatski proizvod, a druga Budisavljevićka je od istog napravila visoko umjetničko djelo, art uradak, jer je uspjela dokazati da je laž ljepša od istine, pogotovo kada se umota u celofan velikosrpske politike i ideologije.“
Više od prethodnih citata zainteresirani mogu pročitati linkajući članak, pisan od osobe frustrirane „genocidnošću…, hrvatskog naroda i proglašavanjem Hrvata zlotvorima.“ – jer se vjerojatno, isfrustriran i iskompleksiran, sam osjeća lično pogođenim (takvi su svi nacionalisti, s obzirom da se vode parafrazom izreke Luja XIV: „narod, to sam ja!“)- o čemu u Dianinom dnevniku niti u filmu spomena nema.
Tip koji, moguće, zamišlja spašavanje djece u obliku scenarija nasilnog upada osamljene austrijske humanitarke u NDHaške logore, koja potom lijevom rukom pobija polovicu, a desnom drugu polovicu čuvara, te slavodobitno stotine zatočenih mališana izvodi u slobodu, ili je na tripu, ili je zaluđen američkim filmskim smećem. Stvarnost je, međutim, takva da bez Dianine inicijative (i njenih suradnika) koju je pokrenula, užasnuta stradanjima kozaračkih mališana, teško da bi i ono četvero staraca iz filma moglo svjedočiti o strahotama koje su kao djeca preživjeli. Osobama nedegeneriranog mozga je jasno da je jedna nemoćna ali odlučna, humana žena koja je organizirala cijelu akciju spasavanja djece u koju su se uključili i drugi ljudi, morala tražiti dozvolu od režima, jer svakako nije bila „Wonder Woman“ iz petparačkih fantazija, koja kombinacijom fizičke snage i seksipila sama spašava svijet. Sasvim je jasno da je pritom koristila veze svog supruga (Srbina, predstojnika Kirurške klinike Mecdicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, vjerojatno zadržanog na položaju jer je kao vrsni specijalista, kirurg, spašavao živote njemačkih oficira i ustaških dužnosnika. Nije bio izravni član Dianine akcije, ali ju je po svojim moćima i raspolažućem vremenu podupirao, skupljajući dobrovoljne priloge, i poznanstvima visokorangiranih njemačkih i ustaških osoba) kako bi ishodila nevoljke dozvole režimskih vlasti, umjesto da naprosto na vratima logora odsječno zatraži da je puste, kao što valjda spomenuti autor ulazi na domjenak kod hrvatske predsjednice. Jeli bila borac protiv nacizma („I nije bila nikakav borac protiv nacizma nego običan član i aktivista Crvenog križa“), točnije ustaštva – hrvatske verzije fašizma – sasvim je deplasirano pitanje za ljude zdravih mozgova. Osoba koja od režima spašava djecu (pobijenih očeva, razdvojenu od majki slanih u Njemačku na rad ili jasenovački logor, s podjednakom sudbinom) prepuštenu umiranju od gladi, žeđi, bolesti, epidemija,…, valjda je njegov odani privrženik, jelte.
Diana Budisavljević
Dali i njemački industrijalac Oskar Schindler nije mogao „spasiti ne deset, ne sto, nego ni manje ni više, nego“ oko 1200 židovskih radnika iz svojih tvornica od sigurne smrti, što svakako ne misle Židovi koji su ga imenovali „Pravednikom među narodima“. I nije li nekako čudno da to Nijemci nisu imenovali „sotoniziranjem genocidnog njemačkog naroda i proglašavanjem Nijemaca zlotvorima.“? Unatoč različitim interesima koji su se prelamali u njemu (bio je čak član nacističke stranke u vrijeme spašavanja), pobijedio je onaj humanistički: „Znao sam ljude koji su radili za mene… Kad znaš ljude moraš se prema njima odnositi kao prema ljudskim bićima“, u ime kojega je i vlastiti život stavio na kocku. Primjedba pak zašto Diana nije spašavala hrvatsku i muslimansku djecu pobjeglu pred četničkim terorom, po svojoj dubokoumnosti jednaka je pitanju zašto Einstein nije studirao biologiju umjesto fizike? Krajnja perverzija autorova očituje se što u kontekst humanitarkinog karitativnog rada uključuje i brata njezina muža, koji je kao „bio deklarirani četnik“ – sam bog zna kako je autorov pošemereni mozak povezao to dvoje. Ne može se prikriti animozitet mnogih građana prema cjelini srpskog naroda, niti najperfidnijm verbalnim maskama. Osim srbijanskih organizacija i pravoslavne crkve, Diana Budisavljević odlikovana je i sa strane svog rodnog grada Innsbrucka.
Umjesto da se autor spominannog teksta obrati psihologu ili psihijatru za pomoć, on razvija svoje nebulozne teze isprekidane antifašističkim eskapadama i priznanjima o brutalnosti ustaškog režima (da se Vlasi ne dosjete), da bi potom izbilo na vidjelo što njega zaista boli:
„Ustaški režim je za svaku osudu kao i zločinačka NDH država i njeni rasistički zakoni. Fašistički teror i nacističko nasilje nad stanovništvom ne može se ničim pravdati, a pogotovo ne braniti tezom i željom za svojom domovinom Hrvatskom. To nije moja domovina, ali ova danas jest. Ali neki žele dokazati da je i ovo danas što imamo također ustaška i fašistička država, pa su nam eto, potrebni i antifašisti.“
On bi najradije već spomenutom „plavom travom“ prekrio dio sramotne povijesti svoje domovine, jer kao – „ona“ nije njegova a „ova“ jeste, a toliko je zaljubljen u nju da širom zatvorenih očiju ne vidi jačanje fašističkih tendencija, premalo bistar shvatiti da je ustaštvo doživjelo svoju evoluciju, baš kao i antifašizam na kojem je ta „njegova“ domovina izrasla (što i njen ustav potvrđuje). Pisao sam više tekstova na tu temu (primjerice 1, 2), bez gajenja ikakvih iluzija i sentimenata za Hrvatsku, baš kao ni za bilo koju državu svijeta, jer nisam zaljubljenik u domovine, narode i zavičaje, koji od silne ljubavne strasti dobija erekciju mozga. Nejasno je na koji to način autor povezuje film režiserke Dane Budisavljević s ičim drugim negoli podsjećanjem na prošlost, i tek posrednim upozorenjem (koje se iz dnevnika i njegove ekranizacije apsolutno ne može izvući) na mnoga zbivanja danas koja dijelom koreliraju s onima za koje smo mislili da su nepovratna prošlost.
Vjerojatno ga baš i ne smetaju suvremeniji od ustaških, hrvatski ratni zločini; nedostatak suđenja za njih; opstruiranje istraga ili namjerni previdi koji dovode do nevaljanosti presuda, a kasnije i odlikovanja zločinaca koji su sve priznali; hrvatski koncentracioni logori u minulom ratu; javno upotrebljavan ustaški pozdrav koji je čak i ozakonjen (u slučaju HOS-a koji je od samog početka učestvovao u ratu s ustašonostalgijom i ustaškom ikonografijom); arlaukanje antisrpskih i ustaških pokliča po stadionima, uz pravljenje prisutnih zločinačkih funkcionera gluhima i slijepima za vladanje tisuća ljudi, s naknadnim proljevom idiotizama pred javnošću; tragikomični odnos prema vlastitom povijesnom ćirilićnom pismu; ministri koji pohode Pavelićev grob ili drže njegovu sliku u stanu; zastupnica Europarlamenta koja se javno hvali svojim ustašlukom; ustaški saborski zastupnici; batine koje se dijele hrvatskim Srbima ili gostujućim srbijanskim sportašima; kreteni koji mokre po partizanskim grobovima; prekrajanje povijesti; visokorangirani svećenici koji javno izražavaju svoju ustašonostalgiju (držeći misu i za Poglavnika, ali ne i partizanskog svećenika Rittiga – tko dvoji jeli to zbog partizanštine ili njegovog srpskog porijekla, nalazi se pred kokoška-jaje dilemom); svečani dočeci haaških osuđenika od crkvenih prelata; njihovo učešće u vladom organiziranim svečanostima; Tuđmanov poziv ustaškim emigrantima da se vrate; njihovo ustoličenje u parlament i dodjela odlikovanja; imenovanje ulica po ustaškim ratnim zločincima; saborsko sponzoriranje bleiburškog derneka, ali ne i proslave na Sutjesci; razilaženje potomaka srpskih, židovskih, romskih i hrvatskih žrtava, te antifašista s vladom, oko zajedničkih jasenovačkih komemoracija; učešće predsjednice u manifestacijama minoriziranja partizanskog pokreta, do naslikavanja s emigracijom pod ustaškom zastavom; njene laži o bivšoj državi i životu u njoj; izmještanje Titove biste iz njenog ureda i miniranje spomenika mu u Kumrovcu; rušenje i poigravanje sa spomenicima antifašistima i narodnim herojima; sprejirana ušata U i „hakenkrojci“ po bezbrojnim fasadama i antifašističkim spomenicima; knjigocid kojim je eliminirano oko dva i pol milijuna „nepoćudnih“ knjiga (u državi koja se hvali postignutom slobodom izražavanja!); istjerivanja Srba iz vlastitih stanova čemu su se tek rijetki suprotstavili; njihova odvođenja i ubojstva još i prije početka ratnih djelovanja, da ne nabrajam više, dok prisustvo kriminalaca (u nepolitičkom smislu) među članovima vlade, najvišim dužnosnicima i u Saboru, uz svakodnevno blamiranje vlastitim neznanjem, lažima i budalaštinama prve hrvatske stand up komičarke pred domaćom i svjetskom javnošću, nije vrijedno ni spominjati. Ta „njegova država“ koju bi sterilizirao od grijeha i prekinuo svaku vezu s „onom“ zločinačkom (kao da je to moguće), ostvarila je na svoj način glavne ustaške ciljeve. Reducirala udio Srba na cirka 4% predratnog broja od oko 12.2% („trećinu Srba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu pokrstiti“; autor sintagme ima ulice u Hrvatskoj i tzv. Herceg-Bosni), ukinula im ćirilicu, prognala iz javne upotrebe ekavicu kao varijantu zajedničkog policentričnog hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika,… Istovremeno, skoro trideset godina nakon raspada zajedničke države, nesposobna riješiti granična pitanja sa svojim susjedima i uspostaviti normalne međususjedske odnose bez tenzija. Jednom rječju, Pupovac i Stazić su u pravu (1, 2). Zaista, nisu potrebni antifašisti da ukažu na to kakva je ovo zemlja, dovoljan je tek mozak nezaražen neizliječivim virusom nacionalšovinizma. Antifašizam pak, kao politička opcija, uvijek će biti nužan, baš kao i pas čuvar kuće koja nikad nije bila opljačkana, ali tko zna… Osobama s ljudskim, humanističkim integritetom ne treba pretjerano dokazivati tko je s druge strane ljudskosti, ma i ne bio čuveni koljač Maks Luburić (s kojim je Franjo Tuđman šurovao oko osamostaljenja Hrvatske).
Par riječi o nadbiskupu Stepincu kojeg se film tek ovlaš dotaknuo – mnogo manje nego to čini „Dnevnik…“ – uglavnom u smislu njegove nevoljkosti, a poslije i prekovoljnosti da išta učini. S kojim entuzijazmom, svjedoči i Dianin dnevnik, a rezultat je vidljiv iz slika kakvima obiluju internet i spominjani film:
„3. prosinca 1941.
Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr. Stepinca. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan. adbiskup mi je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu, tamo ništa ne može ishoditi. Spreman je zauzeti se za stvar, ali unaprijed zna da ne može ništa postići.“
Kakva bi bila sudbina kozaračke djece da je Diana „unaprijed znala da ništa ne može postići“, ne treba puno mašte da se zamisli. Evo još nekoliko citata (uz niz drugih) iz njenog dnevnika, koji svjedoče nešto sasvim drugo negoli to tvrde dresirani dio hrvatskog naroda, „Crkva u Hrvata“ te njoj privrženi mediji, i nacionalistička hrvatska Wikipedia, o navodno velikoj zabrinutosti Stepinčevoj i angažmanu oko rješavanja problema:
„26. svibnja 1942.
Druga audijenezja kod nadbiskupa
Odlazim nadbiskupovu tajniku. Odmah mi je isposlovao audijenciju. Nadbiskup je vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Kaže da nema nikakvog upliva na vladu. Ispričao mi je da je zbog stana jedne Židovke bio kod nekog ministra. Taj mu je obećao da će žena moći ostati u stanu, a sad ju se usprkos tome namjerava iz stana izbaciti. Kažem da sam došla tražiti da spasi jedan narod, a on mi priča o nekom stanu. Onda je počeo kritizirati Nijemce, nacizam, Hitlera, da su oni svemu krivi. Kažem mu da se njemački biskupi jako zauzimaju za svoje vjernike i suprotstavljaju Hitleru. Mnogi od ovdje progonjenih su prešli na katoličku vjeru i njegova je dužnost zauzeti se za njih. Od velike je važnosti za Crkvu da ljudi znaju kako se u vremenu njihove najveće nevolje za njih brinula. Na kraju obećava da će se zauzeti. Budući da u to mnogo ne vjerujem, nazivam poslijepodne kanonika Bakšića4l • i molim za prijem. Molim da sa svoje strane utječe na nadbiskupa. Molim da se kanonici sastanu i da se svi zajedno zauzmu za progonjene s Korduna.
28. svibnja 1942.
Prijepodne s dr. Vidakovićem k msg. Jesihu u Katoličku akciju. Zatim prof. Bresleru. isam ga našla. U podne me naziva msg. Jesih – u 16,30 audijencija kod nadbiskupa. U 15 sati posjet dr. Besarovića – prvi nakon 14. travnja. Zatim dolaze dvije djevojke iz Zavoda za gluhonijeme. U 16,30 dolazim s dr. Vidakovićem msg. ]esihu. Vodi nas nadbiskupu. Nadbiskup nas obavještava da je imao sastanak s ministrom udružbe i da će se obojica u velikoj mjeri zauzeti za spas deportirane djece. Nadbiskup će za djecu učiniti sve što je u njegovoj moći. Djeca će biti smještena u ženske samostane. Svi samostani, svi dječji domovi, svi internati će preuzimati djecu, sve što može stavit će na raspolaganje. Bili smo potpuno ošamućeni velikim obećanjima koja smo dobili. (Ali se nisu ostvarila.)
11. srpnja 1942.
U transportu je bilo 700 djece. Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu, uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu.“.
21. veljače 1944.
Dr. Vidaković saopćava da će Dječji dom na Tomislavovom trgu biti rasformiran. Djeca će biti predana Karitasu, kao i mjesečni prilozi namijenjeni njihovu uzdržavanju. Djecu bi trebao preuzeti Karitas i smjestiti ih u novoosnovani dom na nadbiskupskom dobru na Brestovculli. Da izbjegne useljavanje ili konfiskaciju, nadbiskup je odlučio dio tamošnje zgrade ustupiti za dječji dom. Dom nije podupirao ni u hrani ni novčanim sredstvima.“
Nacionalistički „želuci“ prijemčljivi na hrvatsku „hranu“ iz „stoljeća sedmog“ nikako ne mogu provariti takve stvari, jer namah luče antisrpska antitijela, neovisno o činjenicama. Bude li netko istrčao s primjedbom „a što su oni nama radili“, uobičajenom za nacionaliste bez minimuma empatije za svako ljudsko biće koje nije iz njihova krda, moj savjet: onda pišite dokumentirani članak o tome, te se potrudite objaviti ga – ukoliko ste za tako nešto sposobni. Ovaj tekst ne relativizira ničije zločine, a govori o dijelu zločina dijela krda okružen kojim autor živi, iako se ne smatra njegovim pripadnikom.
Zadržat ću se ukratko na prepucavanjima vlada dviju susjednih država, od osamostaljenja pošavših putevima revizije povijesti, s više ili manje izraženom sklonošću ideologijama bivših fašističkih, kvislinških vlada. Spominjao sam u tekstu neke brojke – bez njih se u suvremenom svijetu ne može, ali kad etičke i moralne prosudbe pokušavamo snažiti licitirajući brojevima žrtava, to je van svake pameti i ljude koji to čine (uvećavajući ih „dokazujući“ bestijalnost druge strane, ili ih umanjujući da „svoje“ učine manje odgovornima a druge proglase lažovima) trebalo bi hitno odstraniti od vršenja ma kakvih političkih funkcija. Ima izreka koja otprilike veli: „Ubiješ li čovjeka, onda si zločinac. Ubiješ li ih milijune, onda si državnik“, što i nije daleko od istine, posebno za ljude koji shvaćaju mudrost zapisanu u Kur'anu: “Tko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet, a tko spasi jednog čovjeka kao da je spasio cijeli svijet”. Relativizatori zločina i hrabri borci koji se prepucavaju brojkama, ne rade drugo negoli bacaju sjeme mržnje u narod (posebno među mlade), jer su im ljudski životi tek uzorak za matematičku vježbu iz statistike, kojom misle da mogu jedni drugima povećati ili smanjiti ljagu, namjesto da to učine na jedan jedini ispravni način. Priznanjem, osudom i nastojanjem da se više ne ponovi, ali ne u smislu floskula „ne ponovilo se“ koje nam serviraju političari, uvijek nalazeći „razloge“ zašto se sve stoljećima ponavlja na jednako krvavi način. Pogledaju li se slike iz Zagrebu, nastale u polustoljetnom intervalu: doček njemačke vojske, skup pred Poglavnikovom kućom, manifestacija prilikom oslobođenja grada, proglašenje višestranačkog sabora, čovjeku dođe da se upita: što to radi ovaj narod (pametan čovjek shvaća da se terminom narod ne može uvijek manipulirati u značenju „svi ljudi iste etnije“)?
Što radi ovaj narod
Odgovor je otprilike isti za sve narode regije, a dan je na posljednjoj slici mozaika. Kad sve rečeno povežem s ljudima šireg okruženja u kojem živim, ljudima koji su detektirali „stranku opasnih namjera“ a potom je biraju na vlast, ljudima koji su učas ukinuli ćirilićne natpise širom cijele države, a ni četvrt stoljeća im nije dovoljno uvesti ih u Vukovaru, u skladu sa zakonom koji im nitko nije nametnuo već su ga sami donijeli, nadam se da će u ovo vrijeme iduće godine film Dane Budisavljević biti hrvatski konkurent za „Oscara“, te će ga i osvojiti. Bio bi to strašni politički udarac za ovu učmalu baruštinu od države koja ne zna kome podmetnuti svoje dupe, ni izabrati čije će sladostrasno oblizavati. Udarac kakav joj nikakva opozicija ne može zadati, a od kojega možda konačno dođe sebi. To bi za ovu državu bio najveći politički događaj, puno veći od predsjedanja kartelom kapitalističkih eksploatatora, što se predstavlja kao ogromni uspjeh, mada je na nju naprosto pao red koji će potom čekati (ne dođe li do proširenja EU) idućih 13-14 godina.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
