Đavo u kaptolskom glasilu
“Analizirajući knjigu “Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” u izdanju Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac g. 2003., temeljem koje je rađen istoimeni hrvatski film redateljice Dane Budisavljević, nameću se brojni historiografski upitnici. Naime, neke njegove stranice, posebice njegovo kasnije tumačenje i nametnuta percepcija u većem dijelu javnosti stvaraju opravdanu sumnju – je li “Dnevnik” ideološki izmasakrirani izvornik?”
Citat je iz dvobroja 32-34 ovogodišnjeg “Glasa Koncila”, dijela teksta Tomislava Vukovića (jedan od kućnih autora, koji voli bulazniti o jasenovačkim žrtvama) pod naslovom: „Brojni historiografski upitnici uz »Dnevnik Diane Budisavljević« Je li »Dnevnik« ideološki izmasakrirani izvornik?“.
Već ovaj kratki navod govori dovoljno o uređivačkoj politici časopisa (da se ne prisjećam mase primjera, poput feljtona o jasenovačkom logoru) i proustaškoj usmjerenosti cijele “Crkve u Hrvata”, a ne tek dijela nje kako to i najkritičniji analitičari nastoje prikazati. Jer ako su, primjerice, hrvatske vlasti proustaški raspoložene onda je to i cijela Hrvatska koja ih je birala. Ako je neslužbeno glasilo Kaptola takvo – bez ograde crkvenih vrhova – onda je i cijela “Crkva u Hrvata” takva. Naravno, svaka čast (neslužbenim) izuzecima i u jednih i u drugih, ali spomenuti nositelji stavova su oni prema kojima i međunarodna javnost procjenjuje kako državu, tako i crkvu. S obzirom da, što se crkve tiče, nitko ne može proniknuti u sijede, sterilne glavice kaptolskih prebendara, naročito ako se ne ograđuju od stavova plasiranih u ime institucije kojoj su na čelu.
No vratimo se temi članka „Glasa Koncila“, „Dnevniku Diane Budisavljević“,
kojeg se već prenesenim kratkim citatom dovoljno „problematizira“, na način karakterističan fašistoidnim revizorima i relativizatorima povijesti, te članak u cijelosti nije ni potrebno pročitati. Čitajući ga, nailazite na protuslovno dovođenje u sumnju određenih dijelova teksta koji „Crkvi u Hrvata“ nikako ne odgovaraju, uz istovremeno korištenje drugih dijelova kao neupitnih, u dokazivanju stava da su „upitni“ dijelovi teksta mijenjani. Od koga? Dakako, od koga drugog nego od mrskih „komunjara“, onih koji su predvodili antifašističku borbu u znoju, krvi i suzama na terenu (uz učešće svih naroda, pa i manjine progresivnih katoličkih svećenika), a ne u tamjanom okađenom smradu crkvenih odaja. Metoda se sastoji u podvrgavanju teksta tolikoj sumnji da ga se nadalje može proglašavati, ako već ne falsifikatom a ono upitnom vrijednošću, što bi ga automatski trebalo eliminirati iz ozbiljne rasprave kao kontroverznog, daklem i neupotrebljivog u svjedočenju koje iznosi. A ono je o besprimjernoj požrtvovnosti jedne žene, austrijanke udane za srpskog liječnika, koja je usred ustaške strahovlade usudila prionuti spašavanju 10-12000 srpske, kozaračke djece, od kojih je gomila njih u nečovječnim uvjetima skončala svoj tek započeti život, u ustaškim logorima. Namjeravajući cijelu akciju spašavanja, pokrenutu od austrijske humanitarke prikazati (i) kao zaslugu ustaša, pod podnaslovom „Ustaše podupiru spašavanje kozaračke djece“, Vuković piše:
„Spašavanje u ratnim okolnostima tako velikoga broja djece, koji se kreće u rasponu od 10 000 do 12 000, skupa s određenim brojem odraslih osoba, sigurno nije moglo biti izvedivo bez odobrenja i potpore ondašnjih državnih vlasti. Nije riječ samo o uključenosti pojedinih ustaških ustanova i dužnosnika, humanitarnih organizacija pod izravnim njihovim nadleštvom, ustupanju i organizaciji izvanrednih kompozicija vlakova za prijevoz, izdavanju dozvola i putnih naloga, nego i o jasno očitovanoj želji da akcija spašavanja kozaračke djece uspije.“
Ne misli li valjda pisac teksta da se Diana jednog dana trebala naprasno (poput Gospe!) pojaviti pred djecom, okupiti ih riječima „'ajmo djeco, ja ću vas izvući iz pakla; krenite drito za mnom!“, i tako započeti i završiti svoju akciju? Ona i sama opisuje svoja potucanja od nemila do nedraga među ustaškim i crkvenim dužnosnicima, kako bi svojom upornošću jedva izmolila kojekakve dozvole za njihovo (razdvojenih od majki!) preuzimanje i prihvat u nemogućim, iskamčenim uvjetima, koja i tamo svakodnevno umiru od boleština i neishranjenosti, dok ih istovremeno oblače u papirnate ustaške uniforme snimajući propagandni film o dijelenju hrane koju nisu ni dobili.
Tek ilustracije radi, čitajmo:
„Pogledala sam što je s mojim malim bolesnicima. Opet su neki umrli. Tad su došli logoraši koji su trebali odnijeti jadna mrtva tjelešca. Iako je krpa pokrivala mali teret, neka ručica, neka no žica mršava do kostiju visila je i tako su prolazili kraj žena na livadi. Prolazili su među njima, uzduž čitavog reda žena. Možda su logoraši željeli spasiti njihovu djecu. Žene koje već tri dana nisu ni za sebe ni za svoju djecu dobile hranu, koje su ono malo što su imale od kuće već potrošile, koje su za hranjenje svojih plačućih najdražih imale samo svoje suze i svoj očaj, sada su gledale te male izgladnjele leševe. I još jedan nosač mrtvih, i još jedan; njih sedam jedan za drugim. I sad više nisu mogle izdržati. I ako vlastito srce iskrvari – spasiti, spasiti najdraže. Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale su se i molile: “Uzmite, uzmite, ne možemo ih hraniti, ne možemo dozvoliti da umru od gladi”.“
Ako su vlasti zbiljski htjele nekoga spasiti, prvi korak u tome je osigurati im primjereni smještaj i hranu. Ne dešava li se upravo pred našim očima nešto slično u „civiliziranom“ obliku, kad se pod kaznenom odgovornošću građanima sprečava da nahrane migrante? Da je bilo ikakve želje i iskrenosti u spašavanju djece, onda bi vlasti same pokrenule akciju, osigurale ljudstvo i sredstva, a ne „podupirale“ napore jedne krhke žene, izložene silnim naporima, poniženjima i opstrukcijama. Naprosto je „blistava“ autorova primjedba:
„Npr. u zabilješci od 28. svibnja 1942. o posjetu zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu piše: »Bili smo ošamućeni velikim obećanjima koja smo dobili.« No odmah u zagradi pridodan je nečiji komentar: »Ali se nisu ostvarila.« Logično je pitanje – ako je citirana zabilješka pisana 28. svibnja 1942., kako je autorica dnevnika mogla unaprijed znati što će biti ili ne će biti ostvareno?“
Pisati dnevnik iz dana u dan, ne znači doslovno ga svakodnevno ispisivati – što je i teško zamislivo humanitarki cjelodnevno zauzetoj brigom o djeci, putovanjima, „audijencijama“ kod velmoža vlasti i crkve moljakajući smještaj i koricu kruha – već se to učini nakon par dana, kad se ušićari malo odaha od svakodnevnog naprezanja. Tim prije, što svega 4-5 dana nakon „logične“ primjedbe Vukovićeve, čitamo zabilješku (1. lipnja 1942.):
„Dr. Vidaković kod prof. Bresiera pribavlja sve što je djevojkama potrebno za put. Dolazi s vrlo lošim vjestima. Sve velike nade koje je pobudio nadbiskup propale su. Ništa se ne može učiniti. Ministarstvo ne može niti saznati gdje su djeca. U Ravnateljstvu ne dobiva nikakvu informaciju. Nema nikakve mogućnosti za pomoć. Odlučujemo da s naše strane pokušamo učiniti sve za spas djece.“
Knjigu bi svakako trebalo pročitati (uz „Konclogor na Savi“, hrvatskog književnika i logoraša Ilije Jakovljevića, HSS-ovcai tadašnjeg predsjednika „Društva hrvatskih književnika“) kao jedno od direktnih svjedočanstva nesrpskih osoba – iz razloga što nacionalistički zaluđenici srpska svjedočenja apriori odbacuju.
Argumenti slični koncilovima koriste se i u tekstu neke „Građanske inicijative Ivo Pilar“ koja se – uspoređujući ga s „Dnevnikom Ane Frank“ – obrušila na „Dnevnik“, naravno, na njegovu štetu. Inače se u filoustaškoj državici namnožiše kojekakve inicijative, vijeća i prijedlozi za komisije, u svrhu revalorizacije i revizije povijesti, jer su „komunjare“ baš svaki dokument valjda falsificirale, a boli nas briga što o tome misle međunarodna javnost i struka. Država i ovdašnja crkva cijeli narodnooslobodilački, antifašistički rat pod vodstvom komunista, nastoje predstaviti kao golemu krivotvorinu! Pa se tako neko vijeće, sastavljeno od stručnjaka i kvazistručnjaka miš-maš svjetonazora, već usralo svojom odlukom o pozdravu „Za dom spremni!“, a neobrazovana predsjednica (koju su „krivo informirali“!) već traži osnivanje međunarodne komisije za propitivanje zbivanja u jasenovačkom logoru, mada o tome postoje utemeljeni radovi posve u skladu s popisima žrtava. Uostalom, ukoliko je „'Dnevnik’ ideološki izmasakrirani izvornik?”, a preživjelim svjedocima (srpska djeca; zar se njima smije vjerovati!) ne poklanjaju pažnju, zašto se ne daju u potragu za „neizmasakriranim“, neprevedenim zapisima na njemačkom jeziku, te tako razriješe svoje politički inhibirane kvazidileme, s ciljem serviranja neupućenoj javnosti. Indikativna je izjava austrijskog pisca Wilhelma Kuehsa, u jednom intervjuu:
„RSE: Da li ste koristili hrvatske izvore kada ste istraživali akcije Diane Budisavljević?
Kuehs: Dnevnik Diane Budisavljević koristio sam i na hrvatskom i na njemačkom. Pored toga bilo je nekoliko tekstova u magazinima u hrvatskim i srpskim medijima.“
U jednom kratkom tekstu koji razmatra Dianino djelovanje (ali na pošteni način), nalazi se niz referenci na radove domaćih i stranih autora vezanih za tu problematiku (inače, njen rad je u bivšoj državi praktički prešućen, tako da se spominje tek usputno, a glavni dio spašavanja djece se pripisivao partijskoj organizaciji).
Ali, nije da to toliko boli „Crkvu u Hrvata“, koliko Dianino svjedočenje o nezainteresiranosti, a potom i mlakoj zainteresiranosti nadbiskupa Stepinca za vršenje dužnosti koju mu sam Isus Krist naređuje u „svjedočenjima“ na koja se svećenici vole pozivati. Namjesto da se bave – provocirani nagrađenim filmom koji je u pulskoj areni hametice potukao i od predsjednicefavoriziranog „Generala“ (u distribuciji sasvim potisnuo višestrukog dobitnika Zlatne arene; čudite se?) – „upitnostima“ „Dnevnika“ humanitarke, u jednom hipu mogu razriješiti upitnosti svih njenih tvrdnji o Stepincu, kojega pod svaku cijenu žele posvetiti, mada i sam papa pokazuje znakove nelagode glede tog zahtjeva:
Neka „Crkva u Hrvata“ kao i Rimska kurija momentalno skinu embargo na objavljivanje svih arhiviranih Stepinčevih zapisa, kao i dokumentacije koju je izmjenjivao sa svojim podređenim i nadređenim osobama u vrijeme 2.svjetskog rata!
I, eto – braćo hrvatski katolici i vaše proustaške crkvene vođe, koje bi svoju prošlost i onu svojih pokojnih prelata skrivali kao zmija noge – jednostavnog rješenja svih vaših „dilema“. Sijeci, brate bre, mačem istine „gordijski čvor“ u koji bi vi zapleli svu svoju „onoratnu“ aktivnost – makedonski kralj vam je demonstrirao kako se to radi. Samo, religiji kao takvoj, a naročito kršćanima – katolicima među njima posebice (govorim o dužnosnicima) – je itekako stalo što više zapletati čvorove povijesti, muteći bistru vodu poštenih povjesničara. Nazivam to „Loch Ness“ metodom. Objavim viđenje čudovišta u jezeru, a svekolikoj javnosti prepuštam da dokaže moje tvrdnje, kao što crkva to radi još od svoje zamisli vrhovnog čarobnjaka koji je sve (osim sebe sama) iščarobirao. Kad pa ih se logički stisne u kut, mrtvo ‘ladni izjave da to uopće ne treba dokazivati jer je samorazumljivo, barem vidiocima Gospe, na mjestima čije pojave razumni ljudi vide tek zaluđene koji je „gledaju“. Jer kako bi inače tako dugo svoje budalaštine servirali narodu, nego uvlačenjem u dupeta svake aktualne vlasti, od Konstantinove pa nadalje, da ne smetnemo s uma i one revolucionarne – od francuske do bivše – socijalističke?
Diana Budisavljević, Schindler i niz nama znanih i neznanih humanista koji su zaista prakticirali svoja uvjerenja, svjetlosnim su godinama iznad boga, papa, svećenstva i formalnih vjernika, a da ne spomenem „Glas Koncila“ s kojim bi si eventualno – u slučajevima krajnje nužde – s nelagodom obrisali pozadinu.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
