PolitikaRegion

Po EU najviše “pljuju” oni koji godinama rade sve da ju unište. Hoće li uspjeti u tome?

Otkada je Robert Schumann 1950. godine objavio jasan plan a godinu kasnije i potpisan sporazum o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik pa sve do službenog osnutka Europske unije i današnjih dana ova suigeneris tvorevina preživljavala je brojne krize ali sa istim ishodom – Unija je preživljavala pa čak bila i jača. Niz je kriza posljednjih godina koje “nagrizaju zdravo tkivo” ove vjerojatno najbolje političko-ekonomske tvorevine u povijesti čovječanstva.

Nesumnjivo je da su je ove krize oslabile pa čak u pitanje dovele i njen opstanak. Sama EU nije bez “grijeha” ali za mnoge od kriza niti je odgovorna a ruke su joj itekako zavezane kada je u pitanju djelovanje. To se najbolje vidi i kod pandemije koronavirusa kada su sve države prvo reagirale samostalno, zatvorile vlastite granice i donijele vlastite mjere pa samim time u dobroj mjeri onemogućili rad EU.

Međutim, to nije spriječilo neke od država članica da nakon toga upute oštre kritike Uniju kako ništa ne radi da pomogne. Kada tome dodamo izuzetno jaku propagandu iz Rusije pa i Kine, radikalno desne i lijeve stranke iz Europe, nejasnu politiku SAD-a kao i dugogodišnje natezanje i s pojedinim zemljama članicama (primjerice Mađarskom) u javnosti se dobije dojam da Unija “spava” a drugi rade. Naravno, to je daleko od istine.

Solidarnost

Unija je tijekom svog razvoja koji traje više od 60 godina postala polit-ekonomska zajednica europskih država i suigeneris pravni i politički sustav, koji nije politički sustav “super države”, to jest nadnacionalna tvorevina ali nije ni samo klasični savez “nacija-država” nego je “nešto između”, dakle svojevrsna kombinacija nadnacionalnih i međudržavnih metoda i razina odlučivanja.

Među najvažnijim temeljima djelovanja Unije jesu supsidijarnost i solidarnost, a upravo se posljednjih mjesec-dva može čuti da su zakazali na ovom posljednjem. Uistinu, Unija vrlo teško donosi svoje odluke, što u neku ruku nije niti iznenađenje jer za svaku iole važniju odluku treba glas svih 27 zemalja. Sve to daje dojam kako su institucije EU previše birokratizirale (eurokratizacija) te ključne odluke donose “briselski birokrati”. I dok je nesporno da Unija pati od demokratskog deficita i da se kudikamo više mora približiti svojim žiteljima, ovdje dolazimo do paradoksa.

Kako bi se bilo kakva odluka donijela primjerice na Europskom vijeću potrebni su svi glasovi predsjednika ili premijera svih 27 država članica pa se često dogodi da dio njih stavi veto na neku odluku a nedugo nakon toga upravo se iz tih zemalja mogu čuti kritike na račun sporosti odlučivanja Unije. Nažalost, slične stvari se događaju i u vremena pandemije.

Tako u drugi plan padaju informacije o tome da Njemačka prima pacijente iz Italije, kako institucije EU odobravaju trilijune eura pomoći oporavku gospodarstva, bilijune eura pomoću susjedima i drugim dijelovima svijeta, kako je pomoć stigla na zapadni Balkan… Ali kada dođe zrakoplov pomoći iz Rusije, Turske ili Kine, za što uistinu treba reći veliko hvala tim zemljama jer i same muku muče s pandemijom ali su spremne na solidarnost i pomoć, to se razglasi “na sva zvona”.

Uz to, treba jasno reći kako niti je istina da su na zapadu “anđeli” a na istoku “vragovi”, niti je Unija najbolja moguća tvorevina ali stvari ipak treba gledati onakvima kakvima jesu a ne širiti propagandu.

EU i nacionalne države

I dok se može razumjeti zbog čega dio političkih lidera sa zapadnog Balkana svaku priliku koriste da bi osuli paljbu prema EU jer ne žele živjeti u uređenim društvima nego biti diktatori, što je zorno vidljivo na primjeru predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, nejasno je zbog čega to rade pojedine zemlje članice.

Svim državama članicama Unija je donijela mnogo više koristi nego štete. Greške EU ne treba “gurati pod tepih” nego o njima raspravljati i uklanjati ih. Jednom prigodom je austrijski kancelar Sebastian Kurz kazao kako žitelji EU traže odgovore na važna pitanja ali “ne treba nam EU regulirati kako da pržimo šnicle”. Na taj način je kritizirao previše regulacija EU te slikovito opisao ono što smatra lošim ali nije potkopavao Uniju, radio na njenoj razgradnji itd.

Mnogo se posljednjih godina priča o “Europi nacija”, ali ne ulazeću u činjenično stanje današnje Unije. Postoje tri načela prema kojima se određuje kako i u kojim područjima EU može djelovati: dodjela ovlasti – EU ima samo ovlasti koje su mu dodijeljene na temelju ugovora o EU-u, koje su ratificirale sve države članice; proporcionalnost – djelovanje EU-a ograničeno je na ono što je nužno za postizanje ciljeva ugovora; supsidijarnost – u područjima u kojima može djelovati ili EU ili nacionalne vlade, EU može intervenirati samo ako je to učinkovitije.

Trenutno EU ima dio nadležnosti – carinska unija, pravila tržišnog natjecanja za jedinstveno tržište, monetarna politika za države europodručja, trgovina i međunarodni sporazumi (pod određenim okolnostima), morske biljke i životinje – regulirano zajedničkom ribarstvenom politikom; dio je zajedničkih nadležnosti državna članica i EU – jedinstveno tržište, zapošljavanje i socijalna pitanja, gospodarska, socijalna i teritorijalna kohezija, poljoprivreda, ribarstvo, okoliš, zaštita potrošača, promet, transeuropske mreže, energetika, sigurnost i pravosuđe, javno zdravlje, istraživanja i svemir, razvojna suradnja i humanitarna pomoć; a dio i dalje je ostao državama članicama – javno zdravlje, industrija, kultura, turizam, obrazovanje, osposobljavanje i mladi te sport, civilna zaštita, upravna suradnja.

Dakle, u drugom i trećem područja suverene zemlje i dalje vode glavnu riječ jer bez njihovog glasa ništa se ne može provesti. A kada su u pitanju nadležnosti Unije ni one “nisu pale s neba” nego su nastale kako rezultat dogovora zemalja članica. Sama ideja EU i jeste da države usko surađuju, donose zajedničke odluke te šire mir, sigurnosti i ekonomski prosperitet među državama članicama. Prema tome, uz dio opravdanih kritika kada je u pitanju funkcioniranje EU, dobar dio kritika koje idu ka Uniji zemlje mogu uputiti same sebi jer sudjeluju u donošenju svih odluka. Nadalje, iako je bilo prijedloga o daljnjem političkom jačanju dijelova Unije (francuski predajnik Emmanuel Macron je primjerice predlagao zajedničkog ministra financija za 19 država eurozone) pa je moguće da dio njih u budućnosti čak i prođe, od Unije ne treba praviti “super državu”.

Isto kao što je EU nužna da bi Europa “u geopolitičkoj utakmici bila igrač a ne igračka” nužan je i opstanak nacionalnih država. Što, naravno, ni u kom slučaju ne znači rigidni nacionalizam, lijevi ili desni radikalizam te nacionalni populizam (zbog brojnih kriza posljednjih godina svi pobrojani fenomeni nažalost rastu). Jer svima njima je zajedničko jedno – na svaki problem imaju isti odgovor: Kriva je EU?, a kada trebaju nuditi rješenja tu je gromoglasna šutnja.

Je li netko vidio ikakvo rješenje Mattea Salvinija, Marine LePen, Geert Wildersa ili AfD za pandemiju ili ekonomski oporavak? S druge pak strane, mađarski premijer Viktor Orban preuzeo je apsolutne diktatorske ovlasti u jeku krize.

U vremenima krize mnogima se sviđa autoritativni ili diktatorski način vođenje države, ali nedavno je jedno istraživanje pokazalo kako najveći dio onih koji podržavaju politiku Vladimira Putina ipak nikada ne bi živjeli u Rusiji. Očekivano, jer žitelji EU žele puna ljudska prava, slobodu govora, dobro plaćene poslove, pravnu državu, vladavinu prava, meritokraciju, dobro obrazovanje…

Vjerojatno bi se većina i onih koji površno poznaju prigode u EU i geopolitička događanja složila s ocjenom da SAD, Rusija, Kina ili Turska rade (što svjesno što nesvjesno) na razgradnji EU i vraćanju punog suvereniteta europskim zemljama. Postavimo samo pitanje bi li svjetske sile uopće spominjale a kamoli radile na uništavanju nečega što ne smatraju vrlo uspješnim i prijetnjom njihovim ambicijama?

Piše: Dragan Bradvica
https://www.dnevni-list.ba/

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close