Kultura

Darko Gavrilović: Inflacija medijskih prevara i laži


(nacistički propagandni plakati iz II svjetskog rata)

Smrt prvi put pobeđuje dok se vodi rat, a drugi put kada njegove lekcije zaboravimo, kaže u intervjuu za Autonomiju autor knjige “Mit o neprijatelju, antisemitizam Dimitrija Ljotića”

Intervju sa autorom knjige “Mit o neprijatelju. Antisemitizam Dimitrija Ljotića” prenosimo s portala Autonomija.info

Razgovarao: Damir Grubor

Povod za današnji razgovor sa istoričarom Darkom Gavrilovićem je Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta, ali i Vaša knjiga “Mit o neprijatelju, antisemitizam Dimitrija Ljotića”. Vi ste prvi istoričar koji je napisao knjigu o Dimitriju Ljotiću…

Postoje dva razloga zašto sam je napisao. Prvi razlog je taj što je Srbija postala raj za pokušaje sudskih rehabilitacija ekstremnih desničara i saradnika okupatora. Pod izgovorom da je ovo ojađeno partokratsko društvo navodno društvo demokratije, valjaju se u javnosti kojekakve bolesne političke ideje. Da bi ih zaustavili na vreme ili barem na sudu, ova knjiga treba da svojom dokumentovanom građom posluži kao dokaz koji bi sprečio političku rehabilitaciju Ljotića. Drugi razlog je taj što je medijski sve raširenija priča o tome kako su Nedić i Ljotić samo spašavali “srpsku biološku supstancu”, kako su prihvatali srpske izbeglice do te mere da danas ne bi bilo Srba da ih oni nisu spasili. Tačno je da je prema Komesarijatu za izbeglice okupirane Srbije u Srbiju došlo nešto više od 241.000 izbeglica. Na taj broj treba dodati i neprijavljene izbeglice. Međutim, oni koji bi da politički rehabilituju ovu dvojicu saradnika okupatora, podigli su broj izbeglih na pola miliona, a u poslednjim istupima i na million. Koliko brzo licitiraju, do kraja ove godine mogao bi broj porasti na ukupan broj Srba u NDH i time da se izjednače sa tvrdnjama hrvatskih ekstremnih desničara da genocida nad Srbima nije ni bilo, jer će ispasti, tobože, da su svi Srbi otišli u zagrljaj “srpskim pravednicima” Nediću i Ljotiću.

A kakvi su stvarni podaci?

O tome da je Ljotićev „Zbor“ podržavao autoritarni nacionalizam koji sadrži antisemitizam, antimasonska ubeđenja, antidemokratska načela, antikomunizam, da je branio korporativno staleško uređenje društva, a u organizacionom pogledu raspolagao militarističkom partijom, sa oružanim partijskim grupama i snažno istaknutim harizmatskim vođom postoji čitav niz dokumenata. To su njihove međusobne prepiske, prepiske sa okupatorom, te novinski članci, brošure, plakati, politički govori i javna predavanja. Zbor je imao organizacionu službu i odseke koji su se bavili špijunažom i propagandom kao i Hitlerova partija o čemu svedoči Pravilnik o organizaciji Glavnog tajništva Zbora iz 1937.godine. Da bi opravdao svoju borbu Ljotić je u brošuri „Sada je čas i vlast tame!“ (zloupotrebljene Isusove reči iz jevanđelja po Luki 22:53) predstavio Drugi svetski rat kao armagedonsku borbu između Dobra i Zla, u kojoj Hitler predvodi sve hrišćanske narode Evrope u borbi protiv zemalja zapadne demokratije, masona i Sovjetskog Saveza, s tim da iza njih stoji „oličenje tame“ – Jevreji. Kao što je u hrišćanskoj Bibliji, Isus pobedio tamu i vaskrsao, tako je i Ljotić pozivao svoje čitaoce da ne klonu već da se bore do konačne pobede nad svetskim zlom oličenom u Jevrejima. Pred kraj brošure je predložio „spasonosno rešenje za jugoslovensku državu“, a to je „likvidacija uticaja masona, Jevreja i celog ostalog duhovnog nakota jevrejskog.“

I propaganda nije bila jedina antisemitska aktivnost ljotićevaca, srpske policije i Nedićeve vlade. Jevreji su predavani u ruke Nemcima, a pripadnici Srpskog dobrovoljačkog korpusa su znali da za zarobljene Srbe menjaju Rome. Prema dokumentima Specijalne policije, “Dosije Milan Nedić”, Nedićeva politika je bila da se proteraju Jevreji iz Srbije. Ljotićevci su se divili nacistima. Neizostavne su bile pohvale zboraškom savezniku, a za Ljotića uzornom i hrabrom čoveku – Adolfu Hitleru. I o Ljotiću su lepo mislili nacisti. Viktor von Heren, nemački diplomata u Jugoslaviji od 1933. do 1941, pisao je svom Ministarstvu sve najlepše o Ljotiću i njegovom Zboru. Neki ljotićevci su upoređivali Hitlera sa Mesijom. Paralele su pronalazili u jevanđeljima. Tako u jednom broju “Novog vremena” iz 1944, svega osam meseci pre nacističkog sloma u Srbiji, upoređivan je Hitler sa samim Bogom. I to sa Božjim stvaranjem sveta. U odsudnom času po istoriju čovečanstva, autor je smestio zloupotrebljeni početak Jovanog jevanđelja između ostalog napisavši „U početku beše reč jednog džina duha i misli, koji je sa božanskim nadahnućem propovedao socijalnu istinu… Ali u onom haosu koji je vladao u zemlji ovog nosioca istine, (Adolfa Hitlera), nije bio jednostavan zadatak pretvoriti te reči u dela. Reč je pobedila haos… Titan reči je postao titan dela. To se desilo na današnji dan pre 11 godina.“

Osim toga, Nedićeva vlada i ljotićevci su usmerili snažnu propagandu prema izbeglicama koja je imala za cilj da izbeglicama popune sopstvene borbene redove. Dakle, onima koji su pobegli od rata i pokolja, nudili su oružje i u isto vreme im pretili ako su bili levičari ili simpatizeri Jugoslovenskog pokreta u otadžbini. Primera medijske manipulacije i pritiska ima mnogo. Evo jedan, “Naša borba” iz septembra 1941. piše “izbeglice imaju ovde i izvesne dužnosti. Nacionalna, zdrava i realna Srbija od njih očekuje da snažno pojačaju redove trezvenog nacionalnog elementa… Komunistički i „levičarski“ elementi među izbeglicama, ako ih ima i u koliko ih ima, nisu nam dobrodošli“. Ovo je samo mali broj velikog broja primera koji govore u knjizi u prilog tome da su Ljotić i njegovi sledbenici bili saradnici okupatora, da su s njima gajili lepe odnose i da su im svesrdno pomagali u Holokaustu koji je počinjen da teritoriji Srbije i u kojem je ubijeno oko 90 odsto srpske jevrejske populacije. U stvari, u ovoj knjizi sam kao istoričar ustuknuo i ostavio Ljotiću i njegovim saborcima da govore o tome ko su bili, šta su mislili i propagirali, uz koga su se borili i koga su mrzeli do istrebljenja. Čitaoci neka sami prosude.

Vaša knjiga nije samo priča o Holokaustu i fašizmu u Srbiji. Ona je i priča o političkoj propagandi i manipulacijama o političkim mitovima i lažima…

Kao što nasilnici ne mogu da žive sa istinom, tako ni preživeli ne mogu živeti bez nje. To nasilnici znaju. Zbog toga propagandom raspaljuju predrasude kod miliona čitalaca i slušalaca jer su svesni da je to lakše nego da nastoje jednog uveriti logikom u istinu.

Ekstremistička propaganda nije samo karakteristika fašizma u okupiranoj Srbiji. Mada ovo što ću sada reći nije tema moje knjige, na žalost, mogu zaključiti da se i danas u nekim medijima u Srbiji postupa na sličan način. Izvlačenje tuđih reči iz konteksta, pristrasno izveštavanje, bezočno laganje, izmišljanje od prvog do poslednjeg slova, proglašavanje poslednjih dana sveta sa dolazećim Strašnim sudom… Domaći mediji su razvili brojne tehnike manipulisanja kojima se postižu određeni politički ciljevi, možda u najkompleksnijim temama, poput problema Kosova, odnosa sa Rusijom i SAD, odnosom prema NATO, međunacionalnim odnosima, „borbama“ vlasti i opozicije. Tabloidi redovno izveštavaju na pojednostavljeni, crno-beli način. Tekstovi često imaju isti šablon – anonimni izvori dojavljuju, ili tajni dokumenti stranih obaveštajnih službi otkrivaju, uvek postoji nekakva svetska zavera (i nacistička propaganda je pisala o jevrejskoj svetskoj zaveri) bilo da „opozicija priprema haos“ ili da neko „ruši vlast“, ili da se sprema regionalni ili svetski rat. U tekstovima nikad nema nijednog dokaza za tvrdnje, a često su to upravo tekstovi sa naslovnica, koji prodaju novine. I sve to narod guta u velikim zalogajima, alavo i bez žvakanja. Problem nastaje prekasno. Onog trenutka kada te nesažvakane laži tresnu na prazan stomak. Na žalost, danas je Srbija zemlja medijski nepismenih ljudi, jer se laži sa uspehom prodaju. Uz sve to, sirotinju i bednim platama osramoćene se uverava u sopstvenu veličinu. U stvari, svaka priča o naciji je u ovom kontekstu sasvim besmislena. Priča se o dostojanstvu, a veliki broj ljudi žive kao bednici primajući stostruko manja primanja od starleta u teve dvorcima i vilama koje narod može da prati svakominutno na televiziji.

Da li to znači da ništa nismo naučili od lekcija iz Drugog svetskog rata kada je reč o moći manipulacije putem medija i o tome da ih treba sprečiti?

Kada je Eli Vizel bio intervjuisan 1990, u vezi sa užasima modernih ratova i kako ih on vidi kao mađarski Jevrej koji je preživeo Holokaust, odgovorio je:
„Ljudi ne znaju da je rat smrt, nema malih pobeda. Samo je smrt ona koja pobeđuje. Nemoguće ih je ubediti da u to poveruju, da dođu do istine.“
A ja bih na to dodao da “smrt prvi put pobeđuje dok se vodi rat, a drugi put kada njegove lekcije zaboravimo”. Zbog toga, jezik kojim se služe svi oni koji raspaljuju danas mržnju kao i njihovi poslušnici jeste jezik koji bi trebao iščeznuti jer on kod ljudi održava živim neznanje o tome da u ratovima samo smrt pobeđuje, a svoju pobedu potvrđuje svakom zapaljivom retorikom i propagandom.

Zbog toga, njihovi narativi i nekultura sećanja kojima se mobilišu vojske mrtvih iz ratova 20. veka su putokazi masama ka grotlu u kojem kovitlaju mržnja, bolest i smrt.
Oni koji tako postupaju stvorili su inflaciju medijskih prevara i laži. Škole i sportske terene koji treba da budu stubovi zdravlja mladih preplavili su sirovim etničkim nacionalizmom. Zločince su pretvorili u mučenike i pravednike, a nameću kolektivnu krivicu drugim narodima. Da bi se ovo zlo zaustavilo na prostoru nekadašnje Jugoslavije, regionu je potrebna takva struktura vlasti koja će zaustaviti medijske manipulacije koje raspiruju mržnju i sunovraćuju ljudsko dostojanstvo kao i takav ekonomski model koji će razbiti lične novčane interese između politike i ekonomskog sektora i prestati da osiromašuje građane do tog nivoa da postaju „obični poslušnici“.


Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close