Predstavljena knjiga Ivana Markešića ‘Hrvatska i BiH na Križu života’

U Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu predstavljena je knjiga Ivana Markešića „Hrvatska i Bosna i Hercegovina na Križu života“. O knjizi su govorili prof. dr. sc. Mirko Pejanović, prof. dr. Šaćir Filandra, recenzenti prof. dr. Željko Pavić i prof. dr. fra Mile Babić, te sam autor. Organizatori promocije bili su izdavačka kuće Synopsis i Udruga Libertas.

 

Na početku se prisutnima obratio gradonačelnik Sarajeva dr. Ivo Komšić, ističući važnost Markešićeve knjige kao kritike društvenih, političkih i religijskih svjetonazora.

 

Dr. Mirko Pejanović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, osvrnuo se na sadržaj knjige koju čine kolumne prof. Markešića, koje predstavalju „socioreligijsko kontekstualiziranje“ nedjeljnih biblijskih čitanja, objavljene na portalu „Križ života“. Kolumne su sintetizirane u 53 tematske cjeline. Kako navodi dr. Pejanović, naslovi tematskih cjelina govore o veoma širokom sociološkom posmatranju i istraživanju društvenih procesa u istorijsko doba tranzicije postsocijalističkih društava, kakva su hrvatsko i bosanskohercegovačko društvo. U mnoštvu bosanskohercegovačkih tema vezanih za socijalni razvoj, vjerski život, međureligijske odnose postratne i postdejtonske BiH, Pejanović izdvaja jednu i njoj posvećuje najviše pažnje, a odnosi se na povijesnu ulogu fra Anđela Zvizdovića u očuvanju katoličke vjere i katoličkog puka u BiH u vremenu najezde Otomanskog Carstva i osvajanja bosanskog prostora u drugoj polovini 15. stoljeća. Događaj susreta fra Anđela i Sultana Markešić analizira iz današnje perspektive i navodi kako je fra Anđeo „imao hrabrosti pružiti otpor okupatoru i umjesto pristanka na islamizaciju ili ‘humano preseljenje’ vlastitih vjernika u neka granična tobože ‘kršćanska’ područja, zatražiti jamstvo ostanka i opstanka katolika u Otomaskom Carstvu. Posmatrano u ovom kontekstu, autor, kako naglašava Pejanović, izvodi kritiku onih društvenih snaga u BiH koje su tokom posljednjeg rata u BiH činili sve da se i „ono malo Hrvata što ih je uopće bilo ostalo ‘humano preseli u lijepu nam Croatiu’ kako bi naselili područja od posebne državne skrbi“. Sve je to činjeno „uz blagoslov predstavnika drage nam Svete majke Crkve“.

 

Dekan Fakulteta političkih nauka dr. Šaćir Filandra govorio je o aktualnosti Markešićevih kolumni skupljenih u knjizi.

 

Izlaganje dr. Mile Babića, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu usmjereno je na značenje biblijskih tekstova koji pravilnim aktualiziranjem kritički mjere društvenu i crkvenu stvarnost. On ističe da su biblijski tekstovi proročki i da oni dovode u pitanje sve individualne i kolektivne institucionalizme, dogmatizme i ritualizme. Oni govore u ime Istine koja sve nadilazi, oslobađa i povezuje u jednu zajednicu. Svi oni ljudi i sve one institucije, kako naglašava Babić, kod kojih je volja za moć jača od volje za istinom drhtali su pred prorocima te pred njihovim riječima i djelima. Dr. Babić je obrazložio autorov stav da živimo u postmodernom društvu koje nije hijerarhijski ustrojeno. Dakle, dolazi do promjene paradigme u novom vijeku. Nekadašnja hijerarhija u društvu bila je u korespondenciji s hijerarhijom u kozmosu, a hijerarhija kozmosa u korespondenciji s hijerarhijom bitka. Međutim, moderno društvo nije ustrojeno hijerarhijski; ono je horizontalno i funkcionalno diferencirano. Tako danas imamo bitno različita shvaćanja svetog i religije, jer u novom vijeku mjerodavan je slobodan pojedinac, slobodan individuum, dok predmoderno shvaćanje primarno čovjeka smješta kao člana određene zajednice te je čovjekovo djelovanje bitno ovisilo o djelovanju viših sila, bilo je prepušteno na milost i nemilost višim silama. Budući da je u novom vijeku mjerodavan pojedinac, imamo pluralizam religija i svjetonazora, što u predmoderni nije bio slučaj. Stoga ljudi danas u Europi, nastavlja Babić, vjeruju, ali ne pripadaju, ne žele pripadati određenim službenim religijama, dok kod nas ljudi pripadaju ali ne vjeruju.

 

U svome izlaganju dr. Željko Pavić osvrnuo se na fenomen smrti, kao ne tanatologijsko nego egzistencijalno pitanje, kojeg Markešić promatra kao socioreligijski fenomen „prisutan u svim čovjekovim, kroz povijest stvorenim i usavršavanim institucijama i ritualima, ali i u njegovim mišljenjima“. U tom religijsko-sociologijskom pogledu Markešić ističe četiri vladajuća „kršćanska“ ili bolje rečeno, navlastito suvremeno-europska pristupa smrti: 1. učiniti smrt beznačajnom, što se čini bijegom u transcendenciju, u neki drugi život nakon smrti, kako se to prakticira u mnogim kulturama i religijama (u kršćanstvu primjerice); 2. kao umrla osoba nastaviti živjeti u sjećanjima svojim potomaka, dakle u kolektivnom sjećanju grupe, zajednice, nacije; 3. umiranje i smrt premjestit u medicinske institucije – u bolnice staračke domove, hospicije; 4. uprisutniti ideju zamjenjivosti koja vlada u suvremenom potrošačkom društvu u kojem se svaki istrošeni objekt treba i mora zamijeniti nekim jednakovrijednim novim.

 

Foto: Milutin Stojčević (Slobodna Bosna)

 

Prometej.ba, 21.6.2013.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close