Ali-paša Rizvanbegović je jedna od najmarkatnijih ličnosti iz osmanskog perioda koje se vezuju za Hercegovinu, zbog njegove izuzetno velike uloge u njenom administrativnom, kulturnom i ekonomskom razvoju.
Bio je upravitelj Stolačke kapetanije, ali je mnogo poznatiji kao prvi i ujedno posljednji vezir Hercegovačkog pašaluka i oponent Husein-kapetana Gradaščevića u Pokretu za autonomiju Bosne.
Ali-paša Rizvanbegović rođen je u Stocu 1813. godine, a ubijen na putu od Mostara do Banja Luke 1851. godine gdje je kraj Ferhat-pašine džamije sagrađeno njegovo turbe, koje je uništeno na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i još nije obnovljeno.
Prof. dr. Faruk Taslidža je profesor historije novog vijeka i savremenog doba na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta ”Džemal Bijedić” u Mostaru. Autor je naučne monografije pod naslovom Bosanski ejalet u doba Bečkog rata (1683-1699) (Federalno ministarstvo nauke i obrazovanja, Mostar, 2017.), te čitavog niza naučnih i stručnih radova. Njegova glavna naučna i istraživačka interesovanja tiču se historije Bosne i Hercegovine osmanskog perioda. Učesnik je više internacionalnih naučnih skupova, konferencija, tribina i promocija. Trenutno je u zvanju vanrednog profesora zaposlen na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta ”Džemal Bijedić” u Mostaru.
Ove godine se navršava 170 godišnjica od pogubljenja Ali-paše Rizvanbegovića, što je je povod da razgovaramo sa dr. Farukom Taslidžom o liku i djelu Ali-paše Rizvanbegovića i o različitim percepcijama njegovog političkog djelovanja.
Govoreći o političkom i ekonomskom i karakteru vladavine Ali-paše Rizvanbegovića u Hercegovini, profesor Taslidža je podsjetio kako je Ali-pašina devetnaestogodišnja vlast u Hercegovini zvanično počela na osnovu sultanovog fermana iz januara 1833. godine, te da se bazirala na značajnom prilivu novca.
– Prihodi koji su ranije išli za bosanskog valiju, u izmijenjenim okolnostima su preusmjeravani u Ali-pašinu kasu. Kada je riječ o vođenju politike, neupitna je Rizvanbegovićeva odlučnost da se i vojnički zaštite rubna područja Hercegovine čiji su stanovnici nerijetko trpili pljačkaške napade sa crnogorske strane. Otežavajuća okolnost za Ali-pašu bila je njegova popustljivost prema sinovima koji su favorizirani u vlasti. Tako su sve očitijim nepotizmom narušavani odnosi između Ali-paše i najbližih mu saradnika (Smail-age Čengića, Hasan-bega Resulbegovića i dr.). Bitno je dodati da je u Ali-pašinoj službi bilo i nedostojnih ljudi sumnjive prošlosti (poput kavazbaše Ibrahima) koji su zloupotrebljavali svoj položaj i umnogome kompromitirali novu vlast u Hercegovini – kazao je je Taslidža.
Prema njegovim riječima, Ali-paša je nastojao iskoristiti sve raspoložive resurse s ciljem općeg privrednog i ekonomskog preporoda.
– Poticao je razvoj poljoprivrede, kultivizirao i naseljavao hercegovačka polja, uvodio uzgoj novih kultura i sl. Uz to, pokrenuo je eksploataciju šuma i rad drvne industrije. Ali-paša je zaslužan za obnovu i izgradnju brojnih tvrđava, puteva, sakralnih i profanih objekata od javnog značaja. Naklonjen je bio kulturi i prosvjeti, što pored ostalog potvrđuje bogat književni fond koji je uvakufio. Poznat je i njegov prilično skladan odnos sa najvišim autoritetima svih vjerskih zajednica u Hercegovini. Sve navedeno ukazuje da je Ali-pašina vladavina, iako apsolutistička, ipak bila planska i prilično odgovorna, te je bitno unaprijedila opće životne prilike – ocijenio je prof. Taslidža.
Govoreći o razumijevanju razilaženja bošnjačkih prvaka u vrijeme Pokreta za autonomiju Bosne 1831/32. godine iz današnje perspektive, poručio je kako tadašnje razilaženje bošnjačkih prvaka treba sagledavati u kontekstu historijskih prilika pod kojim se ono i dešavalo.
– Pojava različitih političkih opcija u osnovi je bila produkt različitog razumijevanja tadašnjih prilika u Osmanskoj državi, ali i njenom okruženju. U vezi s tim, bitno je uzeti u obzir da je za Bosnu tada, pored kontinuirane austrijske prijetnje, zabrinjavajuća bila i uspostava susjedne autonomne Srpske Kneževine. Mlađahni gradačački kapetan Husein-beg i većina bosanskih ajana su u februaru 1831. godine zaključili da su sazreli uslovi za početak autonomnog pokreta kojim će sudbinu domovine konačno preuzeti u vlastite ruke. Sa druge strane, stari, iskusni stolački kapetan Ali-aga Rizvanbegović i hercegovački prvaci odbacili su autonomaške ideje i odlučno ostali lojalni centralnoj vlasti u Istanbulu. Da li je takav stav produkt probuđene zavisti, sujete, egoizma? Teško ćemo doći do odgovora na to pitanje. Rizvanbegovićev stav može se protumačiti i kao čin pokornosti osmanskom sultanu kao vrhovnom poglavaru sveukupne muslimanske zajednice (halifi) kojem se na osnovu vjerskog zakona (šerijata) niko nema pravo suprotstavljati – kazao je prof. Taslidža.
On smatra da su neosnovane teze po kojima je Ali-agino djelovanje bilo oportunističko i motivirano čisto ličnim interesima.
– Zapravo, ono je bilo itekako smiono, jer je proizvelo seriju Husein-kapetanovih osvetničkih vojnih akcija. Treba znati da je Ali-aga posljednje dane 1831. godine proveo opkoljen u stolačkoj tvrđavi, više puta žestoko napadan od strane svojih brojnijih, često rušilački nastrojenih protivnika. Ipak, na koncu su snage velikog vezira vojno porazile Husein-kapetana i njegove sljedbenike. Prilog tome dao je i osokoljeni Ali-aga Rizvanbegović, kojem je uspon u karijeri već tada bio zagarantiran. S obzirom na sve okolnosti, nema sumnje da je pokretanje bosanskog autonomnog pokreta automatski otvorilo i brojne dileme. Od samog početka pokret je bio prilično rizičan, sa vrlo neizvjesnim ishodom. Nije isključeno da bi uspjeh pokreta ubrzao austrijsku okupaciju Bosne, a to bi možda bilo i pogubno za Bošnjake. Stoga, nije nikakvo čudo da su po tom pitanju među našom tadašnjom elitom postojala i razmimoilaženja – kazao je profesor Taslidža.
Na konstataciju da se često susrećemo sa konstatacijom da je Ali-paša izdajnik, a Husein-kapetan Gradaščević nacionalni junak, profesor Taslidža je odgovorio da je “posebno interesantno da tu konstataciju uglavnom potenciraju pojedinci koji uopće nisu kompetentni raspravljati o temama iz historijske nauke”.
– Nažalost, u našem društvu još uvijek postoji praksa po kojoj se sud o nekoj društvenoj pojavi ili ličnosti donosi po principu crno-bijelo. Sa takvim nenaučnim pristupom stvaraju se mitovi i iluzije o savršenim, nepogrešivim velikanima koje treba bespogovorno slijediti. Po istom obrascu, sa druge strane su izrodi i narodni izdajnici dostojni svake osude. Međutim, kada bismo odbacili sve predrasude i kritički sagledali bosanske prilike iz prve polovine XIX stoljeća, sigurno bismo realnije ocjenjivali uloge naših tadašnjih prvaka. Ranije navedena konstatacija naročito je problematična, jer se njom potpuno anatemizira Ali-paša Rizvanbegović-jedna od najznačajnijih ličnosti kasnoosmanskog doba u našoj zemlji – pojasnio je profesor Taslidža.
Poručio je kako na navedeno ppitanje konačan odgovor teba dati struka, i to na naučnom skupu koji bi što prije trebalo organizirati.
– U radu tog skupa učešća bi pored historičara mogli uzeti stručnjaci i iz drugih oblasti (historije države i prava, šerijatskog prava, teologije i dr.). Tim bi konačno bio rasvijetljen lik i djelo znamenitog hercegovačkog vezira. Na koncu, koristim priliku da skrenem pažnju i na potrebu ponovne izgradnje Ali-pašinog turbeta u Banjoj Luci koje je uništeno ratne 1992. godine. To je naša ljudska dužnost i civilzacijski čin na koji se već dugo čeka – poručio je na kraju razgovora prof. Taslidža.
(Sanadin Voloder/Preporod.info)
