Predrag Lucić: Stečajni postupak nad hrvatskom poviješću

Nikakvo čudo nije što jedan stečajni upravitelj negira povijesnu činjenicu da je u splitskom hotelu »Park« 1943. potpisana kapitulaci-ja okupa-torske talijanske vojske, dok se po hrvatskim novinama kao svjedok svetosti bl. Alojzija promovira zagovornik rehabilita-cije Draže Mihailovića

Piše: Predrag Lucić, novilist.hr

Budite dio naše čarobne priče koju pišemo gotovo 100 godina. Priče koju pamti kamen s balkona, šapuće palma s terase, pjeva more… priče hotela »Park«. Pod tim će sloganom legendarni splitski hotel – raskošno obnovljen, nadograđen i urešen s pet zvjezdica – sredinom ovoga tjedna otvoriti svoja vrata novim i starim gostima.I dok je kod nekih novinara promotivni obilazak hotela izazvao izljeve oduševljenja fantastičnim interijerom, dvoetažnim biznis-sobama, apartmanima s jacuzzijem na terasi, vanjskim bazenom, zimskim vrtom, WC-om kakvoga se »ne bi posramili ni kraljevski dvorci«… neki su se – vrag bi znao kako i zašto – zakačili za onu čarobnu priču iz slogana, točnije: za ono što u njoj nedostaje.

Uhvatili su se kamene ploče koja je desetljećima stajala na pročelju hotela i goste »Parka« podsjećala da je u toj zgradi, koju je za vrijeme Drugog svjetskog rata zaposjelo zapovjedništvo talijanske divizije »Bergamo«, potpisana kapitulacija okupatorske vojske pred partizanskim oslobodiocima. Uhvatili su se te spomen-ploče s imenima Vicka Krstulovića, Ive Lole Ribara i Svetislava Stefanovića Ćeće, koji su od zapovjednika divizije »Bergamo«, generala Emilija Becuzzija, iznudili da se ne povinuje naredbi nadređenoga i blagovremeno odbjegloga generala Umberta Spiga o mirnoj predaji Splita nadolazećim njemačkim trupama, već da kompletno naoružanje svoje divizije i jedinica Osamnaestog armijskog korpusa koje su se nalazile u splitskom garnizonu preda Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije.

Uhvatili su se novinari ploče koja je s hotelskog pročelja nestala devedesetih godina, u vrijeme nacionalističkog uklanjanja tragova antifašističke prošlosti, i krenuli zapitkivati zašto ta ploča pri obnovi hotela nije vraćena na mjesto, da svjedoči o najvažnijem povijesnom događaju koji se u toj zgradi zbio. Splitski im je gradonačelnik Ivo Baldasar, kako i priliči njegovu antifašističkom imidžu i neoliberalnom poimanju povijesti, nevoljko odgovorio da je »Park« privatni hotel, pa je na privatnome vlasniku i odluka hoće li ploču vratiti ili ne. Direktor hotela Jozo Tomaš je bio raspoloženiji od poteštata, pa je u ime tvrtke »Potestas«, koja je »Park« kupila nekoliko godina nakon što je spomen na kapitulaciju talijanske okupacijske vojske skinut, izjavio da bi ploču – kada bi bila pronađena ili rekonstruirana – bez premišljanja stavio na pročelje.Potom je Silvana Uzinić, novinarka Slobodne Dalmacije, krenula u potragu za pločom. Nije ju uspjela pronaći, ali je zato pronašla osobu koju umirovljeni radnici hotela prozivaju kao glavnoga krivca za njezino uklanjanje. Riječ je o Ivi Bučanu, poznatom stečajnom upravitelju nad mnogim tvrtkama – od Jadrankamena do viškog »Vinogradara« – i svojedobnom direktoru »Adriatica«, firme koja je nakon prve pretvorbe splitskoga hotelsko-ugostiteljsko-turističkoga giganta Union Dalmacije došla u posjed hotela »Park« i »Marjan«. Bučan se isprva pravio da nema pojma ni o kakvoj ploči, da bi – nakon što su mu prenesene optužbe radnika na njegov račun – zavapio: »Pa šta ste se uvatili te ploče, šta radite razdor među gladnim ljudima? Reka san vam šta san ima, ostavite me na miru s tim budalaštinama od prije 25 godina.«

Stečajni je upravitelj, osim dirljive brige za očuvanje jedinstva među gladnim ljudima, pokazao i na kakvom bi se tumačenju povijesti to jedinstvo trebalo zasnivati. Čim mu je novinarka – izazvana pitanjem »Znate li uopće šta je pisalo na toj ploči?« – pročitala čitav natpis, Bučan se potpuno demaskirao u svoj svojoj blaženoj ignoranciji i aroganciji svojstvenoj neznalicama takvoga formata: »Pa to su laži, kakva kapitulacija Italije, to je spomenik četnicima. Zašto ne pišete koliko su četnici pobili ljudi u Mravincima, majke ti, vi pišete o budalaštinama. Di je Italija pala, kad je pala, ovdi? Ma dajte, molim vas. A šta bi vi? Šta vi oćete? Vratili bi tu ploču nazad? Pa vratite je, ja je ne bi vratija! I ne zovite me više radi ovoga!«

Ali čemu se čuditi što se nad neželjenom antifašističkom prošlošću ove zemlje danas otresaju čak i stečajni upravitelji, kad se na naslovnim stranicama novina koje izlaze u predstečajnoj Republici Hrvatskoj plakatira mišljenje »uglednog srpskog povjesničara Bojana Dimitrijevića« kako »Stepinac nije ustaški vikar, nego antikomunist« i kad nam Večernji list prodaje sljedeću ugledno-povjesničarsku paralelu: »Stepinac je u Srbiji u suštini nepoznanica. Ali se o njemu prosuđuje na bazi stereotipa. Otprilike kao što se i u Hrvatskoj prosuđuje o Draži Mihailoviću. Na osnovi emocija, osobnog doživljaja i medijske slike.«?!

Dimitrijević, međutim, nije nikakva nepoznanica, ni u Srbiji, ni u Hrvatskoj, premda Večernjak – koji s njim njeguje idilične poslovne i svjetonazorske odnose – ustrajno prešućuje činjenicu da je taj »ugledni srpski povjesničar« bio i ugledni član Komisije za utvrđivanje okolnosti ubistva đenerala Draže Mihailovića, te da je kao takav propovijedao kako rečenome četničkom vođi i osuđenom ratnom zločincu – budući da on njegovu ulogu u ratu smatra pozitivnom – »zaista treba odati svaku počast«, da ga »treba potpuno rehabilitovati i vratiti mu zasluženo mesto koje ima u srpskoj istoriji 20. veka«.

Pa kad je već došlo dotle da se u obranu svetosti blaženoga Alojzija Stepinca poziva i srpski povjesničar koji je dio svojega ugleda, pogodnog za reklamiranje u Večernjaku, stekao sakralizirajući Dražu Mihailovića kao nevinu žrtvu komunističke represije, red bi bio da se i službeno objavi da je nad hrvatskom poviješću pokrenut stečajni postupak. I da nad tom stečajnom procedurom zajednički bdiju hrvatski i srpski revizionisti.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close