Kako je pamćenje plitko, i nesvojstveno ovdašnjem insanu, ali naročito onima što obnašaju javne funkcije i brinu narodnu brigu – osjećamo za shodno ponoviti pojedina promišljanja koja godinama objavljujemo u nadi da će se ovdašnja politička scena uozbiljiti.
Davno, još u jeku predizborne kampanje prvih poslijeratnih izbora, pročitao sam dvije izborne parole koje su tada, a do danas nisu izgubile aktuelnost, više nego jednostavno demistificirale svu Bošnjačku politiku od prvih višestranačkih izbora u bivšoj nam domovini Jugoslaviji, pa do danas u nezavisnoj i suverenoj BiH.
Na putnom pravcu prema Olovu iz sarajevskog smjera kretanja, na prilazima Olovu nalazilo se, a i danas je tu – skoro u istom stanju, ratom devastirano naselje.
Na jednoj od kuća, onako nesmajno napisano (ofarbano) kako to prilići jeftinim kampanja kakve se ovdje vode, pisalo je:
“Nismo krali, nismo srali – Mi smo Liberali”.
Na drugoj kući, nedaleko od te, pisalo je;
“Nit smo krali, nit smo srali – Mi smo ratovali: SDA”.
Tada, isto kao i danas, svi su se toj pisaniji smijali, ali s osjećajem gorčine, jer u istoj je ispisana historija Bošnjačke politike.
BiH je odavno prevazišla jednopartijski sistem ali jednopartijski mentalitet se desetljećima održava u dnevno-političkim okolnostima.
Ljudi od struke kažu da je priroda psihe složena i univerzalna te da jednako funkcioniše u prašumama i u metropolama.
Za razumjevanje ponašanja ljudi – građana bitno je mantalno zdravlje, koje omogućava preovladavanje izazova i amortizaciju negativnih poticaja i strahova. Ljudi suočeni s rizokom održanja egzistencionalnog minimum nisu u prilici slobodoumno djelovati.
Živimo demokratiju u sunovratu i svako popravljanje fasade je produžavanje agonije jer temelji iste su u blatu, samo je pitanje vremena kada će se sve obrušiti.
“Naivnost običnih ljudi ili tvrdoglavost neznalica”, smatra Erol Avdović, alatom političkih stranaka za manipulaciju narodima u BiH.
Ovdje se sistemski proizvode društveni idioti. Nekompetentni s dobrom voljom i “ispravnim nijetom” su postali kreatori društvenih vrijednosti, a kompetentni su potisnuti na margine društva i anatemisani.
Velika je koncetracija gluposti u takvima a dali smo im beskrupuloznu akontaciju moći dok velika većina ljudi živi na granici egzsitencionelnog minimum. Mnogi žive skromno i spokojno, svjesni da su mogli imati bolji život ali ih je bilo sramota i imali su samopoštovanja, zašto ne reči i veći stupanj društvene odgovornosti – uvjerenje da će sposobni, kompetentni i odgovorni preuzeti društvene tokove.
Haris Pašović je nedavno napisao: “Malograđanin ne želi da zna činjenice. Svijet činjenica pokazuje malograđanima njihovo pravo mjesto u svijetu. Zato će malograđani radije perpetuirati ksenofobne mitove nego razmotriti činjenice”.
Kažu da je izborna autokratija fenomen koji se najbrže širi svijetom.
Pojednostavljeno kazano to su okolnosti u kojima vladajuće partije ili većinske nisu u mogućnosti da osiguraju većinu u vlasti pa koaliraju sa manjim strankama koje nemaju politički kapacitet niti političku snagu.
Na taj način uzurpiraju vlast izbornom voljom, a ne bukvalno. Takva konstrukcija je lišena legitimnosti ali ima legalitet.
Za takvu konstrukciju vlasti potrebni su hodajući spojevi beskorisnosti – likovi bezlični u svom umišljaju. Nisu to narcisoidne osobe, prije će biti egocentrici odnjegovani u otuđenom društvu bez kritičkog diskursa i analitičke osnove. Taj hodajući spoj neugodnog s beskorisnim veliki je problem ovdašnje političke zbilje. Njihova sposobnost racionalnog prosuđivanja je svedena na minimum zbog svjesnog samopiniženja kao jedinog načina da adekvatno odgovore političkom trenutku.
Oni su odraz celebrity kulture: podinterpretirane politike i podkapacitirane ličnosti – sluge ratnih profitera, političkih oligarhija, bjelosvjetskog ološa i hohštaplera.
Celebrity političari
Nekoliko uvodnih teza:
– celebrity političari su javne osobe koje uzimaju elemente popularne kulture kako bi se svidjeli publici, odnosno glasačima;
– Adorno i Horkheimer pisali su da je popularizacija državnika i političara počela još s imperatorima poput Cezara;
– razvojem interneta i društvenih mreža pojedinci postaju poznati zbog toga što se priča i piše o njima, nikakav rad iza toga ne mora stajati;
– danas razlikujemo produkcijske i konzumerističke javne ličnosti koje su namijenjene isključivo za marketinške aktivnosti;
– političari žele imati moć donošenja odluka prema vlastitim svjetonazorima;
– politika je preuzela vodeću ulogu showbusinessa – show se odvija trgovinom sa glasovima i mandatima…
Celebrity političari, relativno noviji fenomen na ovdašnjoj političkoj sceni, su produkt podinterpretiranog narativa – podkapacitiranog društva, a proizvod su bjelosvjetskog ološa i gangstera – korporativne politike međunarodne zajednice koja na ovim prostorima nema vlastitih interesa. Premali smo da bi im bili zanimljivi i preglupi da bi nas shvatili ozbiljno. Dođemo im ko kolaterala – vukojebina na kojoj će potkusurivati svoje strateške ciljeve.
Isključimo u startu sumnju u njihovu dobronamjernost, patriotski osjećaj i ine demagoške parole koje legitimiraju iste, jer ako bi smo prihvatili takve kvalifikacije, onda bi to značilo da su svi ispred njih bili državne izdajice, ne znalice i protivnici svega vrijednog u BiH i zdravorazumnim društvenim zajednicama.
Zamjena teza kojom se služe promotori takve političke demagogije dovela nas je do današnjih okolnosti i prilika u kojima nas uvjeravaju da su i najdrastičniji primjeri pljačke društvene imovine u skladu s pozitivnim zakonskim rješenjima.
Odavno ideje pravednosti, jednakosti identiteta onih koji vladaju i onih kojima se vlada uz suverenost naroda, nemaju pretpostavke minimalne demokratske vladavine.
Ukoliko želite izaći iz ove korumpirane igre u kojoj se manje-više svi nalazimo morate početi vjerovati sebi i svojim instinktima.
Kurčeva davorija je politička mantra o demokratiji na mentalnoj svijesti GRAĐANA koji filozofiju života zasnivaju na defetizmu, mentalnoj ljenosti i parolama o snalažljivosti.
Nemate vi muda da uradite išta pravilno, jer znate da se nikada ne bi mogli odreći svojih dostignutih pozicija i svojih umišljenih sistema vrijednosti, a i slijepac „vidi“ da vlada utopijska harmonija opšte STAGNACIJE i da su vaši visoki standardi najobićnije sljepilo.
Prestanite se glupirati iza svakojakih „profila“ po društvenim mrežama, a u međuvremenu se „pizdasto“ slikate po jeftinim manifestacijama u čast Lika – ogledala vašeg licemjerstva.
Odavno se stvarnost ne dešava kao refleksija svijesti, nego kao konstrukcija kognitivne stvarnosti koju proizvode tehnoznanosti. U takvom odnosu stvari tehnoznanost preuzima totalnu moć vladanja, afirmišući se kao kapital u formi nematerijalnog rada.
To je korporativna tehnologija vladanja svijetom kao tržištem bez obzira na to je li riječ o prodavanju magle ili prodaji nematerijelnog rada.
Postdemokratska elitna vladavina je isključila “stručnjake”, a legitimizirala i legalizirala konformiste i mentalne lijenčine.
Pravi problem današnjih društava je u odnosu kapitalizma i demokratije – sukob na relaciji temeljnih ideja slobode i demokratskog poredka.
„Kada čovek više ne bude okupiran smislom, kada mu postane nebitno za koga radi i šta se od njega traži, sve dok dobija novac da PREŽIVLJAVA u nekom utopijskom komforu… Onda će doći druga era robovlasništva i ono će biti SVOJEVOLJNO“ – Erih From
Znam da ništa ne znam – rekao je mudri Sokrat prije skoro 2000 godine. I danas su oni najobrazovaniji, najinteligentniji, najsposobniji među nama spremni da se poistovjete sa ovim stavom, jer upravo zahvaljujući svom sveobuhvatnom razumijevanju svijeta u kojem živimo – svjesni su koliko toga još ne znaju.
Nasuprot njima – a u psihologiji je to odnedavno i naučno dokazano – postoji veliki broj osoba koje precjenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvjereni da su kompetentni u oblasti u kojoj su zapravo totalni laici, a osim što nisu u stanju da sagledaju svoju nekompetentnost, nisu sposobni ni da prepoznaju tu kompetentnost kod drugih. Iako nam je ovaj fenomen svima poznat iz bližeg ili šireg okruženja, iz škole, porodice, s posla ili s malih ekrana – prvi put je zvanično definisan i istražen 1999. godine kada su psiholozi Dejvid Daning i Džastin Kruger sa Kornel univerziteta u Americi objavili rad o tome u Žurnalu psihologije ličnosti i društva, te je po njima dobio naziv Daning-Krugerov efekat.
Daning-Krugerova hipoteza počiva na sljedećim premisama:
– nekompetentne individue precjenjuju svoj nivo vještine
– nekompetentne individue ne umiju da prepoznaju vještinu u nekom drugom
– nekompetentne individue ne uspijevaju da primjete ekstremnost svoje neadekvatnosti
– ukoliko mogu biti istrenirani da poboljšaju svoj nivo vještine, ove individue mogu da prepoznaju i priznaju svoj prethodni nedostatak vještine.
Još je britanski filozof Bertran Rasel pisao: „Jedna od bolnih stvari našeg doba je da su oni koji se osjećaju sigurnim glupi, a oni koji imaju maštu i razumijevanje ispunjeni su sumnjom i neodlučnošću.”
“Suvremeni kapitalizam karakterizira sve moderne zapadne civilizacije, ali ne gleda u budućnost, nego se brine samo za trenutnu ekspanziju, koja se ostvaruje kroz ukupno zaglupljivanje populacije”, kaže stručnjakinja – analitičarka i sama poduzetnica iz Rusije, Tatjana Vojvodina.
Prema analitičarki i poduzetnici, “mračnjaštvo i neznanje su posljednje utočište suvremenog kapitalizma, čime se stvaraju budale bez kojih moderno tržište ne može postojati”.
Kako se kreira korporativna politika?
Evo jedne zanimljive šaljive metafore o tome kako se kreira korporativna politika i kultura.
– Počnite sa kavezom u kome se nalazi pet majmuna.
– Unutar kaveza na kanap okačite bananu i postavite stepenice ispod nje.
Ubrzo će jedan od majmuna početi da se penje ka banani.
– Čim priđe stepenicama, poprskajte sve majmune hladnom vodom.
Poslije nekog vremena i drugi majmun će pokušati da dohvati bananu.
– Čim priđe stepenicama, poprskajte sve majmune hladnom vodom.
Ubrzo će, kada jedan od majmuna pokuša da dohvati bananu, svi ostali pokušati da ga spriječe.
– Tada možete da ukinete hladnu vodu.
– Izbacite jednog majmuna iz kaveza i dovedite novog.
Kada dođe novi majmun i vidi bananu, pokušaće da je dohvati.
Na njegovo iznenadenje, svi ostali majmuni počeće da ga napadaju.
Poslije još jednog pokušaja i napada, majmun zna da će biti napadnut ako proba da se popne uz stepanice.
– Zamjenite još jednog od starih majmuna novim.
Čim novi majmun počne da se penje uz stepenice – biće napadnut.
Prethodni novajlija sa entuzijazmom pristupa ovom kažnjavanju!
– Na isti način postepeno zamjenite sve stare majmune novim.
Svaki novi majmun će biti napadnut čim pokuša da se popne uz stepenice.
Većina majmuna koji ga tuku nemaju pojma zašto nije dozvoljeno penjanje uz stepenice, a ni zašto učestvuju u tuči novajlije.
Pošto ste zamjenili cijelu početnu postavu majmuna, ni jedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom..
Ipak, ni jedan majmun ne pokušava da se popne uz stepenice do banane.
Zašto? Zato jer koliko oni znaju – tako se tu oduvek radi.
I tako nastaje korporativna politika…
M.H. – magazinplus.eu
